Austrija postaje velesila – dvorski apsolutizam

Spremljeno pod Povijesni / istorijski odlomci | 0 komentara

Erich Zöllner i Therese Schüssel

1. Početak rata na dvjema frontama pod Leopoldom I.

Nakon smrti starijega carevog sina Ferdinanda (godine 1654.), njegov je brat Leopold, koji je isprva bio predviđen i odgajan za duhovničku službu, slovio kao prijestolonasljednik. U Austriji, kojoj se priključila Češka, bio je odmah priznat, a uskoro je okrunjen i za ugarskoga kralja. Politika francuskog kardinala Mazarina imala je u planu postavljanje jednoga carskog protukandidata, ali bez uspjeha. Tako je i ovdje izabran Leopold (1658.-1705.).

Francuska je pod Lujem XIV. i dalje pokušavala oslabiti položaj Leopolda I., osobito Pirenejskim mirom (godine 1659.), koji je bio uspješan završetak dugotrajne borbe sa Španjolskom, a kojim je Francuska svoje snage mogla uperiti prema Carstvu. Dominaciju Francuske u Europi, koju je, čini se, ugrožavala kuća Habsburg, trebalo je nanovo učvrstiti.

Stoga je Luj XIV. često podupirao Turke i ugarske ustanike u njihovoj borbi protiv Austrije, ali je isto tako do godine 1672. uspio Ugovorom o neutralnosti ograničiti austrijsku politiku (koju su predstavljali Auersperg i Lobkowitz), što mu je isprva olakšalo njegovu imperijalističku borbu na Zapadu. Prijateljski stav Austrije prema Francuskoj samo je odraz nesigurna stanja na Istoku; on je uvjetovao rezervirano držanje prema Španjolskoj, što su posebno zamjerali Leopoldu I., pogotovo nakon njegove ženidbe sa španjolskom princezom Margaretom Terezijom (godine 1666.). Tek godine 1672. nastupio je zaokret u carskoj politici, koji je doveo do rata protiv Francuske i na kraju do borbe na dvjema frontama.

2. Prvi turski rat – Borba za Ugarsku

Iako tako problematičan, mir na turskoj granici Austriji je u vrijeme tridesetogodišnjeg rata ipak pružao pozadinsku zaštitu. Neslaganje oko izbora jednog vojvode u Erdelju dovelo je do novog rata s Turcima. Sultan Muhamed IV. (1648.-1691.) podupirao je Michaela Apafija u njegovom zauzimanju za kneževinu kojoj je prijetilo da potpuno postane turski posjed. Da bi se to spriječilo, započeli su pregovori između bečkoga dvora i Visoke Porte, koji su se neko vrijeme bezuspješno otezali.
Razljućeni time, Turci su započeli rat osvajanjem utvrde Neuhäusel (godine 1663.). Nakon početnih neuspjeha, carski vojskovođa Montecuccoli postiže godine 1664. kod Mogersdorfa, sjeverno od Sv. Gottharda na Raabi, značajan uspjeh.

Natpis na postolju Marijanskoga stupa na glavnome trgu u Fürstenfeldu (nakon bitke kod Sv. Gottharda): VELIČANSTVENOJ NEBESKOJ KRALJICI MARIJI, MAJCI BOŽJOJ I OTKLANJANJU VELIKE TURSKE OPASNOSTI U ČAST, POSTAVLJENA JE OVA SLIKA GODINE 1664.

Vasvarski mir (Eisenburg) nije nimalo odgovarao ovoj pobjedi. Turski vazal Apafi i dalje je ostao gospodar Erdelja, pa je čak predan i novčani »počasni dar«, a turskom su Carstvu prepušteni Veliki Varadin i Neuhäusel.
Razumljivo je da je u Ugarskoj zbog ishoda prvoga turskog rata, koji je vodio car Leopold I., vladalo nezadovoljstvo. Osim toga, protestantski dio magnata zazirao je od uvođenja protureformacije. Došlo je do opasne plemićke zavjere koja je za svoj cilj postavila ograničavanje carskog apsolutizma i, gdje god je to bilo moguće, uklanjanje habsburške vlasti.

