Surađujte sa WienerUhr.at

Austrija u vrijeme Rimljana (Austria Romana) – 15. st. pr. K. – kraj 5. st.

Erich Zöllner i Therese Schüssel

1. Osvajanje, osiguravanje i upravljanje dunavskim provincijama

Nakon što su pobjedom mladog Oktavijana Augusta riješeni rimski unutrašnjopolitički problemi, u prvi plan prodiru vanjskopolitički aspekti. Ponovno probuđena težnja za svjetskom vlašću, kao i strah od pritiska germansko-keltskih plemena na sjevernu granicu Carstva, rezultirali su osvajanjem dunavskih zemalja. Snažna velika rijeka, koja se i podizanjem utvrda mogla osigurati, činila se Rimljanima pogodnom granicom, upravo zato što je bila prirodna.
Rimske vojske pod zapovjedništvom Druza i Tiberija, Augustovih posinaka, nakon teških borbi osvojile su godine 15. pr. K. Reciju (sjeverni Tirol, Vorarlberg – istočna Švicarska, Bavarska južno od Dunava). Otpor je stanovništva slomljen tek kada su se započele provoditi deportacije.

Rimska Paganska vrata

Rimska Paganska vrata

Fotografija je pod licencom GNU-Lizenz für freie Dokumentation

 

Keltsko je kraljevstvo Norik (Gornja i Donja Austrija južno od Dunava, Salzburg, Koruška, sjeverni i središnji dio Štajerske; Bečka šuma (Wiener Wald) – Mons Cetius – bila je prirodna granica) već duže bilo pod rimskim utjecajem. Slijedilo je vojno osvajanje bez uporabe oružane sile. Budući da se domaće stanovništvo smatralo pouzdanim, za očuvanje poretka nisu se brinule rimske legije nego pomoćne čete. Dosadašnji glavni grad Norika, Noreja, gubi na važnosti, te od sada glavni grad rimske provincije postaje Virunum (na Zollfeldu).
Nekoliko je godina poslije Tiberije nakon teških bitaka osvojio zapadnu Panoniju, zemlju između Drave na jugu i Dunava na sjeveru i istoku. Osvajačkoj politici Rima – August je želio pomaknuti granice od južnoga alpskoga rubnog područja preko Podunavlja do sudetskog prostora i u Moravsko polje – suprotstavio se kralj
Markomana Marbod, koji je u vrijeme Isusova rođenja na češkome prostoru osnovao čvrsto organiziranu germansku državu (Markomani i Kvadi). Veliki ustanak u Panoniji i Iliriku (Dalmacija) prislio je Tiberija da odustane od napada na Marboda, planiranog za godinu 6. nakon Krista.

»Tiberije je sam za vojsku stacioniranu u Iliriku izabrao mjesto Karnunt kao polaznu bazu u pohodu prema zemlji Markomana, jer se ono nalazilo u blizini granice sa tom zemljom. No sudbina je ipak htjela drukčije. Cezar je već pripremio na Dunavu zimski logor, vojska je krenula u pohod… kada se čitava Panonija… i u to vrijeme ponovno ojačana Dalmacija, nakon što su se svi narodi toga područja ujedinili u savez, dignula na oružje. Sada je potreba, a ne slava, diktirala daljnja djelovanja.
Nikako nije bilo preporučljivo pustiti vojsku da prodre u unutrašnjost Germanije, te istodobno Italiju prepustiti budnom neprijatelju.

U čitavoj Panoniji nije poznat samo rimski vojni sustav, nego i jezik. U mnogim mjestima ljudi se bave literaturom i drugim duhovnim sadržajima. To je vjerojatno i bio razlog, zašto ni jedan narod prije nije tako brzo svoju pomisao na rat provodio u djelo. Rimski su građani bili neočekivano napadnuti, trgovci su bili ubijeni, a velik je broj vojnih jedinica, koje su bile predaleko udaljene od vojne baze, uništen do posljednjeg čovjeka.« (Velej Paterkul, Rimska povijest.)

Ustanak je ugušen, a Panonija je godine 10. postala nova rimska provincija. Područje istočno od Alpa, koje je prije pripadalo Noriku, prije svega Bečka kotlina, pripojeno je provinciji Panoniji, te vojno osigurano legijskim taborima u Vindoboni (Beč) i u Karnuntu (između Deutsch-Altenburga i Petronella); naime, tu su se nalazili važni riječni prijelazi. Od vremena cara Trajana (98.-117.) X. se legija trajno nalazila u Vindoboni, a XIV. u Karnuntu. Kompleks legijskog tabora slijedio je u Karnuntu i Vindoboni, kasnije i u noričkim utvrdama, stalno istu shemu, koja se primjenjivala posvuda ako izuzmemo većinom neznatne promjene uvjetovane zemljištem, po kojoj je regularna rimska vojska bila u garnizonu. Vojna je utvrda bila u obliku pravokutnika, odvojena i osigurana bedemom, opkopom, kulama promatračnicama i pojačanim ulaznim vratima, a kroz nju su prolazile dvije glavne ulice koje se sijeku pod pravim kutem i koje spajaju po dvoja nasuprotna vrata. Na području utvrde osim baraka za vojnike nalazile su se i komandatura, upravne zgrade, stanovi za časnike, kupalište, bolnica, radionice oružja, skladišta i svetište legije. Svojevrsno proširenje ovoga vojnoga
grada činila su malo udaljenija oveća civilna naselja (takva su se mjesta najprije zvala kanabe), u kojima su stanovali trgovci, obrtnici i legionari (veterani), koji su odslužili svoju službu.

