Surađujte sa WienerUhr.at

Austrija od 6. do 10. stoljeća

Erich Zöllner i Therese Schüssel

1. Bavarci

Još do danas nije sasvim utvrđeno podrijetlo Bavaraca. Historijski se ne može potvrditi da su bili potomci Markomana. Novija istraživanja prihvaćaju isto tako doseljenja s istoka (Panonija i prostor Karpata), kao i mogućnost doseljenja novoga plemena, koje se naziva Bavarcima, iz češkoga prostora i njihovo stapanje s već duže nastanjenim germanskim federatima.
Ova je pretpostavka potkrijepljena narodnom predajom istočnogermanskih saga, kao i germanskim arheološkim nalazima, koji se u Češkoj mogu dokazati sve do početka 6. st. Oni se nalaze u vezi s bavarskim grobovima u redovima, karakterističnim za sljedeće razdoblje, kao što su to pokazali grobni nalazi na austrijskom području (npr. prilikom građevinskih radova u industrijskoj zoni Linza).

5./6. st. nastanak plemena Bavarci i njihovo osvajanje i naseljavanje zemlje.

6.-8. st. vlast Avara.

7. st. Samov plemenski savez.

7. /8. st. pokrštavanje Njemačke, značenje Salzburga.

788. Bavarska pod franačkom vlašću.

798. Salzburg = nadbiskupija.

Potkraj 8. st. osnivanje Avarske marke.

803. konačna pobjeda Karla Velikog nad Avarima.

881. sukob s Mađarima »ad Weniam«.

907. pobjeda Mađara kod Požuna, ukidanje Avarske marke.

955. pobjeda Otona I. nad Mađarima na Leškom polju kod Augsburga.

Bavarci su osvojili i naselili zemlju još u 6. st. Najprije su naselili područje ispred Alpa, onda dunavske ravnice, te su također – lutajući uz pritoke Dunava – prodrli i u gorje. U to su vrijeme bili podređeni Merovinzima. Na čelu bavarskoga plemena nalazio se vojvoda iz roda Agilolfingovaca, koji je vjerojatno bio burgundskog podrijetla. Bavarci su najvećim dijelom bili seljaci koji su stanovali na izdvojenim seoskim gospodarstvima, u majurima i selima; selo su činile obitelji istoga krvnoga srodstva ili su ih osnovali plemićki posjednici. Vojvodski zemljišni posjed bio je važan, posebno u dunavskom području. Tako su nastala vlastelinstva. Sluge i podanici koji su obrađivali zemlju djelomično su još pripadali romanskom, a djelomično bavarskome stanovništvu. Poslije su se pojavili i ratni zarobljenici. Iako su izvori o privrednim i socijalnim odnosima oskudni, ipak možemo
reći da je broj neslobodnih u odnosu na broj slobodnih, sigurno, bio vrlo visok. Tko bi inače obrađivao vlastelinstva?
Imena mjesta koja završavaju na-heim ili-ing(en) često upućuju na starobavarsko podrijetlo. Nalazimo ih i u austrijskome prostoru, npr. Siezenheim, Eggerding, Hochholding, Itzling i dr.

Novac s likom Karla Velikog

Fotografija je pod licencom GNU-Lizenz für freie Dokumentation

 

2. Avari i Slaveni

Prodor Bavaraca prema istoku zaustavili su ural-altajski Avari (kao njihovo posebno obilježje izvori spominju pletenice koje su nosili muškarci), mongolski konjanički narod, koji se u 6. st. iz maloazijskih stepa doselio u Panoniju, te naselio norička područja, koje su Langobardi napustili. Svojstvena im je bila snažna težnja za ekspanzijom. Osvajačkim su pohodima uskoro proširili svoje područje vlasti sve do granica Bavarske. Pod njihovom je vlašću također bio sudetski i karpatski prostor, kao i veći dio Norika, a u 7. st. dopirala je sve do obala Istočnog mora, te bila strah i trepet. Brojni više ili manje pokoreni narodi morali su priznati
njihovu vrhovnu vlast.

