Surađujte sa WienerUhr.at

Kultura u vrijeme reformacije i Tridesetogodišnjeg rata

Erich Zöllner i Therese Schüssel

Školstvo je u 16. i 17. stoljeću bilo posve u znaku vjerskih sukoba. To se posebice ticalo viših škola. U svim većim, ali i u nekim manjim mjestima postojale su njemačke i njemačko-latinske škole. Ugled učitelja u nižim školama nije bio osobito visok, a plaće su bile nedostatne. Mnogi su učitelji stoga bilo prisiljeni na razne dodatne zarade. Nadvojvoda Ferdinand je godine 1586. Tirolu podijelio jedinstveni školski red. U provincijama Donje Austrije i u unutrašnjosti većina je gradskih škola u tijeku 16. stoljeća poprimila izrazito protestantski karakter. Bečka građanska škola Sv. Stjepana ostala je uvijek katolička, no u samome gradu i u predgrađima postojale su protestantske njemačke i latinske škole.

Veliku važnost za izobrazbu mladih plemića imale su staleške (protestantske) pokrajinske škole, koje su osnivane u tijeku 16. stoljeća. One su sličile evangeličkim školama u Carstvu. U Beču i Hornu, u Loosdorfu kod Melka, Linzu, Grazu i u Judenburgu djelovale su takve nastavne institucije.

Na katoličkoj su strani stare samostanske škole u nekim mjestima još imale visoke zahtjeve; tako primjerice ona u Mondseeu, koja se tada posebno uzdigla ili opatički samostan u Gössu, koji je bio cijenjen kao nastavna institucija štajerskih plemićkih kćeri. Nedvojbeno najveći uspjeh postigli su isusovci. Oni su u Beču, Innsbrucku, Grazu i Linzu osnivali gimnazije, a u vrijeme protureformacije čak su preuzimali protestantske škole. Naposljetku, odlučujući su utjecaj postigli na sveučilištima.

Dio dvorca Hellbrunna, izgrađenog početkom 17. stoljeća

Dio dvorca Hellbrunna, izgrađenog početkom 17. stoljeća

Fotografija je pod licencom GNU-Lizenz für freie Dokumentation

 

Humanistički je procvat Bečkoga sveučilišta bio kratka vijeka. I ovdje je došlo do prodora novog učenja, ali ne i do otvorena priključenja protestantizmu. Luteranski su studenti napustili Beč i krenuli u Wittenberg, Jenu, Leipzig, Heidelberg ili Tübingen. No, strance je opasnost od Turaka odvraćala od pohađanja bečkih visokih škola. Jedna reforma Ferdinanda I. ograničila je autonomiju sveučilišta i učinila ga katoličkom nastavnom ustanovom koju je nadzirala država.

Od godine 1551. isusovci su podučavali na Bečkome sveučilištu, a nakon što je Ferdinand II. stupio na prijestolje i zadnji su protestanti nestali iz nastavničkog zbora. Ovaj je red dovodio na visoke škole u Grazu (1585.) i Innsbrucku (1677.) izvanredne nastavnike iz najrazličitijih europskih zemalja. Protureformacija je godine 1623. utemeljila i sveučilište u Salzburgu, koje je izniklo iz suradnje bavarskih i švapskih benediktinskih opatija. Nakon dobitka carske i papinske povelje, zaklada je naglo uznapredovala; sve veći broj slušača
imao je i privredno značenje za grad.

Plemićki su studenti u okviru plemićkih putovanja (»Kavalierstour«) običavali posjećivati najpoznatija sveučilišta u zapadnoj i južnoj Europi. Pritom su studenti protestanti, obično, izabirali onaj put koji je vodio preko njemačkih protestantskih visokih škola, a studenti katolici studirali su u Ingolstadtu, Pragu ili Löwenu. Zatim su pripadnici obiju vjera odlazili u Francusku, prije svega na Sorbonnu, nadalje u Italiju, dok je mnogo Austrijanaca studiralo pravo u Bologni ili u Padovi. Povremeno su posjećivali i nizozemske i engleske visoke škole.

Plemićka putovanja (»Kavalierstour«) nisu poduzimana samo nakon stručnoga studija već su prije svega trebala služiti usavršavanju stranih jezika, te prihvaćanju i profinjenju društvenih običaja.

