Austrija u prapovijesnome (prahistorijskom) dobu

Spremljeno pod Povijesni / istorijski odlomci | 0 komentara

Erich Zöllner i Therese Schüssel

1. Početci stalnog obitavanja (starije i mlađe kameno doba)

Povijest čovječanstva kao povijesti kultura obuhvaća razdoblja od otprilike 600 000 godina. Prija tog se razdoblja ne mogu dokazati tragovi ljudske djalatnosti. S obzirom na to da pojava pisanih izvora seža čak 5 000 godina unatrag, o tom najdužem razdoblju ljudske kulture možemo govoriti samo na osnovi arheoloških nalaza. Prilikom tumačenja i datiranja ovakvih nalaza nailazimo na velike poteškoće, ali već danas kemijskim i radiologijskim metodama možemo odrediti starost ostataka ljudskih kostura; analogija s tzv. primitivnim narodima omogućuje nam također ispravno tumačenje nalaza pronađenih u špiljama (oruđa, oružja, posuđa), slika i crteža na zidovima špilja, kao i načina pokopa.

Na austrijskom se prostoru prvi tragovi ljudske djalatnosti pojavljuju tek prije otprilike 180 000 godina, razmjerno kasno, a vjerojatno su razlog tomu praznina u našim nalazima. Ti nas prvi tragovi vode u ledeno doba (diluvtj), u ono razdoblje Zemljine povijesti kojemu su svojstvene snažne i dugotrajne klimatske mijena. Hladna sa razdoblja izmjenjuju s razdobljima blage klima. Nalazi iz trećeg, posljednjeg međuledenog doba potječu iz špilja Gudenus kod Hartanstaina u donjoaustrijskom Kramstalu i iz Zmajske špilje kod Mixnitza u Štajerskoj (slični sa nalazi također mogu naći i u nekoliko drugih špilja u Štajerskoj i Gradišću), koji čovjeka onog doba prikazuju prije svega kao lovca. Lov na velike životinje – u Alpama ja bilo mnogo špiljskih medvjeda – i skupljanje plodova bili su osnova njegove egzistencije; tamo gdje je bilo rijeka, pračovjek sa bavio i ribarstvom. Oruđa i oružja izrađivao ja obradom kremena, služeći se odbijanjem za sječiva ili kresanjem za šačnike; prirodna skrovišta, prije svega špilje, služila su mu kao prebivališta. Čovjek toga doba nedvojbano je imao razvijen govor, znak misaonog duha; takoder se prvi put susrećemo s predznacima kulta mrtvih. Dosada još nisu pronađeni ostaci ljudskih kostura iz tog razdoblja. Sigurno ja pripadao neandertalskoj rasi.

Početkom posljednjega ledenog doba – u mlađem paleolitiku (oko 100 000 – 10 000 godina pr.K) morale su nastupiti daljnje promjene u kulturnom pogledu. To nam potvrđuju nalazi u lesnim pojasevima, prije svega u Donjoj Austriji sjaverno od Dunava, u dolini Wachau (Willandorf, Vosendorf, Krems) i na području Weinviertel (Stillfried). Pronađeno oruđe pokazuje veću vještinu u obradi kamena, također sa pojavljuju novi oblici lovačkog oružja.

Venera iz Willendorfa

Fotografija je pod licencom GNU-Lizenz für freie Dokumentation

Sačnici i grubo obrađena sječiva već su rijetkost, ali umjesto njih upotrebljavaju se različiti oblici tankih, majstorski izrađenih kremenih sječiva. Čovjek toga doba morao sa već znatno razlikovati od neandartalca. Onje još uvijek lovac, ribar i sakupljač plodova, ali i umjetnik. Njegova se umjetnička nadarenost moža primijetiti u likovnim prikazima, rezbarijama i špiljskom slikarstvu. I vjerske su predodžbe sadržane u umjetninama na dojmljiv način. Dokaz ja tomu i slavna »Willendofska Venera, 11 cm visok kipić od vapnenca, ženski idol plodnosti.