Glave ove zavjere isprva su bili Nikola Zrinski, zatim palatin Wesselenyi i nakon njegove smrti Franjo Nadasdy. Daljnji sudionici ove »magnatske zavjere« bili su Petar Zrinski, Fran Krsto Frankopan, Stjepan Tokoly i štajerski grof Hans Erasmus od Tattenbacha. Nakon razotkrivanja zavjere pobunjenički vođe su godine 1671. smaknuti, a drugi su utamničeni ili im je konfiscirana imovina. Ponovni pokušaj uvođenja apsolutizma i katoličke restauracije, imao je kao posljedicu žestoki ustanak u sjevernim županijama (gornja Ugarska).
Ustanički »kuruci« i caru vjerni »labanci« s ogorčenom su žestinom vodili međusobnu borbu. Emmerich Tokoly, energični kuručki vođa, u svojoj je borbi protiv cara Leopolda I. imao potporu Erdelja i Turske. Naposljetku je sasvim stao na stranu Visoke Porte te se uz francuske diplomate trudio pridobiti i Tursku za napad na Austriju. Usprkos svim nastojanjima Beča da se sklopi mir, izbio je novi rat s Turcima.

Napad Osmanlija na Beč 1683.

3. Turska godina 1683. i austrijski protunapad

Pripreme što ih je Visoka Porta poduzela za taj rat daju naslutiti da je ova država htjela obnoviti svojedobnu politiku prema Zapadu, koja je mogla postati velikom opasnošću za Europu. Stoga je Leopold I. pokušao organizirati odlučnu obranu. Plan Francuske da to spriječi, nije uspio. Poljski kralj Jan III. Sobieski prepoznao je opasnost koja je mogla zaprijetiti Poljskoj da je došlo do sloma carske moći pobjedom Turaka, pa se stoga pridružio Austriji. Papa Inocentije XI. žustro se zalagao za mobilizaciju zapadnjačkih snaga protiv osmanske opasnosti pa je sam pomagao znatnim novčanim svotama. I Savoja, Toskana, Genova, Španjolska i Portugal pružali su novčanu pomoć. Nakon dužih pregovora Bavarska, Saksonija i nekoliko manjih carskih državica pristalo je pružiti vojnu potporu.

Brandenburg je ostao po strani jer je francuski utjecaj još bio prevelik. Prvotni plan da se zauzećem ugarskih utvrda Gran i Neuhäusel pretekne Turke, morao se odbaciti. Carske trupe pod vodstvom vrlo sposobnog vojvode Karla od Lotaring je povukle su se do sjeverne obale Dunava, kako bi ondje pričekale pristizanje pojačanja. Beč, koji je vojvoda osigurao jednom posadom, trebao je, kao i godine 1529., zadržati navalu Turaka.

Bečki obrambeni sustavi bili su sagrađeni u 17. stoljeću, a neposredno prije dolaska opsadne vojske grozničavim su naporima pojačani. Dana 14. srpnja započela je opsada grada koji je branilo 11.000 vojnika i 5.000 Bečana. Obranom je rukovodio energični grof Ernst Rüdiger od Starhemberga. Gradonačelnik Andreas Liebenberg uzorno se i požrtvovno brinuo za svoje Bečane, koje nije zaobišla ni glad i to pred sam kraj dvomjesečne opsade. On je umro od dizenterije, kao i mnogi junački branitelji Beča.

Turci su se u svojem napadu koncentrirali na dio između utvrđenoga grada i bedema Löwel. Dana 3. rujna uspjeli su zauzeti Burgravelin, koji su Bečani očajnički branili; time su Turci zaprijetili probijanjem glavnoga bedema. Trupe vojvode od Lotaringije, međutim, dolaskom pomoćnih kontingenata, dobile su pojačanje, tako da je vojska od 65.000 vojnika mogla zauzeti položaje na planini Kahlen koju Turci nisu bili dovoljno osigurali. Kralj Jan Sobieski preuzeo je nominalno glavno zapovjedništvo nad udruženom kršćanskom vojskom. Kapucinski redovnik Marco d’Aviano poticao je trupe na predstojeću im borbu. Dana 12. rujna došlo je do odlučne oslobodilačke borbe za Beč. Poraz Turaka bio je velik. Oslobodilačka vojska koju je vrlo oprezno vodio vojvoda od Lotaringije krenula je u ofenzivu i 26. listopada osvojila ugarski grad Gran.

Ovaj veliki uspjeh pobudio je nadu da planski vođen rat može osloboditi Austriju i Zapad od stalne turske prijetnje i da bi pobjeda nad Osmanlijama značila udarac francuskoj politici, što bi bilo jednako pobjedi nad LujemXIV. Carski poslanički izvještaj (ožujak 1683.): »Rat s Turcima predstavlja osnovu, na kojemu francuski kralj temelji sretan završetak svih svojih pothvata.«