Humanističko latinsko pjesništvo njegovali su prije svega učenjaci. Njemačko se pjesništvo u vrijeme vjerskih sukoba sastojalo od pobožnih ili borbenih pjesama. Inspiracija za majstorsko pjesništvo (Meistergesang) protestantskih obrtnika iz gradova Gornje Austrije dolazila je iz južne Njemačke. U Steyru je postojala škola za majstore pjevače (Meistersinger). Ovo pjesništvo potpuno nestaje u tridesetogodišnjem ratu.
Paul Rebhuht (1546.), rodom iz Donje Austrije, stvarao je protestantske njemačke školske drame.

Wolfgang Schmeltzl, profesor bečkog Škotskog samostana (Schottenkloster), okušao se u istoj pjesničkoj vrsti, ali s katoličkom podlogom. No, najbolje mu je uspio »Hvalospjev Beču« u rimi, u kojem slavi ugodan stil života u tome gradu.

Prije godine 1618. engleske su glumačke družine povremeno posjećivale Austriju. Posebnu ulogu za razvoj kazališta odigrali su isusovci. I njihovi su se učenici, kao i oni u protestantskim školama, trebali usavršavati u uporabi latinskog jezika, tako što bi izvodili drame klasičnih i suvremenih autora. Na svojim kazališnim daskama izvodili su predstave sjajne scenografije i trajnog dojma.
Iz tih je komada, naposljetku, iznikao pojam Bečkoga dvorskog kazališta (Wiener Hoftheater). Pa i u nadbiskupskoj rezidenciji u Salzburgu i na benediktinskome sveučilištu njegovali su se svećenički kazališni komadi.

Austrijska historiografija 16. stoljeća nije bila bez značenja. Cuspinian je već godine 1527. u »Austriji« objavio, doduše fragmentarni, zemljopis Austrije. U svojemu djelu »Vienna Austriae« bečki je liječnik Wolfgang Lazius napisao povijest grada, koja je prvi puta tiskana godine 1546.

Humanistički interes bio je usmjeren i prema stranim zemljama. Siegmund von Herberstein, učeni svjetski diplomat, u službi Habsburgovaca upoznaje Rusiju, koju je prvi znanstveno opisao u svojemu djelu »Moscovia« (godine 1549.). Carski su izaslanici bolje poznavali Tursku, pa su preko trgovine i turskih poklona stekli brojne orijentalne rukopise za dvorsku knjižnicu. Flandrijski plemić Ogier Ghiselain de Buseck, koji je mnoge godine proboravio na bečkome dvoru, sa sobom je na Zapad donio tulipan, zumbul (hijacint) i jorgovan.
Tada su mnogi austrijski plemići bili posve obuzeti ovim vremenom velikih otkrića; daleka putovanja vodila su ih u arapske zemlje, Perziju, Armeniju, Prednju Indiju i u indijsku unutrašnjost, sve do južne Kine.

Od onih velikih djela nastalih u 17. stoljeću o povijesti i pravu gradova i provincija najznačajniji su bili »Annales Styrenses« (1625.-1630.) autora Valentina Preuenhubera, historičara Steyra i »Annales Ferdinandei« Franza Christopha Khevenhüllera. U potonjem su djelu politička i vjerska previranja pod Ferdinandom II. doživjela svoj kraj.

Razvitak prirodnih znanosti odrazio se i u Austriji. Pozivani su strani znanstvenici velika ugleda, koji su ovdje postizali značajne rezultate. To se posebno odnosi na astronomiju. Tycho Brahe (1601.) svoje je zadnje godine života proveo na dvoru Rudolfa II. Djelo Johannesa Keplera (1571.-1630.) tješnje je povezano s Austrijom. Djelovao je u Grazu, Pragu i u Linzu, gdje je pronašao treći od svojih zakona o elipsama planeta.

Godine 1619. objavio je svoje glavno djelo iz područja astronomije, »Harmonie der Welt« (»Harmonija svijeta«). Umro je godine 1630. u Regensburgu, kamo se uputio održati govor, prigodom kneževa dana. Vjerska je borba i u znanstvenim istraživanjima dovela do zlokobnih posljedica, jer su se dostignuća protivničkog tabora primala sa sumnjom.

Tako su protestantski staleži iz unutrašnjosti Austrije odbili nužnu gregorijansku reformu kalendara samo zato što je potjecala od pape; no, godine 1583. ipak je provedena u carskim provincijama.

Veliki su odjek tada a među znanstvenicima imala astrološka učenja i tumačenja. Maksimilijan II., koji je pokazivao veliko zanimanje za prirodne znanosti, pozvao je poznatog botaničara Charlesa de l’Eclusea (Clusius) iz Arrasa na bečki dvor. Ovaj je učenjak u Austriju doveo drvo divljeg kestena i poslije u Antwerpenu objavio svoje temeljito djelo o flori Austrije i Ugarske.