Najmlađom epohom starijega kamenog doba završava posljednje ledeno doba, te dolazi do povlačanja ledenjaka, a nastupa blaga i suha klima. Mali nam broj nalazišta u Austriji svjedoči o ljudskoj djalatnosti toga razdoblja, npr. Galganberg kod Horna u Donjoj Austriji i Ciganska špilja kod Gratkorna u Štajerskoj. Čovjek sa i dalje bavio lovom, ribolovom, skupljanjem plodova, ali se već primjećuju početci sjedilačkog načina života. Imao ja domaću životinju, psa, brinuo sa za planski zasađane pašnjake, započeo je sijati pšenicu, ječam i proso. Stanovao ja u kolibama (ili zemunicama). Služio sa malim i fino obrađenim oruđem; pojavljuje se nova vrsta oruđa – neolitička sjekira, koja omogućuja znatno lakšu obradu drveta. Može se dokazati da su u ovom razdoblju na prelasku u mlađe kameno doba izrađena prve glinene posude.

Mlađe kameno doba (neolitik oko 5 000 – 1 800 godina pr. K.) donosi u Austriju uz stalno obitavanje i zemljoradnički način života.Povoljna klima omogućuje plansku obradu polja jednostavnim plugom. Osim pšenice, prosa i ječma, siju se također mak i lan, leća i grašak. Neka biljna vlakna služe ženama za predanje i tkanje. Uzgajaju sa goveda, ovca, svinja i koza; naposljetku i konj postaje čovjekov pomagač. U obradi kamenog oruđa primjećuje sa tehnički napredak – ono se brusi i glača. Sirovine, koje se uvoze iz daleka, kao jantar, dokaz su da postoje razgranate trgovačke veze.

Nalazišta mlađega kamanog doba u Srednjoj Europi govora da su postojale tri kulture: dunavska, zapadnoeuropska i nordijska. U Austriji ja najčešće prisutna najstarija, dunavska kultura. Najvažnija nalazišta leže u istočnome dijelu Donje Austrije i u Gradišću. Tu se mogu naći brojne glinene posude, značajka mlađega kamenog doba. One su neoslikane (linearna keramika) ili ukrašena spiralama, trakama, trokutima i meandrima (trakasta keramika).

Na austrijskome prostoru nailazimo također na ogranke nordijske kulture. To je badenska kultura (Donja Austrija i Gradišća) i prije svega kultura Mondsee (Mondsee, Attersae, Traunsae). Ona omogućuje zaključiti da se doselilo novo, indogermansko europsko pučanstvo, koje je poznavalo gradnju na sohama kao poseban oblik stanovanja.

Napokon je zapadnoeuropska kultura prodrla u Austriju. Riječ je o nadaleko proširenoj kulturi zvonolikih pehara (Glockenbecherkultur). (Ime je dobila po obliku posude!). Nalazi se mogu utvrditi u Donjoj Austriji i u Gradišću.

Osim sojenica, uz obradivu su se zemlju nalazile i brvnare, poduprte gredama, te prekrivene zemljom i pleterom. Nasaobine na uzvisinama, npr. Götschenberg kod Bischofshofena, Leopoldsberg i Bisamberg kod Beča utvrđene su nasipom i opkopom, te služe kao pribježište.

Potkraj ovoga razdoblja započelo je korištanje ležišta bakra u Salzburgu u Tirolu. Znanje preradba ove kovine vjerojatno dolazi iz prednje Azija. Budući da se uporabom bakra, ponajprije u hladnome stanju, kasnije kao bronce (90% bakra, 10% kositra) – porijeklo je kositra nepoznato – čovjeku otvorio novi svijet, započelo je intenzivno traganje za nalazištima ove kovine, što je rezultiralo proširenjem prostora za stanovanje, a i trgovina (zamjena robe) se time pojačala. Staze preko alpskih prijevoja postale su prik1adni prijelazi.
U onim alpskim dijelovima gdje nije bilo nalazišta ruda, kultura mlađega kamenog doba duže
se održala.