Zbog toga je dunavsko područje između Kremsa i Hainburga sa svojim snažnim vojnim taborima bilo najvažnija vojna utvrda na rimskoj državnoj granici. Kao potporni stupovi provincije Panonija, koja ima važnu ulogu u politici Rima prema istoku, obje su legijske utvrde nadzirale riječne prijelaze, kao i pograničnu cestu, koja se križa s jantarskim putem (Morava – Odra). U Karnuntu je stolovao i rimski namjesnik.
Uzduž Dunava nalazile su se još mnoge utvrde, stražarnice, signalne postaje (kule promatračnice), koje su pazile na sigurnost rimske državne granice. Jedna je posebna flotila obavljala nadzornu službu na rijeci. Dunav nije bio važna granica samo zbog tih vojnih utvrda, on je također razdvajao dvije utjecajne sfere (limes).

Čitavo je područje na desnoj obali rijeke pripadalo rimskome svjetskom Carstvu; njegovo se stanovništvo – iako polagano – otvaralo kulturi sredozemnoga prostora. Već je u prvome stoljeću nakon Krista morao započeti proces romanizacije u dunavskim provincijama, jer je u to vrijeme na ponekim područjima prevladavao gotovo italski gradski način života. Područje sjeverno od Dunava ostalo je i dalje pod utjecajem germanskih plemena.
Vojna i civilna uprava (administracija) u Reciji, Noriku i Panoniji, kao i u svim rimskim provincijama bila je u domeni prokuratora, kao i viša sudska vlast. Niža je pripadala upravnim organima civitas (gradski okrug), teritorijalne jedinice unutar provincije. Ona je obuhvaćala stvarno gradsko naselje i područje daljnje okolice. I ubiranje je poreza padalo na njene dužnosnike.
Nadalje, ona je tvorila osnovu za obrambeni sustav, koji je stanovništvu provincije u slučaju rata omogućio pozivanje u vojnu službu.
Provincija je također raspolagala policijskim jedinicama, koje su činili vojnici s odsluženim vojnim rokom, a koje su se brinule za sigurnost.

Godine 15. prije Krista Rimljani osvajaju Reciju i Norik.

Godine 6.-9. nakon Krista ustanak u Panoniji.

Godine 10. nakon Krista Panonija postaje rimska provincija.

Car Tiberije (godine 14.-37. nakon Krista) osniva legijske utvrde Karnunt i Vindobonu.

2. Privreda i društvo

Rimljani su od brojnih keltskih gradova, koje su zatekli u Noriku, ali isto i u pograničnim dijelovima Recije i Panonije, izgradili velika gradska naselja. Nova su gradska naselja, pa i onda ako se nisu nalazila točno na starome mjestu, poprimila stari, sada latinizirani naziv grada. Naselje je u pravnome smislu postalo grad tek kada su mu se podijelila gradska prava (municipium). Brigantium
(?, Bregenz), Aguntum (blizu Lienza), Virunum (kod Zollfelda) i Juvavum (Salzburg) vjerojatno su dobili gradska prava već za vrijeme vladanja cara Klaudija (41.-59. n. K.), a Vindobona (?), Karnunt, Cetium (St. Pölten) i Ovilava (Wels) za vrijeme cara Hadrijana (117.-138.), koji je u tijeku svoje vladavine najviše učinio za razvitak gradova.

Gradski nam tlocrti govore da su im uzori bili italski gradovi s pravokutnim gradskim blokovima i ravnim ulicama, dok se u gradnji kuća primjećuje utjecaj rimske građevinske tehnike. Česti je tip kuće s trijemom, gradnja kuće od kamena i opeke s uređajima za grijanje (hipokaust) i kupaonicama. U malim gradskim stambenim kućama, a prije svega u noričkoj seoskoj kući, zadržali su se domaći oblici gradnje.
Svetišta su u skromnijim mjerama bila imitacije kultnih građevina koje su se mogle naći u zemljama Sredozemlja.

Centar grada bio je forum, pravokutni središnji poslovni prostor, oko kojeg su bile upravne zgrade. Na kraju se grada nalazi jedan više amfiteatra, koji su služili za gladijatorske igre i borbe sa životinjama. U ponekim mjestima, kao u Virunu, djelovala su i kazališta. U svim su rimskim gradovima bile vrlo omiljene velike terme (javna kupališta). Deutsch-Altenburg u Donjoj Austriji, Baden kod Beča i Gastein u Salzburgu postali su poznati zahvaljujući Rimljanima, koji su tada na tom području otkrili vruće izvore i učinili ih dostupnima
stanovništvu.