Car je godine 1684. s papom, Venecijom i Poljskom osnovao »svetu ligu«. Godine koje slijede donijele su carskim i savezničkim trupama pod vodstvom vojvode od Lotaring je, a koje su se borile u Ugarskoj, velike uspjehe. Dakako da je unutar kršćanske koalicije bilo i napetosti, pa je tako primjerice Sobieski zagovarao politiku sklonu Francuzima. S druge se strane Brandenburg, razljućen ukidanjem Nantskog edikta, koji je ovamo doveo velik broj francuskih protestantskih izbjeglica, ponovno okrenuo caru. Godine 1686. došlo je do osvajanja Budima, a 1687. do sjajne pobjede kod Mohača; napredovanje carske vojske u Erdelju bilo je također uspješno. Na Požunskome državnom saboru (1687.) (Preßburger Reichstag) ugarski su se staleži odrekli staroga prava na otpor i priznali habsburški zahtjev za krunom Sv. Stjepana. Time je izborna ugarska država postala nasljednom. Pregovori, koji su istodobno vođeni s knezom i erdeljskim staležima, zaključeni su odlukom o doživotnom ostanku Apafija (1690.) i o odricanju njegova sina od prava na veliku kneževinu.
Tako je Austrija osvojila prostor Karpata.

U međuvremenu su carske trupe prodrle na Dunav; knez izbornik Max Emanuel, koji je nakon oboljenja vojvode od Lotaringije preuzeo vrhovno zapovjedništvo, osvojio je godine 1688. Beograd, koji je već 1690. izgubio. Brojne srpske izbjeglice tada su krenule u južnu Ugarsku, gdje su se uz garanciju određenih prava i naselili. Godine 1691. markgrof od Badena, poznat kao »uništavač Turaka«, pobjeđuje Turke kod Slankamena. Princ Eugen bio je taj general koji je godine 1697. preuzeo vrhovno zapovjedništvo, a koji će se idućih godina vinuti do najznačajnijega austrijskog vojskovođe.

Rođen je godine 1663. u Parizu i još je u Francuskoj radio na svojoj vojnoj karijeri. Nakon što mu je to onemogućio Luj XIV., pobjegao je godine 1683. iz Francuske i došao u carsku službu. Sudjelovao je i u oslobodilačkoj borbi za Beč te se sljedećih godina istaknuo u borbama za Ugarsku i Italiju. Ernst Rüdiger, grof od Starhermberga, dvorski ratni ministar, predložio ga je godine 1697. za vrhovnog zapovjednika carske vojske u Ugarskoj.

Na takvom je položaju princ Eugen u najkraćemu vremenu uspio pridobiti povjerenje vojnika, koje je u rujnu 1697. poveo do odlučujuće pobjede nad turskom vojskom kod Sente. Sada je Austriji bilo u interesu da sklopi mir s Turskom, jer je pitanje španjolskoga prijestolonasljednika sve druge probleme stavilo u drugi plan.
Velika Porta, čije su se trupe borile i protiv Venecije i protiv Poljske s nešto manje sreće, pokazala se spremna za pregovore. Došlo je do sklapanja Karlovačkog mira (1699.), čiji su uvjeti odgovarali povoljnome vojnom položaju kršćanskih saveznika. Cijela Ugarska s Erdeljem i većim dijelom Slavonije, izuzevši temiški Banat, došla je pod vlast cara. Austrijska vladarska kuća sada je raspolagala cjelovitim i zatvorenim teritorijem, koji je, čini se, popunjavao prostor istočnih Alpa, sudetskih i karpatskih zemalja i štitio njihovu granicu prema istoku.

Ovaj veličanstveni uspon, koji je započeo 12. rujna 1683., učinio je Austriju velesilom; nadmoć Francuske u Europi bila je slomljena, Turska je prisiljena na defenzivni položaj iz kojeg za Europu više nije značila nikakvu opasnost. Carska moć, koja je od Westfalskog mira bila oslabljena, sada je ponovno dobila svoj stari ugled i sjaj.

4. Borba s Francuskom na zapadu

Isprva je austrijska politika prema Luju XIV. bila prijateljski, ali neodlučno nastrojena, iako je on težio hegemoniji koja je postajala sve izraženija. Leopold I. nije pristupio koaliciji (»Trojni savez«) između Nizozemske, Engleske i Švedske, a koja je nastala zbog napada »kralja sunca« na španjolsku Nizozemsku. Austrijsko-francuskim ugovorom o neutralnosti iz godine 1668., car se odrekao bilo kakva podupiranja Španjolske. Politika Luja XIV. ovdje se jasno očitovala: cilj je bio oslabiti cjelokupnu habsburšku moć, otuđivanjem obiju linija.

Tek kad je politička i vojna situacija na zapadu postala vrlo sumnjiva – Luj XIV. je, naime, započeo rat protiv nizozemskih »generalnih država« (»Drugi otimački rat«)- tada je Leopold I. s Nizozemskom sklopio obrambeni savez, kojem se nešto kasnije pridružio i Brandenburg, i započeo rat s Francuskom. Montecuccoli, pobjednik u prvoj borbi s Turcima, protjerao je francuske trupe s desne obale Rajne; sklopljen je savez protiv Luja (Engleska, Nizozemska, Danska, Španjolska). Na žalost razmirice su između savezničkih zapovjednika i diplomata onemogućile veće uspjehe na zapadnoj fronti, iako su pojedine pobjede davale povod za to.

Ne vojna, već je diplomatska nadmoć Francuskoj godine 1679.omogućila tako povoljan mir u Nimwegenu, koji je Luju XIV. donio Franche Comte od Španjolske i važan Freiburg u Breisgauu od Carstva.

Sada je Luj XIV. započeo s prisajedinjenjem, aneksijom njemačkog teritorija, s pomoću ništavnih pravnih izlika. Tako je usred mira godine 1681., zauzeo slobodni carski grad Strassburg protiv volje njegovih građana i godine 1688. prodro u Rajnsku Falačku (Falački rat, 1688.-1697.). Njegovi su generali vodili nemilosrdan rat; njihove su trupe opustošile široko falačko područje. No, ovoga je puta cijelo carstvo složno stalo uz cara; godine 1689. i Engleska i Nizozemska priključile su se s njim »Velikom savezu«, kojem su već pripadale manje europske države. Suradnja saveznika opet nije bila na zavidnoj razini, a i većinski dio carskih trupa bio je na istoku. Značajna pobjeda englesko-nizozemske flote nad Francuzima kod La Hoguea (1692. godine) nije mogla spriječiti francuski otpor. A i francuska je diplomacija dobro znala iskoristiti razmirice između saveznika. No, ipak je car mirom u Rijswijku (godine 1697.) povratio Freiburg i Breisach; Luj XIV. morao se odreći većine
pokušaja prisajedinjenja, uz iznimku Strassburga.

Težak zadatak Leopolda I. da napade Luja XIV. odbije od, iznutra toliko nesložnog carstva, bio je – uz neke gubitke na zapadu – uspješno završen. Car se usprotivio francuskoj politici opkoljavanja na zapadu i istoku, što je bilo povoljno za cijelu srednju Europu i – kako je već rečeno – što je posebno povećalo moć Austrije. Riječ o »čudu uspona austrijske vladarske kuće« upućuje na opasnu političku situaciju koja se činila gotovo beznadnom, a koja je ipak sretno riješena. Francuska je očekivala drukčiji ishod njihove politike, pa je htjela osuditi Austriju na propast, a »dinastiji Habsburg oteti carsku krunu« (prema carskome dvorskome ratnom i ministarskom stručnom sudu – kolovoz 1682.). Ovim je porazom uklonjena opasnost od francuske prevlasti na kontinentu. Ideja o europskoj ravnoteži sada je dobila na važnosti.

5. Rat za španjolsko naslijeđe (1701.-1714.)

Jedan od razloga za suparništvo između Austrije i Francuske bila je i zainteresiranost obiju zemalja za španjolsko prijestolje, koje je bilo slobodno nakon smrti zadnjega španjolskog Habsburgovca (Karlo II., umro 1700.). Leopold I. i Luj XIV. bili su oženjeni španjolskim princezama, no zahtjevi austrijske habsburške linije ipak su u većoj mjeri bili povijesno utemeljeni i određeni obiteljskim pravom nego što su to bili francuski zahtjevi.

Nakon izumiranja španjolske linije Francuska više nije željela ni jednog Habsburgovca za političkog susjeda na jugu svoje zemlje. Još za života Karla II. u tajnim je pregovorima između Luja XIV. i pomorskih sila, koji u duhu europske ravnoteže nisu željeli ni potpuno sjedinjenje španjolsko-austrijske ni španjolsko-francuske moći, princ nasljednik Josip Ferdinand od Bavarske, sin jedne habsburške plemkinje, određen za glavnog nasljednika, a priznao ga je Karlo II. No, mladi je Wittelsbach sasvim nenadano umro.

Nastajali su novi planovi o diobi od kojih je onaj francuske stranke u Španjolskoj imao najviše izgleda za ostvarenje. Prema njemu, unuk Luja XIV., vojvoda Filip od Anjoua, trebao je dobiti Španjolsku i kolonije; pokrajne su se zemlje htjele prepustiti Austriji. Od umirećeg su kralja iznudili testament u korist Filipa od Anjoua.
Stanovništvo Kastilje, koje se od burbonskog kandidata nadalo završetku rata s Francuskom, s tom je promjenom stanja bilo više nego suglasno, za razliku od Luja XIV., koji je cjelokupno španjolsko naslijeđe htio
osigurati svojoj vladarskoj kući, te ga čak po mogućnosti i pripojiti Francuskoj. On je poslao francuske trupe u Španjolsku i susjedne zemlje, zbog čega je došlo do spajanja protivničkih snaga i do izbijanja rata.