2. Brončano doba (oko 1 800-800 godina pr. K)

Brončano doba nastavlja se zemljoradničkom kulturom, ali donosi i proizvodnju brojnih brončanih predmeta, među kojima se svojom posebnom ljepotom oblika osobito ističu nakit i oružje. Nije riječ više o proizvodima domaće radinosti, nego o tvorevinama visoko razvijenoga metalurškoga umijeća. Morala je dakle nastupiti specijalizacija za pojedina zanimanja, koja je dovela do uspostave pojedinih društvenih slojeva. To potvrđuju i ukopi sa skupocjenim grobnim prilozima.

Kulture brončanog doba u Austriji pripadaju velikoj srednjoeuropskoj kulturi, koja pokazuje veliko bogatstvo oblika. U njenome vremenskom tijeku razlikujemo kulturu ravnih grobova ili grobova sa zgrčenim kosturom u rano brončano doba, kulturu grobnih humaka u srednje brončano doba i kulturu polja sa žarama u kasnije brončano doba. Budući da su austrijske Alpe bile jezgreno područje europske proizvodnje bakra, brojni su nalazi iz ovog razdoblja u obliku grobnih priloga (noževi, sjekire, igle, nakit).

Kultura ravnih grobova austrijskoga ranobrončanog doba pripada umjetničkoj kulturi (nazvanoj po nalazištu kod Praga u Češkoj) i kulturi Wieselburg (Ugarska). Umjetnička se kultura širi iz istočnog Sudeta u Weinviertel u Donjoj Austriji. Wieselburgška kultura zauzima prostor istočnog dijela Donje Austrije i Gradišća. Prije nekoliko godina otkriveno je i jedno groblje kod Gmundena.

Naziv »ravni grobovi« ili »grobovi sa zgrčenim kosturom« valja objasniti načinom ukopa: jedan je način ukopa bio zgrčeni položaj pri kojemu se ljudsko tijelo, okrenuto na bok s privučenim nogama, položi na tlo a da se pritom ne iskopa raka, te se nakon stavljanja grobnih priloga pokrije tankim slojem zemlje, na koji se onda polagalo kamenje.

Dok su brončani predmeti u nalazima često vrlo umjetnički obrađeni, keramičke su posude izbrušene i uglačane, ali ipak razmjerno jednostavne. One nisu ukrašene. Potkraj ovoga razdoblja odustaje se od uporabe kamenog oruđa. U ranome brončanom dobu vjerojatno je okončana sojeničarska kultura oko jezera u Salzkammergutu.

Obilježje srednjega brončanog doba je novi zahtjevniji oblik ukopa s bogatim prilozima – grobni humci (ponegdje se pojavljuje i paljevinski ukop). Jednostavni zemljani grobovi ranijega kulturnog razdoblja zamijenjeni su golemim grobnim humcima od zemlje ili kamenja. Nalazišta iz ovoga razdoblja razmjerno su malobrojna.

Prelazak s kulture grobnih humaka na kulturu polja sa žarama povezan je s velikim kretanjima naroda. To je vrijeme »velike seobe«, u kojoj »Prakelti« prodiru prema južnoj Njemačkoj, »Praitalci«, preci nosilaca latinske visoke kulture, prolaze kroz istočne Alpe i Kras, dok se u Austriji i na Balkanu oblikuju ranoilirska plemena. Vjerojatno su sve ove tri skupine bile pod utjecajem lužičke kulture.

Ta je kultura nastala neovisno o kulturi grobnih humaka srednjega brončanog doba. Ona napušta skeletni ukop, a uvodi novi običaj pokapanja spaljivanjem tijela i pohrane ostataka u žare (žarna polja). Nosioci ove kulture uskoro napuštaju svoje prvobitno područje stanovanja, te prodiru prema jugu. Potkraj brončanog doba primjećuje se njihova snažna djelatnost, jer lužička kultura obuhvaća veliki dio Europe, te također pridonosi nastajanju kulture grobova sa žarama u Austriji. Ali ipak postoje znatne razlike između nalaza u Donjoj i zapadnoj Austriji, tako da možemo govoriti o dvama posebnim oblicima kulture ovog razdoblja. Brončani grobni prilozi u Austriji bogatiji su nego u ostalome prostoru lužičke kulture. Oni upućuju na intenzivno vađenje ruda u alpskim rudnicima bakra, koje je Austriju tada postavilo u središte europskog interesa, te pospješilo razvoj trgovine.

3. Željezno doba (oko 800.-15. godine pr. K)

Potkraj 9. st. pr. K. u Srednjoj je Europi ponovno došlo do promjene kulture. Broncu kao najvažniju sirovinu potiskuje željezo. Isti se proces 600 godina ranije zbivao u prednjoj Aziji. Već se od godine 1000. pr. K. u Italiji oruđe i oružje proizvodi od željeza. Željezo je u istočnoalpske zemlje uvezeno sa juga i jugoistoka, u Koruškoj i Kranjskoj otvaraju se novi rudnici. Ono se upotrebljavalo samo za oružje, dok su nakit i posuđe još uvijek bili od bronce. Cijelo je razdoblje dobilo ime po glavnome austrijskome nalazištu starijega željeznog doba (oko 800.–400. pr. K.) HALLSTATTU. Ovo je mjesto, a jednim dijelom također i Hallein, postalo važno zahvaljujući soli koja se već vadila i u brončanom dobu, ali u velikim količinama tek u starijemu željeznom dobu. Rudari – to su bili Iliri – nisu se još služili postupkom isušivanja slane vode, nego su iskorištavali ležišta kamene soli. Brojni materijalni nalazi (mogu se vidjeti u Hallstattskom muzeju) kao npr. drvene lopate, kace za sol, baklje, iverje, ostaci odjeće i hrane daju nam uvid u uvjete rada i životne prilike halštatskih rudara.

Odjeću su proizvodili od životinjske kože i vunenih tkanina. Da bi postigli što bolju kakvoću tkanja, utkivali su i konjsku dlaku. Neke nađene tkanine imaju i šareni uzorak. Dakle, ljudi ovog doba već su poznavali umjetnost bojenja tkanina. Za stanovanje služile su im kolibe, poput naših današnjih alpskih koliba. Nekoliko je takvih koliba otkriveno i istraženo; na temelju njih saznajemo o načinu gradnje kuća. Nije nam poznato gdje je bilo pravo rudarsko naselje.

Sol, koja se, sigurno, i tada u velikim količinama upotrebljavala za salamuru, značila je bogatstvo. Veliki nam broj često dragocjenih grobnih priloga govori o tome kolika se važnost tada pridavala soli. Posljedica izvoza soli moralo je biti blagostanje. Grobni prilozi pronađeni na velikome halštatskom groblju (više od 2 000 pogreba) pripadaju najvrednijim nalazima ne samo austrijske nego cjelokupne europske prapovijesti. Među njima je pronađen i velik broj brončanih grobnih priloga, čiji je stilski oblik vjerojatno imitacija južnih uzora. Primjećuje se i uživanje u bogatom nakitu. Također je, među ostalim, istraživanje drugih nalazišta npr. na području alpskoga predgorja, u Donjoj i Gornjoj Austriji, u južnom i srednjem dijelu Štajerske pridonijelo još boljem razumijevanju umjetnosti halštatskog doba. Spomena su vrijedni npr. dvije brončane ruke i brončani oklop iz kneževskih grobova u Kleinkleinu kod Leibnitza i brončana kultna kola iz Strettwega kod Judenburga, koja su vjerojatno služila kultu plodnosti.

Na to nas upućuje žensko božanstvo s pratnjom, koje stoji na kolima s četiri kotača. Grafitni su ukrasi karakteristični za keramiku halštatskog doba. Oblici su posuda raznovrsni, no uporaba lončarskog kola još je uvijek nepoznata.