Iz brojnih se natpisa vidi da su honestiores, vladajući, bogati dio stanovništva, pridonijeli otvaranju i održavanju javnih zgrada – prije svega javnim darivanjima (munificijencijama). Iz njegovih se redova formiralo gradsko vijeće i kvatuorviri; oni su kao najviše gradsko poglavarstvo činili municipalno plemstvo, koje uživa raznovrsna prava, najčešće nasljednoga karaktera.
Visok su položaj u društvu zauzimali i svećenici, posebno ako su se brinuli za carev kult. Zanatlije su se okupljali u udruženjima, ali ne znamo ništa pobliže o njihovim oblicima organizacije u Noriku i u zapadnoj Panoniji – za razliku od drugih rimskih provincija (npr. Dacija). Razvijenija je rimska civilizacija upravo u tome staležu vrlo brzo prerasla domaće kulturne oblike, i učinila ga značajnijim. Tako je npr. gradnja od kamena zahtijevala različita znanja o građevnim materijalima, kao i o proizvodnji novih alata i oruđa. Ubrzo su domaći klesari prihvatili nove načine obrade kamena, kao što to pokazuju mnogi iskopani nadgrobni spomenici. Ovaj je proces prilagodbe brže tekao u gradovima nego na selu, premda su i tamo brzo preuzeti neki oblici i vještine rimskog zanatstva, sitnog i umjetničkog obrta, npr. uporaba i proizvodnja alata i kućanskih potrepština, proizvodnja opeka, izrada tkanina, odüela i ukrasnih predmeta.

Rimljani su unaprijedili i poljoprivredu, posebno u ravnoj Panoniji, gdje je krčenjem i isušivanjem močvara dobiveno zemljište koje je služilo za ratarstvo, voćarstvo i vinogradarstvo. Sumoviti je Norik bio pogodan za stočarstvo i ispašu stoke. Poneki su izrazi preuzeti iz latinskog. Takve su tuđice npr. mošt (Most = mustum), sir (Käse = caseus), maslac (Butter = butyrum).
Cjelokupna je poljoprivreda nalazila uzor u rimskome seljačkom gospodarstvu (villae rusticae), proširenu po čitavoj zemlji. Rimske su provincije bile međusobno, a i s Italüom, povezane državnim cestama. Veličajna i dalekosežno isplanirana gradnja cesta ubraja se u najznačajnüa tehnička dostignuća Rimljana u čitavom Imperiju. Podatke o njihovoj gradnji nalazimo u antičkim popisima cesta i cestovnim kartama, kao i na temelju samih ostataka cesta. Ova je veličanstvena cestovna mreža u prvom redu služila potrebama vojske i uprave, onda državne pošte i, napokon, privatnoj trgovini i prometu. Ceste su obično gradili legionari, ali – ako je bilo potrebno – i civilno je stanovništvo bilo pozvano u pomoć. Postavljanje podloge i sama gradnja cesta bila je toliko kvalitetna da su gotovo neuništive. Duž cesta su se nalazili kameni stupovi – miljokazi (1 rimska milja = 1 479 m).

Najvažniju zapadno-istočnu vezu činila je cesta koja je povezivala dunavske provincije s Galijom i koja je najčešće slijedila tok Dunava uz njegovu južnu obalu. Njezine su važnije postaje bile: Castra Regina (Regensburg), Castra Batava (Passau), Lentia (Linz), Laurijak (Lorch kod Ennsa), Adjuvense (Ybbs), Arelape (Pöchlarn), Namara (Melk), Aelium Cetium (St. Pölten), Comagenae (Tulln), Vindobona (Wien), Ala Nova (Schwechat), Karnunt (Petronell).
Preko Arabone (Raab) i Akvinka (Budim) cesta je išla u smjeru istoka dalje prema donjem toku Dunava. S tom se državnom graničnom cestom spajao čitav niz sjeverno-južnih cestovnih pravaca, koji su na italskome tlu započinjali u cestovnim čvorištima Veroni i Akvileji.

Iz Verone je jedna cesta vodila preko Vintschgaua, prijevoja Reschenscheidecka, Fernpaßa prema August Vindelicum (Augsburg); druga i važnija išla je u istočnome smjeru preko prijevoja Brenner prema Veltideni (Wilten-Innsbruck) i Seefelder Sattela i također završavala u Augsburgu.

Jedna od nekoliko cesta, koje vode iz Akvileje išla je preko Plöckenpassa prema Teurniji (St. Peter im Holz), istočno od Katschberga i preko Radstadtskih Tura prema Juvavu (Salzburg), onda preko Ovilave (Wels) do dunavskog limesa. Drugi je pravac išao preko Kanaltala prema Santiku (Villach), Virunu, kotlini Neumarkt, rottenmanskim Turama i Pyhrnpaßu, te dalje prema Welsu.