Na carevoj strani bili su Brandenburg, čiji je knez zbog toga postao kralj u Pruskoj i Hannover, kojem je podijeljena kneževska čast; godine 1702. borbi su se priključile i pomorske sile Engleska i Nizozemska, nakon što su godine 1701. u»Velikoj alijansi« postale saveznici Leopolda I. Bavarska i Köln podržavali su Luja XIV.; isprva su to činili i Portugal i Savoja, no poslije su prešli na stranu saveznika.

Za Austriju je bila opasna ugarska buna pod vodstvom Franje II. Rákoczyja, koji je htio surađivati sa svim austrijskim neprijateljima, posebno s Lujem XIV., kako bi za Ugarsku izborio neovisnost od habsburških vladara. Taj novi kuručki pokret mnogo se godina suprotstavljao jakim austrijskim snagama. Njihovi vojni upadi posebno su pogađali Donju Austriju, sjeverno Gradišće, a povremeno i Beč, čija su predgrađa bila osigurana bedemima.

Ustanak je ugušen, a Rakoczy je godine 1711. pobjegao u inozemstvo. Borba protiv francuske vojske ponajprije je vođena na tri bojišta: u Italiji, na Rajni i u Nizozemskoj; uskoro i u Španjolskoj kao četvrtome europskom ratištu. Osim toga, pomorske su sile vodile rat i s Francuskom i Španjolskom na prekomorju.

Ratne su operacije vodila dva značajna vojskovođe, princ Eugen i vojvoda od Marlborogha. Uslijedile su pobjede kod Hochstädta (1704.) u Bavarskoj, kod Ramilliesa (1706.) u Belgiji, kod Torina (1706.) u Italiji, te kod Oudenaardea (1708.) i Malplaqueta (1709.) u španjolskoj Nizozemskoj.

Spomenute pobjede ne samo da su osigurale teritorij španjolske Nizozemske, već su otvorile i put prema Francuskoj. Luj XIV. htio je mir, odričući se Elzasa ili čak i Strassburga, pa i sufinancirajući konačnu borbu protiv svojeg unuka, kralja Filipa. Saveznici su odbili francuske ustupke i nastavili rat. Nadvojvoda Karlo, mlađi sin Leopolda I., koji je još godine 1703. boravio u Španjolskoj, umarširao je kao kralj Karlo III. u Madrid.

Pomorske su ga sile predvidjele za pretendenta na prijestolje, ali su već godine 1703. zahtijevale od Leopolda I. i njegovoga starijeg sina Josipa da se odreknu španjolskog naslijeđa kako bi spriječili ujedinjenje španjolske i austrijske sile. No, to svečano odricanje ograničeno je tajnim dogovorom »Pactum mutuae successionis«, koji je predviđao međusobno pravo nasljeđivanja Josipovih i Karlovih potomaka u slučaju izumiranja muške loze, pa i pravo žena na naslijeđe, prema pravilima primogeniture.

Promjena vlade u Engleskoj, gdje je torijevsko ministarstvo smijenilo vigovsko, promijenila je i ratnu politiku. Brodovlasnici i trgovci uništenjem francuske trgovačke konkurencije nadali su se prevlasti na Prekomorju; no, posjednici za to nisu imali razumijevanja, već su željeli mir. Tako je engleski kabinet započeo tajne pregovore s
Francuskom.

Odlučujuća prekretnica bila je smrt Josipa I. (1705.-1711.), koja je uslijedila nakon kraće bolesti. Josip I. je, nakon Leopolda I., samo šest godina bio na čelu vlade. Sada je mlađi Karlo bio jedini nasljednik svih habsburških zahtjeva (iza Josipa ostale su samo dvije kćeri). No, ujedinjenje austrijskih zemalja sa cjelokupnom španjolskom monarhijom nije bio u interesu pomorskih sila. One su se stoga, nakon što je Karlo VI. (1711.-1740.) jednoglasno izabran za cara, zauzimale za kompromisno rješenje, kojem su se pridružili i gotovo svi njihovi saveznici. Došlo je do mira u Utrechtu (godine 1713.).