Jedan od najvažnijih naroda koji im je pomogao bili su Slaveni. Njihov je sjeverni ogranak krenuo iz područja oko Visle-Dnjepra, te naselio teritorij otprilike sve do Elbe, koji su Germani napustili, a od tamo tijekom 6. st. sudetski prostor i zapadnu Slovačku. Južni je ogranak odmah početkom 6. st. došao na područje Balkana, ali je potpao pod avarsku vlast. Slavenska plemena najprije su, bježeći od avarskog pritiska, a onda zajedno s njima, došla u istočnoalpska područja i prodrla sve do gornjeg Pustertala. Ti alpski Slaveni, nazivani i Slovenci ili Winden, naseljavaju doline rijeka Mure i Mürza, te preko starih rimskih cesta dolaze sve do Dunava. Prodiru u manje doline i stižu čak i do Mühlviertela. Ipak je ovo slavensko naseljavanje unatoč njihovu širenju bilo prilično malog opsega.

Pritisak Avara na Slavene morao je biti velik, jer nam jedna kronika govori o franačkome trgovcu Samu, koji je s velikim uspjehom podupirao ustanak Slavena protiv Avara, te je nakraju postao vladar jedne države, koja je – prema oskudnim izvorima – obuhvaćala sjeverne i alpske Slavene, te koja je odolijevala i avarskim i franačkim napadima. Nakon njegove smrti (658.) Savez se ipak raspao. Jedan je dio Austrije tada bio pod njegovom vlašću. Sjeverni su Slaveni ponovno došli pod avarsku vlast, alpski su se Slaveni vjerojatno u prvoj polovici 8. st. pokorili Bavarcima, dakako, tek nakon nekoliko njihovih neuspješnih ustanaka. U dunavskom je području oko godine 700. nakon sloma Samova plemenskog saveza izbio ratni sukob između Bavaraca i Avara, pri čemu su mnoga naselja u dolini rijeke Enns opustošena i razorena. Od njih je najteže pogođen bio Lorch.

Brojni slavenski nazivi mjesta čine važan izvor za ranosrednjovjekovnu povijest naseljavanja u Austriji. Pretežno prevladavaju zemljopisni pojmovi, npr. Freistritz (slovenski – bistrica = brza voda, brzac), Flattnitz (blatnica = močvara), Liesing (lesnica = šumski potok, bujica), Opponitz (sopotnica = slap), Döllach, Dellach (dolje = dolina), Jauerling (javornik = javorovo brdo, brijeg), Edlitz (jedla = jela) i dr. Također se može naići i na oblike osobnih imena, npr. Stammersdorf (Stoymirovo selo), Radkersburg (Radegoyev grad) i dr.

3. Djelomičan opstanak rimske kulture

Snažna provala Avara i Slavena u austrijski prostor sa sobom je donijela i opasnost od potpune slavenizacije. Različite su okolnosti to spriječile. Avari su na područjima gdje su vladali ipak činili manjinu, ali i Slaveni – premda brojčano nadmoćni – isto tako nisu bili jedini stanovnici ovog područja. Tamo su se – iako u malome broju – održali ostaci stanovništva iz razdoblja seoba naroda, kao i skupine romanskoga stanovništva. Snaga je
rimske kulture i načina života, doduše, već oslabljena, ali nije slomljena. Čak je u područjima koja su pošteđena od avarsko-slavenskog prodora bilo poprilično romanskih stanovnika, npr. na jugu Vorarlberga, u Walgauu i Montafonertalu, mjestimice također i u sjevernom Tirolu, u okolici Salzburga i u ponekim mjestima Gornje Austrije južno od Dunava. Izvori također spominju i romanske seljake, koji su dužni plaćati poreze (Romani tributales). Svi su oni nazvani Vlasima (Welsche). To se ime zadržalo u nazivima kao Walgau, Walchensee, Seewalchen, Straßwalchen i dr. Također su mnogi nazivi dunavskih gradova i rimskih utvrda ostali nepromijenjeni (Lentia, Trigisamum i dr.). Beč se pojavljuje kao Vedunia, Venia, Wienne, romansko stanovništvo potkraj 8. st. naziva Salzburg Juvavum, a Bavarci već Salzburg. Rimske su ceste još uvijek najbolji i najsigurniji prometni putovi. Kršćanstvo – iako teško uzdrmano – također se održalo.