Najviše se upotrebljavala istočna cesta, koja je zaobilazila istočne Alpe, te preko Emone (Ljubljane) – Celeje (Celje) – Scarabantüe (Sopron) vodila prema Karnuntu (i preko jednog odvojka prema Vindoboni=Beč).
Gusta je cestovna mreža u dunavskim provincüama omogućavala živ promet, a time i intenzivnu trgovinu. Ziva se razmjena proizvoda provodila i s italskom domovinom i sa susjedima s one strane državne granice. Iz Italije se uvozilo ulje i vino, a u kasnijem se razdoblju Carstva i u provincijama razvija vinogradarstvo.
Keramički su proizvodi, najčešće prelakirani crvenom bojom, dolazili iz Italije i Galije, o čemu nam svjedoče pečati proizvođača. U starijem je razdoblju prevladavao italski, a poslije rajnski uvoz. Sa zapada su takoder dolazili stakleni proizvodi. Od germanskih i sarmatskih susjeda nabavljali su se koža, krzno, med, vosak i divljač.

Vjerojatno je preko carskih granica postojala i trgovina robljem. Karnunt je u rimsko doba bio vrlo važan, posebno kao glavno mjesto pretovara jantara. Provincije su također imale i proizvodile raznovrsnu robu koja se mogla izvoziti. Sol i noričko željezo, cijenjeno zbog svoje kakvoće, osim toga, i bakar, olovo, plemenite kovine i mramor bile su najvažnüe sirovine domaćeg rudarstva. Upravo je ono bilo važan izvor prihoda.
Posebno su unosni bili rudnici u štajerskom Erzbergu i oni u Hüttenbergu (Koruška). Ovčarstvo je donosilo vunu; vunene su tkanine bile važni trgovački artikli. Različite su vrste noričkih goveda bile na dobru glasu, pa je zbog toga postojao i izvoz stoke. Rimski su se trgovci, čiji je jezik ophođenja bio vulgarni latinski, brinuli za trgovinu izvan granica provincije.

3. Rimska kultura

Stanovništvo je na području Alpa, dakle, malo-pomalo preuzelo od Rimljana načine gradnje, obrade njiva i vrtova, unosnog iskorištavanja rudnog bogatstva i način kako od metala i mramora izraditi predmete najrazličitijih vrsta. Polako su svladavali jezične prepreke glede njima stranoga, vulgarnog latinskog, te ga naučili razumjeti i govoriti.
Budući da su u keltskoilirskom jeziku nedostajali izrazi za mnoge stvari koje je rimska civilizacija donijela sa sobom, stanovništvo je pruzimalo latinske izraze, koji su često promijenjeni u izgovoru i obliku, tako da su nastale mnoge kovanice, koje nas i danas podsjećaju na rimski utjecaj na njemački jezik, npr. murus (Mauer – zid), fenestra (Fenster – prozor), vallum (Wall – utvrda), viola (Veilchen -jubičica), rosa (Rose – ruža), ficus (Feige – smokva), pirum (Birne – kruška), caulis (Kohl – kelj), lens (Linse – leća), fructus (Frucht – voće, plod), planta (Pflanze – biljka), vinum (Wein – vino), strata (Straße – ulica), cellarium (Keller – podrum) i dr.

U kulturnom su se pogledu, osim jezične prilagodbe, dogodile i poneke promjene u načinu života i u narodnim običajima a da još nije nastupio potpun proces romanizacije – kao npr. u Galijii. Iako je domaće stanovništvo sudjelovalo na rimskim svečanostima, uživalo u amfiteatru na različitim predstavama, prihvatilo nove duhovne struje, ipak nije došlo do potpune latinizacije jezika, niti su iz temelja promüenjene dosadašnje religiozne predodžbe i načini života. Također su i istočnjački kulturni utjecaji poprimali veću važnost.

Rimljani su, općenito uzevši, bili tolerantni. Na osvojenim su područjima mudro postupali, tako da nisu dirali u religiju tamošnjega stanovništva, nego su je čak i preuzimali. Također su tolerirali i keltsko-ilirske kultove. Od 1. st. u Rimsko su Carstvo počele sve jače prodirati istočnjačke religije, a njihovi su bogovi bili štovani i obožavani, kao npr. velika maloazijska božica Kibela, sirijski bog Sunca ili egipatska Izida.
Mnoga svetišta (npr. u Karnuntu, Virunu) u Noriku i u Panoniji svjedoče o kultu perzijskog božanstva Svjetlosti Mitre u Austriji. Njega su u Austriju donijeli rimski legionari, koji gotovo bez iznimke potječu iz Sirije i iz drugih istočnih rimskih provincija. Posebno se unutar vojske moglo naići na njegove brojne sljedbenike. Ni jedan se drugi kult, što se tiče značenja i proširenosti, nije mogao mjeriti s njim.

»Posvećeni« najčešće su se sastajali u špiljama na ritualnim obredima i svetim gozbama. Strogi bi običajni zahtjevi obvezivali sljedbenike na asketski život i na borbu za božanstvo Svjetlosti, utjelovljenje istine i čistoće. U tome oni nalaze čvrst oslonac. Ova je religija pružila najjači otpor kršćanstvu, koje se razvijalo. Natpis na žrtveniku iz Karnunta, godine 308. nakon Krista:

»Nepobjedivom su božanstvu Sunca Mitri, njegova gospodstva poklonici, Joviji i Herkuliji, Augusti i Cezari, u najvećoj skrušenosti obnovili svetište.« Početci se kršćanstva u dunavskim i alpskim provincijama nalaze u polutami legende. Također je nepouzdan i izvještaj o sudjelovanju kršćanskih vojnika u markomanskom ratu
pod vodstvom Marka Aurelija (godine 173.). Tu je riječ o »kišnom čudu«. Prema Tertulijanovu tumačenju, rimske su trupe (leglja Fulminata), boreći se na žarkoj vrućini molitvama kršćanskih legionara, doživjele osvježenje u obliku snažnoga pljuska. One, historijski točne činjenice ovoga izvještaja govore nam da su se u to vrijeme u Austriji među legionarima nalazili i kršćani.

Prvi su širitelji vjere i ovdje bili opet trgovci i vojnici. Kršćanski je nauk sve jačom uporabom sile okupljao posebno niže društvene slojeve, ali je prodirao i u više društvene krugove, u kojima se počeo širiti monoteizam, te koji su bili zaokupljeni pitanjem života nakon smrti i očekivanjem Spasitelja (Sotera) koji će izbaviti čovječanstvo. Kršćanstvo je polako potisnulo ne samo kult keltsko-ilirskih božanstava nego i kult Mitre.

4. Austria Romana u pogibelji i njezin preustroj

Područje vlasti germanskoga plemena Markomana protezalo se od sjeverne Češke pa sve do austrijske granitne visoravni; oni su već za vrijeme vladavine svojega kneza Marboda značili opasnost za Rimsko Carstvo. Čini se da je u drugoj polovici prvoga stoljeća došlo do opsežna povezivanja i s germanskim plemenom Kvada, koji su se nastanili u Moravskoj, u Weinviertlu i u zapadnoj Slovačkoj, te koji su, s obzirom na njihov način života, vjerojatno bili pod jakim utjecajem svojih sarmatskih susjeda. Marbodovi su nasljednici desetljećima s Rimljanima održavali mir. Do ponovnih je sukoba došlo godine 89. i 92. pod Domicijanom (81.-96.), za vrijeme čije vladavine rimske vojske nisu postizale uspjehe.
Tek kada je car Nerva (96.-98.) godine 97. izvojevao pobjedu nad pridunavskim Suebima, susjedima i plemenskim srodnicima Kvada, granica je osigurana na duže vrijeme. U drugoj su polovici drugoga stoljeća prodori istočnogermanskih plemena, Gota, Burgunda i Vandala prema Crnom moru postali značajniji, a dunavski su narodi pak ugrožavali rimsku granicu, koja se više nije mogla oduprijeti napadu. Budući da je zaštita granice bila nedovoljna – dugo je razdoblje mira Rimljane učinio presigurnima – te da je epidemija oslabila vojsku i narod, Markomani i Kvadi uspjeli su prodrijeti preko dunavskog limesa u Rimsko Carstvo (166.). U markomanskim su ratovima, koji su bili različite jačine, a trajali od 166. do 184. i tijekom kojih su germanska plemena često sklapala saveze sa sarmatskim susjedima, Norik i Panonija godine 170. bili potpuno opustošeni. Ista je sudbina zadesila i Reciju, Daciju, čak i Gornju Italiju. Juvavum i Flavia Solva (Wagna kod Leibnitza) uništeni su, a Akvileja opkoljena. Napokon je caru Marku Aureliju (161.-180.) uspjelo godine 172. potisnuti neprijatelje. Sada je prešao u napad. Otpor je bio žestok, ali je car ipak ostao uspješan, te je to područje dogradnjom utvrda Castra Regina i Lauriacum u legijske tabore dobilo bolju zaštitu.

Marko Aurelije već se ozbiljno bavio mišlju da osnuje provinciju Markomaniju, koja bi obuhvaćala austrijsko područje sjeverno od Dunava, kao i Češku i Moravsku, ali je u ožujku godine 180. u Vindoboni (?) umro. Njegov je sin i nasljednik Komod ublažio čvrste uvjete mira, koje je njegov otac nametnuo Germanima, ali je inzistirao na tome da Germani napuste 7 km dugi granični prostor sjeverno od Dunava. Rimske su se trupe ponovno povukle na južnu obalu rijeke.
Konačni ishod ovoga najdužeg rata, koji su Rimljani vodili na austrijskome prostoru ne odgovara potpuno učinjenim naporima. U tim se desetljećima ratovanja smanjio broj stanovništva i zavladala je neimaština.

Legionari iz Karnunta godine 193. izabrali su panonskog namjesnika Lucija Septimija Severa, Afrikanaca, za cara. S obzirom na to da nije vjerovao germanskim susjedima, odredio je da vojna tijela preuzmu upravu u provincijama kako bi, u slučaju rata, mogla brže djelovati, a vjerojatno i zato što se više nisu mogli oslanjati na stanovništvo u provincijama, čije je povjerenje prema Rimu zbog promjenljivih ratova nestalo. To potvrđuje i ustanak stanovnika Norika, koji je ugušen oružanom silom (196.).