Provalom Kelta potisnuta je ilirska halštatska kultura. Prije godine 400. pr. K. keltske grupe prodiru iz Galije prema Španjolskoj i preko mora na britansko otočje, drugi seobeni smjerovi idu prema jugu i jugoistoku. Kelti naseljavaju gornju Italiju. U istočne Alpe Kelti su vjerojatno prodrli iz područja južne Njemačke, kao i sjevernog dijela Italije. U Tirolu i Vorarlbergu prisutnost Kelta bila je razmjerno mala. Tu se održao narod Rećana, kojem prije svega pripadaju ostaci ilirskoga stanovništva. No i ovdje se nalaze pojedinačna keltska mjesna imena, znak da su Kelti također morali prodrijeti i u ovo okružje. Znatno jači i, općenito uzevši, nadmoćniji bio je keltski udar u dolinama rijeka Salzach, Enns, gornje Mure, u koruškoj kotlini i u alpskome predgorju. Čini se kao da su Kelti izbjegavali teško prohodna alpska područja. Zbog toga je stara ilirska kultura u unutrašnjosti Alpa ostala netaknuta. Ilirski utjecaj je također prevladavao u brdskom i kotlinskom krajoliku rubnog dijela istočnih Alpa.

Glavna keltska plemena bili su Noričani i Taurisci, sjeverno od Dunava, i na sudetskome prostoru Boji. Uskoro su se pomiješali s autohtonim stanovništvom, što je utjecalo i na jezik. To se vrlo jasno može vidjeti u nazivima mjesta i voda, koja su poslije Rimljani preuzeli i dijelom preoblikovali. Nalazimo retska imena kao npr. Salurnae (Salurn), Scarantia (Scharnitz), Veldidena (Wilten), ilirska kao npr. Arelape (Erlauf), Carnuntum, Aguntum (kod Lienza), Matreium (Matrei), Tergeste (Trst) i keltska kao Escala (Ischl), Lauriacum (Lorch), Lentia (Linz), Anisus (Enns), Tragesamus (Traisen), Vindobona (Beč). Neki nazivi svjedoče o jezičnom utjecaju naroda koji graniče s istočnoalpskim područjem; ime Alpa smatra se ligurskim, ime Dunava (Danuvius) skitskim; on je srodan imenima istočnoeuropskih rijeka kao Dnjestar (Danastris), Dnjepar (Danapris) i Don (Tanais). »Hall« (Hallstatt, Hallein) uvijek upućuje na vađenje soli.

Od svih ovih naroda Kelti su se uspjeli politički probiti. Noričkim plemenskim kneževima uspjelo je u 2. st. pr. K. ujediniti veća područja u istočnim Alpama u Noričko Kraljevstvo. To Regnum Noricum bilo je prva država na austrijskome prostoru. Njegove se granice danas vrlo teško mogu odrediti, vjerojatno su se na istoku u znatnoj mjeri podudarale s današnjom državnom granicom, na jugu su sezale otprilike do podnožja Alpa, a na zapadu su djelomično slijedile tok rijeke Inn. Sjeverna je granica vjerojatno tekla blizu Dunava. Postupali su mudro, te su kao neposredni susjedi velikoga Rimskog Carstva težili – Rimljani su bili dobri trgovački partneri – za priznanjem svoje države. Sređeni odnosi u vlastitoj zemlji bili su preduvjet za to.

Rim je također shvatio da treba spriječiti prodor Kelta na jug. Kada su oni godine 186. pr. K. prodrli u furlansku nizinu, gdje su na području donje Soče htjeli sagraditi gradsku naseobinu, Rimljani su odlučno spriječili njihove naume, te su unatoč povlačenju Kelta osnovali vojničku koloniju Akvileju (godine 181. pr. K..), kako bi se mogli obraniti od eventualne opasnosti sa sjevera. Kasnije su češće izbijali međusobni sukobi; no sklopljen je i prijateljski savez – ne zna se kad – između Noričana i Rimljana. Taj se savez iskazao kod prvog prodora germanskih plemena u istočnoalpska područja. Cimbri, protjerani iz svoje domovine prema Sjevernom moru, Teutoni i ostali suputnici pojavili su se u Noriku nakon što im je propao pokušaj da se nasele na području Boja. Nastojali su sebi ugovorom osigurati pravo na prolazak. Rim je poslao vojsku pod vodstvom konzula Papirija Karbona, koja je godine 13. pr. K. kod Noreje pretrpjela težak poraz. Prvi germanski prodor nesretno je završen za Cimbre i Teutone, koje su Rimljani konačno potukli u bitkama kod Aquae Sextiae (godine 102. pr. K.) i Vercellae (godine 101. pr. K.).