Kako daljnji tok rata, sada već brojno oslabljenim carskim trupama, nije donosio nikakve uspjehe, Karlo VI. bio je prisiljen na mir, koji je godine 1714. i sklopljen u Rastattu. I jedan i drugi vojskovođa, princ Eugen i Villars, vodili su pregovore, pri čemu se Eugen ispostavio kao umiješan i vrlo žilav pregovarački partner. Carstvo se ovom miru priključilo u Badenu (u Aargau), a time je njegova zapadna granica ostala nepromijenjena, a Francuzi su njime bili prisiljeni na odlazak s okupiranih područja.

Ono kompromisno rješenje koje su zagovarale pomorske sile sada je provedeno. Filip V. Burbonski dobio je Španjolsku i kolonije, Austrija je dobila španjolsku Nizozemsku (Belgiju i Luxemburg), Napulj, Sardiniju i Milano (Sardiniju su nekoliko godina poslije zamijenili za Siciliju).
Sve dosada prognani Wittelsbachovci dobili su natrag svoje zemlje; plan princa Eugena da Nizozemsku zamijeni za Bavarsku, doduše, nije naišao na odobravanje pomorskih sila, ali će zato ostati neizostavan dio habsburške politike 18. stoljeća.

Teritoriji koje je Austrija tada stekla, po svojem se značenju, a zbog svojeg položaja, nisu mogli usporediti s onima na Istoku; ipak je povećanje teritorija na jugu i zapadu, s novim zadaćama donijelo i veći ugled. Austrijski su Habsburgovci bili moćniji nego ikada do tada.

6. Zadnji Habsburgovci i pitanje uređivanja nasljedstva

U vrijeme kad je Austrija postajala velikom silom, vladala su tri cara: Leopold I, Josip I. i Karlo VI. Čini se da je Leopold I. imao najteži zadatak, jer je veći dio svoje vladavine vodio teški rat na dvije fronte. Pritom je on bio miroljubiv čovjek koji je na povjerenu mu carsku službu gledao kao na Božju zapovijed i koju je s punom odgovornošću izvršavao.

St. Saphorin, protestantski diplomat, o njemu je rekao: »Njegova umješnost shvaćanja i razrješavanja ma kako zamršenih stvari ne može se ni sa čim usporediti. Postavi li mu se odjedanput ma kako mnogo prijedloga, on će na svaki od njih po redu, prisebnošću svojom… odgovoriti. Svi će njegovi ministri suglasno potvrditi da je uvijek on taj koji u državnom vijeću najbolje govori i koji posjeduje najviše energije i oštroumnosti. On piše jasnije i razumljivije od svih svojih tajnika. No, ovaj je vladar još u svojemu djetinjstvu bio predodređen za crkvu… To znači da je uložen velik trud da ga se navikne prilagođavati mišljenju drugih i oprezu u svim njegovim pothvatima… te je on stoga, gotovo uvijek sklon sudu drugih dati prednost nad svojim vlastitim.« (skraćeno).

Knjige, lov i glazbu volio je iznad svega. Kao i mnogi drugi Habsburgovci bio je dobar glazbenik; ne samo da je poznavao jedan instrument, već je skladao i kompozicije. Na njegovu je dvoru njegovana talijanska opera.
Josip I. bio je energičan, samosvjestan i ambiciozan vladar, čija je velika nadarenost, kada je stupio na vlast, u svima budila velike nade. Svoja carska prava isticao je izrazitije od svojih prethodnika. Iako posve uvjeren katolik, njegovo je ponašanje bilo tolerantno kad bi mu se to učinilo politički potrebnim. Tako je šleskim protestantima godine 1797. dao vjersku slobodu na zahtjev švedskoga kralja Karla XII., čije su trupe u Nordijskom ratu (1700.-1721.) nakon prodora Švedske u Saksoniju prošle austrijskim teritorijem.

Josipova nepredviđena smrt učinila je Karla VI. (1711.-1740.) jedinim živim muškim potomkom Habsburgovaca, što je u vremenu kada se mislilo dinastički, značilo isto što i ugroženost Austrije. Karlo VI. stoga je težio reguliranju nasljedstva, to više što ni on u svojemu braku još nije imao djece. Sigurno je i izumiranje španjolske linije i podjela njezinih teritorija utjecalo na njegovo ponašanje. Na jednom sastanku njegovih vijeća godine 1713., car je objavio nedjeljivost i nerazdvojivost (»indivisibiliter ac inseperabiliter«) svojih zemalja.
U slučaju izumiranja habsburške muške loze, trebale su Karlove (tada još nerođene) kćeri, to jest potomci, biti ovlašteni nasljednici, a nakon njihova izumiranja kćeri Josipa I., te kćeri Leopolda I., ženske pripadnice habsburške dinastije. Odredbe o nasljeđivanju, a posebice ta objava, nazivane su »pragmatičnom sankcijom«. Ona je od personalne unije nasljednih zemalja učinila stvarnu uniju, a prihvaćanjem od habsburških zemalja (i Ugarske!) postala je »ustavom«.
Za njezino međunarodno pravno priznanje car je uložio sve napore, što ga je uplelo u brojne političke konflikte. Cjelokupna njegova vanjska politika bila je vođena idejom o garanciji ovoga nasljednog reda od europskih država. Savjet princa Eugena da vješta vojska i dobro vođene financije budu najbolje jamstvo, nije mogao biti ostvaren.