Na zapadu od godine 213. Alamani ugrožavaju recijski limes. Rimljani su se teško uspjeli obraniti od njihovih napada. Neprestano je dolazilo do provala u zapadni dio alpskih provincija. Čak su te germanske čete godine 268. prodrle preko prijevoja Brenner u područje rijeke Etsch i prema gornjoj Italiji. Ipak je caru Aureliju i njegovu nasljedniku caru Probu uspjelo potisnuti te čete natrag, ali ipak nisu mogli ponovno vratiti sva izgubljena područja.

Mir je sklopljen godine 276. Granica je i dalje išla uz Rajnu, Bodensko jezero, rijeke Iller i Dunav, čime je Brigantium (Bregenz) postao pogranični grad Imperija, stalno izložen opasnosti.

Car Dioklecijan (284.-305.) takoder je bio prisiljen teškim borbama obraniti se od germanske opasnosti. No dunavske su provincije postale važnije, ne zbog ovih pobjeda, nego zahvaljujući Dioklecijanovu novome ustavnom uređenju. Reforma se temeljila na podjeli provincija i spajanju više novih provincija u veće administrativne jedinice: dijeceze i prefekture. Recija je podijeljena na Prvu i Drugu Reciju.
Drugoj su pripadali i dijelovi Tirola. Norik je podijeljen na Obalni Norik i Kopneni Norik, Gornja Panonija na provincije Prvu Panoniju na sjeveru i Savsku Panoniju na jugu. Sve su te provincije pripadale prefekturi Italiji, a obje Recije i dijecezi Italiji, za razliku od obiju Panonija i prije svega Norika, koji su pripadali panonskoj dijecezi. Budući da je Norik s pravom promatran kao obrambena utvrda Italije, poslije je pripojen italskoj dijecezi.

Dioklecijan je također strogo odvojio civilnu upravu i vojno zapovjedništvo. U vojnom je pogledu austrijska dunavska granica stavljena pod nadležnost dužnosnika koji se zvao »dux Pannoniae primae et Norici ripensis«, koji je sa svojim trupama nadzirao dio rijeke od Passaua do Raabe. Zaštita je granice pojačana, povećan je broj vojnih jedinica spremnih za napad u svakome trenutku. Strože su se mjere počele provoditi pri ubiranju poreza – dosada često nemarno provođenog.
Ove su reforme u dunavskim provincijama utjecale na smirivanje političkih prilika i na ponovni privredni oporavak. Karnunt je kao mjesto održavanja carskog kongresa (308.) još jednom odigrao važnu ulogu u rimskoj carskoj politici. Dioklecijan je – napustivši već carsku službu – tamo želio svojim utjecajem isposlovati da Licinije dobije naslov Augustus, zato što se nadao da će ovaj točno provoditi njegov novi sistem upravljanja. Dioklecijanovu je upravnu reformu znatno dogradio i provodio Konstantin, kojeg su na kongresu u Karnuntu pokušali potisnuti. Nakon pobjeda nad Maksencijem i Licinijem nastavio je provoditi reformu, koju je započeo njegov prethodnik, u poreznoj politici, u provincijskoj upravi i u vojsci, u kojoj su i dalje uglavnom prevladavali germanski plaćenici.

Također su u novčarstvu nastupile promjene uvođenjem zlatnog solida, koji je nadživio pad
Zapadnoga Rimskog Carstva.

166.-180. Markomanski ratovi – smrt cara Marka Aurelija u Beču (?) godine 180..

193. Lucije Septimije Sever u Karnuntu je izabran za cara.

196. ugušen je ustanak u Noriku.

Od 213. Alamani ugrožavaju recijski limes.

260. Alamani prelaze limes – za vrijeme cara Dioklecijana (284.-305.) novi provincijalni ustroj.

308. carski kongres u Karnuntu.

Imperij – zajedno sa svojim provincijama – u posljednjem razdoblju svoje povijesti dobiva nov sadržaj, prije svega zbog prelaska cara na kršćanstvo i dosljednog uključivanja Crkve u rimsko pravo i u državnu upravu.

5. Kasnoantičko kršćanstvo

I u dunavskim su se provincijama osjetili presudni sukobi izmedu kršćanstva i rimske države. U najoštrijim, planski provodenim progonima kršćana, za vrijeme Dioklecijana, stradali su norički kršćani (304.). Prema jednom uvjerljivom prikazu, Florijan, predstojnik ureda namjesnika Akvilija, bačen je kod Laurijaka (Lorch kod Ennsa) u rijeku Enns. Povijesno se ne može dokazati mučenička smrt svetog Viktorina i svetog Maksimilijana.
Crkvena je organizacija od razdoblja vladavine cara Konstantina (312.-327.) i u dunavskim provincijama izgrađena javno, čak i uz državnu potporu, budući da je Milanski edikt (313.) zakonski odobrio slobodu kršćanske vjeroispovijesti. Arheološke iskopine (grobni spomenici, ostaci starokršćanskih kultnih građevinal pokazuju da je u Noriku i u Panoniji morao postojati veliki broj kršćanskih zajednica. Vjerojatno je već u prvim desetljećima 4. stoljeća velik dio stanovništva prihvatio kršćanstvo. Samo se još u dalekim alpskim dolinama zadržalo staro vjerovanje u božanstva (poganstvo).

Doseljena germanska plemena (npr. Heruli, Rugijci, Goti i dr.) u austrijske su zemlje sa sobom donijela i arijanstvo (kršćansko naučavanje koje je rimsko-katolička Crkva odbacila), koje je nestalo s završetkom seoba naroda. Ovo je vrlo nemirno razdoblje nepovoljno djelovalo na postojeće rimsko-katoličko kršćanstvo i njegove crkvene ustanove, a slomljena rimska vlast u Noriku i Panoniji nije više mogla pružiti zaštitu također potisnutome kršćanstvu.

U drugoj polovici 5. stoljeća Severin, redovnik koji dolazi sa istoka, pokušao je pružiti religioznu i socijalnu pomoć nezaštićenim kršćanima u Obalnom Noriku, koje su ugrožavali Rugijci, Alamani, Turingi i Goti. Njegovo se uspješno djelovanje iz središta u Favijanama (Favianae – Mautern) širilo i prema Reciji i Kopnenom Noriku. Ovaj je »norički apostol« djelovao i na germanske vladare, koji su se obzirnije počeli odnositi prema stanovništvu
provincije. Posljednjih se godina svojeg života Svetac susreo s kraljevim sinom Odoakarom, koji se povlačio prema Italiji, te mu je prorokovao uspjeh i vlast. Severin je zaslužan da se vrlo ugroženo kršćanstvo u Austriji očuvalo od potpuna uništenja.

Severinov učenik, Eugipije napisao je godine 511. na latinskom jeziku »Vita sancti Severini«, u kojem opisuje djelovanje Sveca. Budući da ovo djelo ne sadrži samo Severinov životopis, nego daje i dobru sliku onoga doba, ono je izvanredan povijesni izvor, najbolji za ovu epohu.
Iz Eugipijeve »Vita Severini«:

4. U istom su razdoblju pljačkaški barbari na neočekivanu pljačkaškom pohodu nosili kao plijen sa sobom sve što su izvan zidina (Favijana-Mauterna) pronašli na ljudima i stoci. Malo nakon toga pohitili su brojni građani plačući Božjem čovjeku, ispričali mu nesreću koja ih je snašla, te mu ujedno donijeli dokaze pljačkaškog pohoda koji se baš sada dogodio.

6. Od vremena kada su očajnici ponovno ozdravili, započeo je čitav narod Ruga češće pohoditi slugu Božjeg, uslužnošću dokazivati svoju pokornost, kao i moliti za pomoć u svojim nevoljama. Također su i mnogi pripadnici drugih naroda, do kojih je došao glas velikog putnika željeli vidjeti Kristova vojnika. Njemu su s istim takvim iskazivanjem poštovanja prije ovog događaja došli i neki barbari, u pohodu prema Italiji, kako bi izmolili blagoslov.

7. Među njima je bio i Odoakar, koji je poslije vladao kao kralj nad Italijom, onda u lošoj odjeći, mladić visokog stasa. Dok je on, pazeći da ne dotakne strop niske sobice svojom glavom tamo stajao pogrbljeno, priopćio mu je Božji čovjek da mu je dosuđena velika slava, te mu je na rastanku rekao: »Povuci se prema Italiji, povuci se, sada ogrnut u loše krzno; uskoro ćeš mnogima darovati bogate darove.«

304. progoni kršćana u Noriku.

313. »Milanski edikt«.

2. polovica 5. st. – djelovanje svetog Severina (u Favijanama) 511. »Vita sancti Severini«.

6. stoljeće Kraj rimske vlasti.

Sredinom 4. st. Kvadi su ponovno započeli ugrožavati dunavski limes. Osvojili su i uništili Karnunt. Caru Valentinijanu I., koji je zatekao mjesto poput »napuštenog i prljavog gnijezda« uspjelo je, doduše, potući neprijatelje, ponovno obnoviti mnoge vojne utvrde, kao i sagraditi poneke s one strane Dunava (Leiser Berge, Stillfried na Moravi). Nakon njegove smrti (375.) istočnogermanski su se narodi s one strane carske granice pod pritiskom Huna ponovno pokrenuli. Pobjeda Zapadnih Gota nad carom Valensom kod Hadrianopola (378.) značila je početak naseljavanja drugih germanskih plemena na rimsko carsko područje, a ne kao do sada samo s one strane granice. Doduše, grupe su Markomana nastanjene npr. u Obalnom Noriku i u gornjoj Panoniji došle pod nadležnost tribuna, dok je zapovjedništvo dunavske flote premješteno iz Karnunta u Vindobonu, kako bi ih se moglo držati pod nadzorom, ali unatoč tomu Rimljani se više nisu mogli obraniti od germanske navale. Limes je godine 395. ponovno probijen.

Posebno teška razaranja, uzrokovana sukobom gotskih i drugih istočnogermanskih četa, doživjelo je noričko-panonsko područje. Ove su se vojne sile oslobodile pritiska hunske vlasti, te su sada postale strah i trepet stanovništvu u provincijama. Vjerojatno je tada njihovu napadu podlegla i Vindobona. Godine 406. pobijedio ih je carski namjesnik Stilihon, te je time prekinuo njihovo djelovanje.

Od sada se povećala opasnost od Huna, pa je godine 433. Zapadno Rimsko Carstvo moralo Hunima prepustiti čitavu Panoniju. Također valja pretpostaviti da je znatan dio romaniziranoga stanovništva morao zbog toga napustiti to područje. Održali su se ostaci naselja na području rimskih utvrda – kao i na području vojnog tabora kod Beča. Nakon sloma hunske vlasti Goti su uz pristanak Istočnog Rima zauzeli Panoniju (455.).
U međuvremenu je na teritorij sjeverno od noričkog područja došlo istočnogermansko pleme, Rugijci, koje je naselilo Waldviertl i zapadni Weinviertl. Nakon što su se rimski legionari povukli, Rugijci su pokušali prilično bespomoćno romansko stanovništvo južno od rijeke staviti pod svoj utjecaj, što im je djelomično i uspjelo.

Odoakarov je uspješan državni udar (476.) zapravo nagovijestio kraj Zapadnoga Rimskog Carstva, unatoč tomu što su germanske vođe plaćenika na tom području formalno mogli biti namjesnici Istočnoga Rimskog Carstva. Odoakar je na početku uspješno štitio Norik. Država Rugijaca je uništena prilikom dvaju uzastopnih napada preko Dunava, ali je situacija bila toliko opasna, da je Odoakar noričkim Romanima naredio da se povuku prema Italiji. Veliki ga je dio poslušao, te sa sobom ponio i Severinovo tijelo, koje je u Lukulanu kod Napulja napokon pokopano (488.). Nekoliko su godina prije Alamani konačno osvojili najveći dio Druge Recije.
Odoakarovu su državu, uskoro nakon što je Norik napušten, napali i osvojili Teodorik i njegovi Istočni Goti, koje je podupirao ostatak Rugijaca. Od godine 493. istočne su Alpe došle pod vlast dobro uređene države, odnosno najznačajnijega istočnogermanskoga vladara u vrijeme seobe naroda.

Na sjeveru i istoku austrijskog prostora pojavili su se potkraj 5. st. Langobardi. Sredinom 6. st. Langobardi su proširili svoje područje stanovanja u panonsku ravnicu, te su se sukobili s Gepidima, koji su obitavali u istočnom području Karpata; nakon teških borbi Langobardi su izvojevali odlučnu pobjedu; savez, koji su prije sklopili s mongolskim nomadsko-ratničkim narodom Avara, svojim susjedima, osigurao ih je od protunapada
Gepida. Uskoro su se nakon svojega uspjeha Langobardi (568. /69.) povukli prema Italiji.

Pavao Đakon, Povijest Langobarda II 7.:
»Tako su Langobardi napustili Panoniju sa ženama i djecom i svom svojom pokretnom imovinom. Odselili su se kako bi zauzeli Italiju. U Panoniji su stanovali 42 godine. Seoba je započela u travnju, dan poslije Uskrsa, koji je prema računanju one godine pao na 1. travnja, nakon što je od rođenja Gospodinova prošlo 568 godina.«

364.-375. veliki rat Kvada.

375. prodor Huna – početak germanske seobe naroda.

395. Germani probijaju dunavski limes.

433. Prva Panonija prešla pod vlast Huna.

Od 455. Goti u Panoniji.

476. kraj Zapadnoga Rimskog Carstva – Odoakar.

488. seoba noričkoga romanskoga stanovništva u (sa sobom odnose i tijelo svetog Severina).

Od 493. istočno alpske zemlje pod Teodorikovom vlašću potkraj 5. st. Langobardi u Austriji.

568. /69. seoba Langobarda u Italiju – postupno prodiranje Avara.

Avari, a u njihovoj pratnji slavenska plemena prodrli su na ova područja, koja su napustili Langobardi. U svojem napredovanju naišli su na pleme Bavaraca. Sukobi između tih dviju skupina naroda znatno obilježavaju povijest austrijskoga ranosrednjovjekovnog razdoblja.

[vrati se gore]

 

 

Izvor: Zöllner,Erich/Schüssel, Therese: Povijest Austrije, Barbat, Zagreb 1997.

 

*NASLOVNA SLIKA CLANKA POD LICENCAMA: GNU Lizenz für freie Dokumentation, Creative Commons License.

 

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *


Fatal error: Uncaught wfWAFStorageFileException: Unable to save temporary file for atomic writing. in /home/wiener/public_html/wp-content/plugins/wordfence/vendor/wordfence/wf-waf/src/lib/storage/file.php:13 Stack trace: #0 /home/wiener/public_html/wp-content/plugins/wordfence/vendor/wordfence/wf-waf/src/lib/storage/file.php(491): wfWAFStorageFile::atomicFilePutContents('/home/wiener/pu...', '<?php exit('Acc...') #1 [internal function]: wfWAFStorageFile->saveConfig() #2 {main} thrown in /home/wiener/public_html/wp-content/plugins/wordfence/vendor/wordfence/wf-waf/src/lib/storage/file.php on line 13