4. Irsko-škotska i anglosaska misija (7. i 8. st.)

U 7. st. započeta misionarska djelatnost redovnika iz Irske i Škotske pružila je kršćanima čvrsti oslonac, ali na ponekim područjima redovnici nailaze na slabo razvijeno kršćanstvo. Irski redovnik Kolumban smjestio se oko Bodenskog jezera i oko godine 600. djelovao u okolici grada Bregenza. Njegov učenik Galus osniva samostan St. Gallen i iz njega nastavlja misionarsku djelatnost u istočnoj Svicarskoj i u Vorarlbergu. Sveti Rupert godine 696. došao je iz Porajnja u Salzburg. Bio je plemenitog podrijetla, te je navodno prije početka svojeg misionarstva bio wormski biskup. Utemeljitelj je najstarijega austrijskog samostana, Sv. Petra u Salzburgu. Njegova je nećakinja, Erentrudis, na Nonnbergu utemeljila ženski samostan. Bavarski vojvoda Theodor nije samo posjedima bogato obdario oba samostana nego je i Salzburg na temelju vojvodine darovnice postao crkveno dobro (a Rupert prvi biskup toga grada). Inače su bavarski vojvode opsežno potpomagali misionarstvo.
Oko godine 716. Rupert se ponovno vratio u svoju rajnsku domovinu, gdje je i umro. Njegove su kosti još u 8. st. pokopane u Salzburgu.

Dušobrižnička djelatnost irsko-škotskih redovnika bila je usko povezana s njihovim samostanima; oni su bili religiozna i kulturna središta, te su više ili manje međusobno bili u doticaju, ali ni jedan s Rimom.
U 8. st. misionarska je djelatnost anglosaskih redovnika donijela crkvenu organizaciju i povezanost s Rimom. Tu prije svega treba spomenuti Bonifacija (Winfried). U Bavarskoj je uz papinu punomoć osnovao biskupije, odvojio njezine dijeceze, te je kao vizitator nadzirao crkveni život. Time je bavarska Crkva dobila zatvoreno hijerarhijsko uređenje. Iz biskupija Salzburg, Passau, Regensburg, Freising započelo je pokrštavanje istočnih bavarskih područja, uključujući Austriju. Salzburg je godine 798. pod Arnom postao nadbiskupija. Veliku zaslugu pripisujemo biskupu Virgilu Salzburškom, Ircu, koji je već prije započeo s prvom gradnjom gradske katedrale, ali i s pokrštavanjem alpskih Slavena.

Salzburg je postao središte crkvenog života. U svojim nastojanjima nije imao samo potporu vladarske obitelji Agilolfingovaca, nego i brojnih nastalih samostana. Za austrijski su prostor značajni: Mondsee (748.), Kremsmünster (777.), Mattsee (784.); u ovo je vrijeme – prema legendi – trebalo slijediti i osnivanje St. Pöltena. Pokrštavanje Austrije najvećim je dijelom zasluga tih samostana. Njihovi su svećenici bili također najučeniji ljudi svojega vremena. Povelje, religiozna literatura, prijevodi, životopisi svetaca itd. sačuvani su u prekrasnim rukopisima (npr. Zbirka rukopisa u Nacionalnoj biblioteci u Beču!), te nam svjedoče o duhovnoj i umjetničkoj djelatnosti njihovih autora. Jedan od najznačajnijih nadbiskupa toga doba bio je Arno Salzburški. Njegova škola i knjižnica bile su na glasu. Salzburški godišnjaci (Annales Juvavenses) početak su austrijskog pisanja povijesti.

5. Vlast Karolinga

Bavarska se nalazila pod Franačkim Carstvom, čija se vlast više ili manje mogla osjetiti. Doduše, najsposobniji su predstavnici dinastije Agilolfingovaca težili za neovisnošću, ali im ipak nije uspjelo osloboditi se franačke vrhovne vlasti; upravo obrnuto, za vrijeme posljednjeg majordoma obitelji Merovinga pojačao se franački pritisak.
U to je vrijeme došlo do kodifikacije Bavarskog zakona (Lex Baiuvariorum), u kojem su utvrđena prava kralja, crkve, vojvode, plemstva, odredbe o očuvanju mira, zaštiti imovine i slobodi svakog pojedinca. Napisan je na latinskom jeziku i u uporabi ostao i u 12. stoljeću. Vojvoda Tasilo (III) iznova je pokušao – unatoč sve jačoj franačkoj vlasti – osloboditi sebe i svoju zemlju karolinške vlasti, ali je ipak franačka vojska godine 787. nanijela Bavarcima težak poraz. Godinu dana poslije Tasilo je zarobljen, zbog različitih postupaka optužen (suradnja s Avarima i dr.), osuđen na smrt, te napokon pomilovan i primoran stupiti u samostan. Bavarska je konačno pripojena Franačkom Carstvu (788.).