7. Položaj Austrije za cara Karla VI. (1711.-1740.)

Austrija je svojim dobitcima na istoku i zapadu postala višenarodna država, koja je sada, s pragmatičnom sankcijom, posjedovala i državno-pravnu osnovu za međusobnu povezanost. Prema izjavi princa Eugena, bila je to »prostrana i divna monarhija«. Jezgru su tvorile nasljedne zemlje, na koje su se nadovezivale skupine zemalja u Češkoj i Ugarskoj; tada već carska Nizozemska i talijanska područja nisu stajala ni u kakvoj teritorijalnoj vezi s jezgrom habsburške moći, što se često negativno odražavalo. Ustavno su također postojale znatne razlike. Dok je u austrijskim, češkim i talijanskim područjima vladavina sve više poprimala apsolutističke oblike, Ugarska i Nizozemska zadržale su dalekosežna staleška prava. Iako je posjedovanje pokrajnih zemalja (Nizozemska i talijanski posjedi) ugled Austrije u Europi još više povećao – time je dobila i čvrsta uporišta na jugu i zapadu, odakle se lakše mogla sučeliti s francuskim imperijalizmom – upravo je njima Austrija uvučena i u europska previranja.

Prve godine vladanja Karla VI. protekle su uspješno. Spretno vođenim ratom protiv Turaka (1716.-1718.) Austrija je svoj posjed mogla proširiti na jugoistoku do Alute u Vlaškoj. Ovoga puta rat je započela Austrija, kojoj su se učinile opasnima daljnje pobjede turske sile u borbi protiv Venecije. Isprva je intervenirala diplomatskim putem u korist Venecije pa je na grubo odbijanje Turske objavila rat. Princ Eugen, potvrđeni vojskovođa, opet je bio vrhovni zapovjednik i pobjednik kod Petrovaradina, godine 1716. Sljedeće je godine postigao odlučujuću pobjedu kod Beograda (godine 1717.).
Pjesma o princu Eugenu koja je pjevana u taboru uglazbljena je i otada održava sjećanje na narodu najbliži Eugenov junački pothvat.

»Veličanstveni« mir u Požarevcu (godine 1718.) Austriji je donio Banat, do tada turski dio Srijema, zatim malu Vlašku do Alute, pa sjevernu Srbiju i jedan pogranični dio sjeverne Bosne. Time je Austrija postigla svoj najveći opseg.

Sada je burbonska Španjolska nakon godine 1714. nakanila izravnati gubitke koje je pretrpjela odvajanjem pokrajinskih zemalja. Povratak carske Nizozemske činio se nemogućim, pa se zato Alberoni, vođa španjolske politike, uvijek trudio istaknuti španjolske zahtjeve za svojedobno oduzeta talijanska područja. »Četvorni savez« (car, Engleska, generalne države, Francuska) ih je odbacio. No, došlo je do zamjene Sardinije za Siciliju. To je vojvoda od Savoje, kao saveznik Španjolske, morao žrtvovati, pa je zato postao kralj Sardinije. Karlo VI. je, usprkos najtežemu unutrašnjem protivljenju, pristao odreći se Španjolske, za što je sam bio
podnio zahtjev.

Ubrzo nakon završetka rata za španjolsko naslijeđe dobro organizirani i od cara podržani pokušaji flamanskih trgovaca da trguju s Indijom donijeli su značajne uspjehe. Pomorske sile, koje su kolonijalnu trgovinu vidjele kao svoj monopol, smatrale su »Ostendsko društvo« konkurencijom pa su se okrenule protiv Karla VI. Došlo je do sklapanja raznih saveza, koji su zamalo kao posljedicu imali rat. Do predaha je došlo tek kada se car složio s isprva provizornim (na sedam godina), a zatim trajnim ukidanjem trgovačkoga društva. On je to učinio da bi isposlovao priznanje pragmatične sankcije od pomorskih sila. Tek nakon mnogih diplomatskih zapleta Engleska je godine 1731. pristala na to. Njezin primjer uskoro su slijedile i Nizozemska i Španjolska.

Smrću kralja Augusta od Poljske poljsko je pitanje prijestolonasljednika – od sredine 17. stoljeća gotovo neprestano stvar europske savezničke politike – opet aktualno. Francuski kandidat za poljsko prijestolje bio je Stanislav Leszcynski, dok su se Austrija i Rusija zauzimale za Augusta III. od Saksonije,sina preminuloga kralja. Jedan od ruskih pretendenata na prijestolje za Poljsku nije bio prihvatljiv, pa je poljska nacionalna stranka stoga izabrala Stanislava, koji je pak opet nakon ulaska ruskih trupa morao uzmaknuti.

Ovaj je događaj bourbonskim silama pružio poželjan povod za rat protiv Austrije, iako njihova vojska nije niti zakoračila na poljsko tlo. Znalo se, međutim, da je vojvoda od Lotaringije, kandidat s najviše izgleda za ruku Marije Terezije, careve kćeri, a time je za Francusku postojala opasnost da se ta zemlja, oko koje se francuska politika već dugo trudila, ujedini s Austrijom. Francuske su trupe stoga zaposjele Lotaringiju i prešle Rajnu. Ratna su poprišta bila i u gornjoj i u južnoj Italiji. Rat se godinama vukao. Tek godine 1738., nakon dugotrajnih pregovora, zaključen je Bečki mir, koji je od Austrije zahtijevao Napulj i Siciliju kao španjolsku sekundogenituru. U zamjenu je dobila, dakako ne istovrijedne, Parmu i Piacenzu.

Iz Poljske protjerani Stanislav Leszcynski obeštećen je Lotaringijom, zemljom porijekla Franje Stjepana; on se – od godine 1736. suprug Marije Terezije – morao zadovoljiti Toskanom. Budući da je nakon smrti Leszcynskog Lotaringija trebala pripasti Francuskoj, ona više nije vidjela opasnost u habsburško-lotarinškom braku, pa je tek sada potvrdila pragmatičnu sankciju.

Dana 21. travnja 1736. umro je princ Eugen od Savoye, ličnost čiji su veliki uspjesi toliko pridonijeli tome da se Austrija vinula do velike sile. Kao izvrstan vojskovođa i priseban državnik bezuvjetne lojalnosti carskoj službi, kao velikodušni i razumijevanja pun mecena, Eugen je Austriji dao pečat svoje izvanredne osobnosti. Suradnja s pomorskim silama i s Pruskom, čije je razvojne mogućnosti on dobro poznavao, a uz to po mogućnosti i dinastičko povezivanje s Bavarskom sklapanjem takvog braka, bile su osnove njegove politike; prema burbonskim silama, posebice prema Francuskoj, bio je stalno nepovjerljiv. Za probleme uprave, za privredno – politička nastojanja merkantilizma, Eugen je pokazivao manje interesa.

Tri su cara – Leopold I., Josip I. i Karlo VI. – kojima je Eugen posvetio svoju snagu, a uvijek u nastojanju da čvrsto utemelji Monarchia Austriaca, da osigura njezine granice i da uvrsti položaj cara iz vladarske kuće Habsburg.Sluha otvorena umjetnosti i znanosti, sam je razgovarao s graditeljima o projektnim planovima svojih dvoraca, sakupljao dragocjene knjige te njegovao korespondenciju s vodećim umovima svojeg vremena, kao na primjer s Leibnizom.

Njegov sprovod nalikovao je na kakvu trijumfalnu povorku i bio je izraz velikog poštovanja prema ovoj ličnosti. Princ Eugen od Savoye pokopan je u katedrali Sv. Stjepana. Zadnje godine vladanja Karla VI. bile su doba zalaska. Kao ruski saveznik, car je bio upleten u novi (ujedno i posljednji) rat s Turcima (1737.-1739.), koji se nesretno završio i Austriju, uz iznimku Banata, stajao svih dobitaka postignutih Požarevačkim mirom.

Tog, zadnjeg Habsburgovca, obavijala je neka tragika. On je kao malo koji car bio svjestan zakonitosti svojega poziva, upoznavši temeljito i svu njegovu težinu. Očekivanja, koja su pobudile prve uspješne godine njegova vladanja, nisu se ispunila jer je kasnije u vođenju vanjske politike bio manje uspješan. Nošen idejom da svojoj kćeri osigura prijestolje, međunarodnopravnom garancijom pragmatične sankcije, podnio je tolike žrtve da se ugled Austrije kod europskih sila naglo smanjio.
Budući da se one k tome, nakon Karlove smrti nisu držale danih obećanja, činilo se da je prijestolonasljednica Marija Terezija stavljena pred gotovo nerješivu zadaću.

[vrati se gore]

Izvor: Zöllner,Erich/Schüssel, Therese: Povijest Austrije, Barbat, Zagreb 1997.