Premda je germanska opasnost bila otklonjena, Kelti su se tako reći trajno nalazili u kliještima između Germana, koji su pritiskivali sa sjevera, i Rimljana na jugu, koji su namjeravali svoju državu zaštititi riječnom granicom na Dunavu. Kelti su bili nosioci mlađega željeznog doba ili kulture La Tene, ipak se njihov utjecaj morao postupno probijati kroz ilirsku halštatsku kulturu. Oruđe i oružje latenskog razdoblja – keltski se nalazi mogu zateći u Salzburgu, Gornjoj, Donjoj Austriji i u Gradišću – ne ostavljaju tako snažan dojam kao proizvodi starijega željeznog doba. U keramici može se dokazati uporaba lončarskog kola. Sadržaj grafita u glini koja se upotrebljava vrlo je visok. Razvijeni oblici posuda, kao višebojni kljunasti vrč ili upadljivi oblik lećaste boce s niskim trbuhom i visokim cjevastim vratom, šalica sa zadebljanim dnom obilježavaju ovo razdoblje.

Što se tiče oružja, posebno treba spomenuti dvosjekle duge mačeve, ali osim njih nailazimo i na bojne noževe, koplja i štitove. Pronađeni ravni grobovi upućuju na skeletni i paljevinski ukop.
Kao posljedica trgovine sa sjevernom Italijom u kasnijem latenskom razdoblju mogu se utvrditi značajni kulturni utjecaji Rimljana i Etruščana. Kelti su prešli na gradski život. Keltska su »oppida« posvuda podignuta na uzvisinama i utvrđena čvrstim zidom (gradine). Služila su kao zaštita od neprijatelja, a bile su i sjedišta keltskih knezova, trgovišta i vjerska središta; u Austriji su npr. takve utvrde na Oberleiserbergu (Donja Austrija), na Braunsbergu kod Hainburga (Donja Austrija) i na Magdalensbergu u Koruškoj. Keltsko kovanje novca u zlatu i srebru upućuje također na utjecaj sredozemnog područja; na to su morali utjecati grčki i rimski uzori. Latinski natpisi na novcu većinom navode imena plemenskih kneževa ili župana i »gospodara novca«, o kojima nam ništa pobliže nije poznato. Uporaba zlata i srebra za kovanje novca upućuje na intenzivno i obilno vađenje plemenitih kovina u Turama.

Vrlo se malo zna o religiji alpskih Kelta, i to samo preko rimske predaje i po pronađenim zavjetnim darovima. Tako je hram na Ulrichsbergu u Koruškoj posvećen Noričkoj Izidi — sačuvan je njen kip. Rimski su trgovci iz Akvileje keltskom bogu rata – Rimljani su ga nazivali Mars Latobius – posvetili poznati kip »Mladić iz Helenenberga«, za njegovo svetište na Magdalensbergu. Na kraju možemo reći da je mlađe željezno doba iznova proširilo alpski kulturni krajolik, da je tada prodorom Rimljana završilo razdoblje keltske vladavine, a time i prapovijesno doba Austrije.

[vrati se gore]

Izvor: Zöllner,Erich/Schüssel, Therese: Povijest Austrije, Barbat, Zagreb 1997.

*NASLOVNA SLIKA CLANKA POD LICENCOM: GNU Lizenz für freie Dokumentation.
Autor: de:Benutzer:Plp