Probleme, koji su do sada mučili Bavarsku – borba protiv Avara, uključenje alpskih Slavena, širenje kršćanstva – preuzeo je sada sam Karlo Veliki (768.–814.). Godine 791. započeo je usredotočenu borbu protiv konjaničkog naroda Avara. Tri su vojske prešle rijeku Enns, zauzele utvrde (njihove hringove) u Bečkoj šumi (Wienerwald), na rijeci Kamp i prodrle duboko u avarsko područje. Daljnje su teške borbe godine 803. rezultirale time da je istočni protivnik konačno pokoren. Osvojeno je područje ponovno uređeno prema tada uobičajenom načinu kao markgrofovija: sjeverni dio (područje uz Dunav) činio je tzv. Avarsku marku, a južni Karantansku marku. (Ne pomiješati s Koruškom!). Avarska je marka obuhvaćala područje između Ennsa i Bečke šume. Na istoku se nastavljaju Gornja Panonija do rijeke Raab i Donja Panonija. Područje između Drave i Save, Kranjske, Istre i Dalmacije pripalo je Furlanskoj marki.

Ta su područja bila područja djelovanja misionara. Zbog toga su biskup Arno Salzburški i akvilejski patrijarh još za vrijeme avarskog rata ugovorili podjelu: Drava je trebala u južnoj marki razdvajati obje dijeceze. U Avarskoj su marki najvećim dijelom svećenici iz Passaua obavljali misionarski rad. Sagrađene su mnoge crkvene građevine kako bi se ojačao i poticao religiozni život. Od njih je više sačuvana crkva Sv. Martina u Linzu i crkva kod Krnskog grada u Koruškoj, gdje je kralj Arnulf imao zamak.

Bavarske su nadbiskupije i samostani na osvojenoj novostečevini stekli bogate zemljišne posjede, ali su još značajniji bili posjedi Salzburga i Passaua, koje su im franački vladari darežljivo poklonili. I biskupije Regensburg i Freising sudjelovale su u kultiviranju i naseljavanju istočnog područja. Prema ondašnjemu shvaćanju čitava je osvojena zemlja pripadala kralju, koji ju je mogao darovati kao trajni i definitivni posjed u vlasništvo ili privremeno ustupiti kao leno. Svjetovne su vlasteline uglavnom činili plemići koji su poticali proces kolonizacije.

Imena crkvenih i svjetovnih dostojanstvenika stalno susrećemo na području tih dviju marki, npr. Arnsdorf, Wilhelmsburg, Gerolding i dr. U imenima naselja u Bavarskoj i onim u okolici Beča nailazimo na uočljive sličnosti, npr. Otterkring – Ottakring (16. bečki okrug), Hitzing – Hietzing (13. bečki okrug). Na ovaj bi se način moglo objasniti podrijetlo mnogih doseljenika, kao što austrijski dijalekt upućuje na bavarsko doseljavanje.
Na velikom su veleposjedu radili neslobodne sluge i poluslobodni; također je postojao slobodan mali posjed. Položaj seljačkoga stanovništva vjerojatno je na početku bio povoljan, zapravo onoliko dugo, sve dok su morali obavljali vojnu službu; poslije se njihov položaj pogoršao.

Na sjeveru obiju marki oko godine 830. na području Moravske i zapadne Slovačke nastala je nova slavenska država, koja je u 2. polovici 9. st. – posebno pod svojim knezom Svjatoplukom (t 894.) – značila novu opasnost za novu markgrofoviju. Uzalud su se karolinški kraljevi Ludovik Njemački (834.-876.) i Arnulf Karantanski (887.-899.) borili protiv te Velikomoravske kneževine, koja je pod Svjatoplukom sezala od Češke sve do Odre, a obuhvaćala je i dijelove Donje Austrije sjeverno od Dunava. Mađari su je godine 906. uništili.
Poneki su moravski kneževi potpomagali misionarski rad braće Ćirila i Metodija iz Tesalonike (Saloniki, Solun), koji su Slavenima preveli Bibliju i njegovali običaj vršenja liturgije na narodnom jeziku.

6. Kraj karolinške vlasti – mađarski ratovi

Mađari, konjanički narod uralsko-altajskog podrijetla, su oko godine 850. pod pritiskom su azijskih plemena napustili svoja stalna boravišta između rijeka Don i Volga, prodrli u Europu i napokon se naselili u nizini rijeka Dunav – Tisa. Tako su oni tvorili granicu između južnih i sjevernih Slavena. Željni ekspanzije, kretali su se uzduž Dunava prema zapadu. Godine 881. sukobili su se s bavarsko-franačkim vojskama »ad Weniam« (Wien), koji se ovom prilikom ponovno spominje.

Salzburški anali izvještavaju: Primum bellum cum Ungaris ad Weniam. (Prva bitka s Mađarima kod Beča.) Iz Ugarske su isto tako vršili pritisak i na svoje istočne susjedne narode, Bugare, Bizantince i Moravce. Čak je i sjeverna Italija teško pogođena. Regino von Prüm piše u svojoj kronici 889.: » I doduše, proputovali su oni najprije zemlju Panonaca i Avara, a svoju dnevnu hranu traže u lovu i ribolovu; tada neprijateljskim napadima često prodiru na područje Karantanaca… i neke ubiju mačem, tisuće njih strelicama, koje oni s tako velikom vještinom odapinju iz luka od roga, tako da se čovjek vrlo teško može obraniti od njihovih hitaca.«

Da bi se starobavarsko područje, koje se već smatralo ugroženim, obranilo, oko godine 900. podignut je Ennsburg (današnji Enns). Planirani vojni pothv at velikih razmjera trebao je isključiti ugarsku opasnost. Mobilizirana bavarska vojska u ljetu godine 907. poduzela je napad prema istoku, ali je kod Požuna do kraja potučena. To je značilo kraj karolinške vlasti u Avarskoj marki. Rijeka Enns ponovno je postala najnesigurnija državna granica na istoku, preko koje su Mađari neprestano pokušavali prijeći. Donja Austrija je sada u cijelosti bila pod ugarskom vlašću.

Promjena je nastupila tek odlučujućom pobjedom kralja Otona I. na Leškom polju (kod Augsburga) 10. kolovoza 955., kojom je otklonjena sva opasnost za Srednju Europu. Nekoliko se godina poslije opet moglo započeti s ponovnim osvajanjem marki. Ugarska je vlast stanovništvu marke, bez dvojbe, bila teško iskušenje. Vijesti o velikim pustošenjima mađarskih vojnih pohoda, o ubijanju muškaraca i porobljavanju žena jedva se mogu odbaciti kao pretjerivanja kroničara. Ipak bavarska kulturna dostignuća nisu potpuno uništena, budući da su se Mađari u donjoaustrijskom i štajerskom prostoru naselili u malome broju. Tako je crkveni život – unatoč pljačkanjima i uništavanjima crkava i samostana u potrazi za skupocjenostima – i dalje postojao. Raffelstettenski zakon o carini (prije 906.) svjedoči da još uvijek postoji živi i zakonsko uređeni trgovački promet u marki na Dunavu.

[vrati se gore]

 

Izvor: Zöllner,Erich/Schüssel, Therese: Povijest Austrije, Barbat, Zagreb 1997.

 

*NASLOVNA SLIKA CLANKA POD LICENCOM: Creative Commons License.
Autor: PHGCOM

 

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *


Fatal error: Uncaught wfWAFStorageFileException: Unable to save temporary file for atomic writing. in /home/wiener/public_html/wp-content/plugins/wordfence/vendor/wordfence/wf-waf/src/lib/storage/file.php:13 Stack trace: #0 /home/wiener/public_html/wp-content/plugins/wordfence/vendor/wordfence/wf-waf/src/lib/storage/file.php(491): wfWAFStorageFile::atomicFilePutContents('/home/wiener/pu...', '<?php exit('Acc...') #1 [internal function]: wfWAFStorageFile->saveConfig() #2 {main} thrown in /home/wiener/public_html/wp-content/plugins/wordfence/vendor/wordfence/wf-waf/src/lib/storage/file.php on line 13