Austrijsko stanovništvo i naselja u vremenu od godine 1648. do 1740.
Erich Zöllner i Therese Schüssel
Nakon velike ofenzive protiv Turaka, bilo je važno ta osvojena, djelomice teško opustošena područja ponovno učiniti obradivima te se pobrinuti za njihovo naseljavanje.
Godina 1683. bila je osobito loša za donjoaustrijsku četvrt ispod Bečke šume. Zemlja nije mogla vlastitim snagama nadoknaditi ljudske gubitke jer je neposredno prije neprijateljskog upada zaharala kuga i odnijela mnoge živote. Iz vjenčanih listova proizlazi da su brojni novi doseljenici iz Štajerske, Gornje Austrije, Tirola, Salzburga, Franačke, Švapske i Falačke u nekim mjestima, kao u Mödlingu, Gumpoldskirchenu, Laabu am Walde, potkraj 17. stoljeća, obuhvaćali gotovo polovicu ukupnoga stanovništva.
Više negoli rat s Turcima, kuga je bila ta koja je godine 1679. odnijela mnogo ljudskih života, a posebno je bjesnjela u Beču, Donjoj Austriji i Štajerskoj. Abraham a Sv. Clara, Judas der Ertzschelm (Juda obješenjak), 3. dio, Salzburg godine 1692.:
»Anno 1679. carski je rezindencijski grad Beč pretrpio strašne muke, kada se, tada davno, prijatelj rastajao od prijatelja, muškarac rastavljao od žene, dijete bježalo od roditelja, kad su u pustim i inače nenastanjenim starim dvorcima, u šupljim hridima i u kamenim grebenima, u sićušnim kolibama sklepanima od šiblja i grmlja, u dubokim podrumima i svodovima, pa čak i u zapuštenim i smrdljivim štalama ljudi stvarali svoje domove, kako ih ne bi zahvatila kuga.«
Fotografija je pod licencom GNU-Lizenz für freie Dokumentation
Tada su se poduzimale različite obrambene mjere kako bi se spriječilo daljnje širenje ove strašne pošasti, koja je unesena iz Ugarske. Učinkovitim se pokazalo formiranje »fronte za zaštitu od kuge« (Pestfront) (vojnički kordon i karantene) uzduž granice s Turskom. Godine 1713. bolest je još jednom napala Beč, nakon čega je jednom zauvijek prestala opasnost od ove pošasti.
Stanje na istoku, koje je osigurano uspjesima carskih trupa, i uzdizanje Austrije do velesile jasno se odražava u kretanjima stanovništva i u stvaranju naselja. Smanjenom opasnošću od neprijatelja stvarana su bečka predgrada, u kojima se naselio veći dio stanovništva. Nastajala su tako nova predgrađa, kao po Josipu I. nazvan Josipov grad (Josephstadt), nadalje, Neulerchenfeld i Alsergrund. U tijeku kuručkih nereda pokazalo se potrebnim bar oskudno osigurati predgrađa linijskim nasipom.
Broj je stanovnika u Beču do sredine 18. stoljeća porastao na oko 175.000. Pa i pokrajinski glavni gradovi Innsbruck i Graz, kao i kneževskobiskupska rezidencija Salzburg, tada su građeni i proširivani u baroknome stilu.
Naselja u južnoj Ugarskoj, uništena za vrijeme turske vlasti i napaćena ratovima, planski je gradila i podupirala država. Prostrana područja oko rijeka pretvorila su se u močvare, a druga su područja bila prikladna samo za primitivno stočarstvo kojim su se bavili lutajući Vlasi i Srbi. Ipak se ovdje uspio razviti plodan kraj; polja su pretvorena u njive, monarhijsku komoru za pšenicu i ječam.
Princ Eugen i vješti guverner grof Mercy, inače izvrstan organizator, pozvali su južnonjemačke koloniste, Franke, Švabe, Falačane, ali i donje Austrijance i sudetske Nijemce u Banat i u cijelu južnu Ugarsku; u istočnom, planinskom dijelu Banata naseljavali su rudare iz alpskih zemalja, ponajprije Tirolce i Štajerce. Pokraj njemačkih bili su tu i mađarski, bugarski i albanski doseljenici. Austrijski vojni inženjeri i građevinari mjerili su zemlju i gradili naselja. Nesretni rat s Turcima od godine 1737. do 1739., doveo je do zastoja u nastavku veličanstvenog kulturnog pokreta; Marija Terezija bila je ta koja je plan jugoistočne kolonizacije prihvatila u još većoj mjeri.
Dok su u doba vjerskih sukoba mnoge protestante protjerivali iz zemlje, sada su se tražili načini kako bi se povećao broj stanovnika. Dakako da su katolici kao doseljenici imali prednost, ali do velikih vjerskih emigracija došlo je još samo u Salzburgu, iz kojega je 1731./1732., protjerano više od 20.000 protestanata; oni su odlazili u južnonjemačke carske gradove, prije svega u istočnu Prusku, a mnogi i u englesku koloniju Georgiju (danas država u SAD) te u Nizozemsku. Kada su prilikom provjere vjeroispovjesti pronašli oko 1.200 protestanata u solani, preselili su ih godine 1734. u Ugarsku (Erdelj), gdje im je najprije zajamčena vjerska sloboda, a zatim su slijedile i druge slobode.
Izvor: Zöllner,Erich/Schüssel, Therese: Povijest Austrije, Barbat, Zagreb 1997.
*NASLOVNA SLIKA CLANKA POD LICENCOM: GNU Lizenz für freie Dokumentation.
Autor: Aconcagua