Najznačajniji liječnik u 16. stoljeću bio je Theophrastus Bombastus von Hohenheim, zvan Paracelsus. Došavši još kao dijete sa svojim ocem, koji je bio potomak švapskoga plemstva, u Villach u Koruškoj, bio je prvi koji je spoznaje iz područja kemije učinio korisnima za medicinu. Njegova su učenja bila od najvećega značenja za liječenje infekcije rane i za obrtne

bolesti te za razvoj kirurgije, no njegovi ga suvremenici nisu razumjeli. Basel, Salzburg, Innsbruck, Meran, Beč i Klagenfurt bila su mjesta njegova djelovanja. Godine 1541. umro je u Salzburgu, gdje je i pokopan.

Umjetnost 16. stoljeća u Europi, u znaku je renesanse. Ovaj novi pravac u umjetnosti koji je došao iz Italije, u Austriji se pojavio tek relativno kasno, jer su ga vjerojatno smatrali stranim. Tako nam nije ostalo sačuvano mnogo svjedočanstava ovoga pravca u umjetnosti. Tom dobu u Beču pripadaju Schweizer Tor, Amalientrakt i Stallburg (dijelovi stare carske utvrde), kao i dvorac Ambras kod Innsbrucka. Kao reprezentacija moći staleža nastajali su ljetnikovci u Beču, Grazu i u Linzu, ljetnikovci unutar plemićkih dvoraca Rosenburg i Schallaburg u Donjoj Austriji, te dvorac Porcia u Spittalu na Dravi. U 16. stoljeću zamci Hochosterwitz i Landskorn
dobili su svoje utvrde i bedeme, a sredinom 17. stoljeća dvorac Riegersburg i zamak Forchtenstein raskošno su restaurirani.

Oko godine 1600., nastale su prve značajne građevine austrijskoga ranog baroka, a to su gotovo u potpunosti bila djela talijanskih majstora. Oni su isprva djelovali u Salzburgu, gdje je razumijevanje crkvenoga kneza podupiralo njihovu djelatnost (Wolf Dietrich, Marcus Sitticus, Paris Lodron). Santino Solari sagradio je prostranu novu salzburšku katedralu, kao i raskošni ljetnikovac Hellbrunn poznat po svojim vodoskocima. Drugo središte ranobaroknoga graditeljstva bio je Graz, gdje je Pietro de Pomis kao arhitekt, plastičar, slikar i medaljer pokrenuo mnogostruku djelatnost. Isusovci su u Beču i Innsbrucku sagradili velike redovničke crkve po uzoru na svoju matičnu crkvu – Il Gesu – u Rimu. Oko sredine 17. stoljeća nastala je i barokna građevina bečke Škotske crkve (Wiener Schottenkirche), u čijoj su gradnji sudjelovali i graditeljiAllio i Carlone, prvi iz onih umjetničkih obitelji, kojima su započela velika dostignuća iz baroknoga razdoblja.
Najvrednije su monumentalne nadgrobne plastike u Seckauu (nadgrobni spomenik Karla II. i Marije od Unutrašnje Austrije), u Innsbrucku (kapelica Ferdinanda i Philippine Welser), te u Grazu (mauzolej Ferdinanda II.).

Najvažnija dostignuća obrtništva potječu iz dvorskih radionica u kojima su izrađivani predmeti od zlata i plastike, satovi, medalje te gdje se obavljalo graviranje i platiniranje. Za cara Rudolfa II. izrađena je i dragocjena habsburška carska kruna. Važnost ovoga vladara, kao poznavatelja umjetnosti i mecene, vlasnika skupocjene zbirke, danas je neporeciva.

Dvorski orkestar, koji je osnovao Ferdinand I., bio je najvažnije središte njegovanja glazbe, uz koji je Salzburgu, gdje je godine 1617. izvedena prva talijanska opera, pripadalo veće značenje.

O kulturi ovoga vremena sažeto bi se moglo reći da je do mnogih dostignuća došlo tek inozemnim poticajima. Austrijske stvaralačke snage patile su od dugotrajnih vjerskih sukoba; s jedne su strane u duhovnom pogledu primile mnogo toga dragocjenog, ali su same zbog toga manje pružale.

[vrati se gore]

 

Izvor: Zöllner,Erich/Schüssel, Therese: Povijest Austrije, Barbat, Zagreb 1997.

 

*NASLOVNA SLIKA CLANKA POD LICENCOM GNU Free Documentation License.
Autor: Matilda

 

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *