Borba protiv revolucionarne Francuske
Erich Zöllner i Therese Schüssel
1. Prva tri koalicijska rata – Kraj »Svetoga Rimskog Carstva« (1792.-1806.)
Prvi Koalicijski rat (1792.-1797.)
Nakon smrti Leopolda II. vrijeme prosvijećenog apsolutizma u Austriji polako se bližilo svojemu kraju. To je vrijeme promijenilo državu i njezine zadaće. Budući ratni obračuni izbijali su zbog održavanja starog sustava monarhističke Europe nasuprot novim idejama Francuske revolucije. Stoga je držanje austrijskih političara opet bilo konzervativno. To je dokazao i Franjo II. (I.) (1792.-1835.), sin i nasljednik Leopolda II.
Posjedovao je snagu volje, izdržljivost i osjećaj za dužnost, no njegova mlađa braća Karlo i Johann bili su talentiraniji i spremniji za nove ideje.
Objavu rata sa strane Francuza, inicirala je Stranka girondinaca godine 1792., u čije su pouzdano držanje sumnjali revolucionarni krugovi i koji su stoga podizanje masa htjeli preusmjeriti na najvećeg neprijatelja. Austrija se borila s Pruskom u koaliciji (Prva koalicija), kojoj su se pridružile i Rusija i Sardinija, a da nisu isprva sudjelovale u borbama. Početni uspjesi ubrzo su zasjenjeni pobjedom francuske vojske kod Jemappesa (godine 1792.). Izgubljeni su Belgija i područje na lijevoj obali Rajne. Ovaj poremećaj europske ravnoteže pokušala je suzbiti jedna velika koalicija, u koju su, osim Austrije i Pruske, bile uključene i Engleska, Španjolska, Nizozemska i Sardinija. Druga po redu podjela Poljske (godine 1793.), između Pruske i Rusije, uz zaobilaženje Austrije, samo je pokazala suprotnosti koje su vladale unutar koalicije. Prekinuti su odnosi s Pruskom, kada je godine 1795., poljsko pitanje ponovno postalo aktualno. Ovog su puta Austrija i Rusija poduzele zajedničku akciju, pri
čemu je i za Prusku bio predviđen primjeren dio. Nato se Pruska povukla iz te koalicije i godine 1795., s Francuskom sklopila mir u Baselu, koji je Francuskoj donio lijevu obalu Rajne.
Jedna je povoljna politička prilika godine 1793., Austriji donijela Belgiju u posjed, ali ne zadugo. Godine 1796., odluka je pala u korist Francuske. Iako je na južnonjemačkom ratištu, kod Amberga i kod Würzburga (godine 1796.), doduše, pobijedio nadvojvoda Karlo, odlučujući događaj zbio se u Italiji, gdje je Napoleon potpuno protjerao Austrijance iz Lombardije. Njegovo brzo prodiranje – došao je sve do Leobena u Štajerskoj – navelo je Austriju na sklapanje mira u Campo Formiju (pravilno je: Campo Formido) godine 1797., kada se morala odreći Belgije i Lombardije i prihvatiti odvajanje lijeve obale Rajne. Dobila je Veneciju, te Istru i Dalmaciju. Na zapadu gornje Italije stvorene su dvije francuske satelitske države, Ligurska i Cisalpinska Republika. A Nizozemska je još u vrijeme rata, kao Batavijska Republika, postala francuskom vazalnom državom.
Drugi Koalicijski rat (1799.-1802.)
Engleskim nastojanjem nastala je nova europska koalicija protiv Francuske. Austrija, Rusija i Engleska ponovno su se udružile u borbi protiv revolucije i težnji Francuske da postane velesila, a sve to da bi održali europsku ravnotežu. Drugi koalicijski rat za saveznike je započeo prilično povoljno. U južnoj je Njemačkoj pobijedio nadvojvoda Karlo godine 1799. kod Ostracha i kod Stockacha. U Švicarskoj i Italiji saveznici su također pobjeđivali. No, daljnju je suradnju ometalo nedostatno koordiniranje političkih i vojnih planova saveznika.
Kad je Suvorov, istaknuti ruski vojskovođa, nakon mukotrpna prelaska Alpa zakasnio u Švicarsku, gdje je trebao spriječiti poraz ruskih trupa kod Züricha, Rusija se povukla iz rata. Napoleon se, međutim, vratio iz Egipta; uspješni državni udar 18. brumairea (9. studenoga 1799.), koji ga je učinio prvim konzulom, osigurao mu je nadmoćnu poziciju. Njegova intervencija na talijanskoj fronti donijela je Francuzima odlučujuću pobjedu kod Marenga (godine 1800.), oko kojeg su se dugo borili. Mir kod Lunevillea (Lotaringija) 3. prosinca 1801., potvrdio je najbitnije odredbe iz Campo Formija: toskanski vojvoda dobio je Salzburg (s Berchtesgadenom), a vojvoda od Modene Breisgau. Njemački su državni kneževi kao odštetu zbog gubitka posjeda na lijevoj obali Rajne, trebali dobiti preostali carski teritorij. To je doista i potvrđeno glavnim zaključkom Carskoga zastupničkog doma (godine 1803.) koji je nastao sudjelovanjem Francuske i Rusije; Austrija, koja je na lijevoj obali Rajne izgubila tek malu grofoviju Falkenstein, zauzvrat dobiva kneževine Trient i Brixen.
Zbog velikih izdataka za ratovanje i naoružavanje, financijski je položaj Austrije postao vrlo težak. Stoga su nanovo organizirali financije, ali do poboljšanja financijske situacije nije došlo. I u centralnim vlastima u Beču nastale su promjene. Nadvojvoda Karlo postao je predsjednik Dvorskog ratnog vijeća, te je svrhovitim mjerama htio ojačati vojsku. Umjesto dotadašnje doživotne vojne službe, stupila je na snagu vojna obveza u trajanju od deset do četrnaest godina.
Treći Koalicijski rat (1805. godina)
Mir kod Amiensa (godine 1802.) zaključen između Engleske i Francuske, kratko je trajao; već uskoro dolazi do novih napetosti, pa Engleska ponovno traži nove saveznike. Isprva je Engleska u Rusiji našla spremnog partnera, jer je car Aleksandar bio strahovito razljućen krunidbom Napoleona za francuskog cara (godine 1804.). Drukčije se ponašao bečki dvor, koji je Napoleonov carski naslov smatrao posljedicom njegova zaista nadređenog položaja kao prvog konzula, ali i prevladavanjem revolucije i povratkom Francuske u normalne prilike. No, budući da su Napoleonovo prodiranje prema Rajni te njegov sve veći ugled među njemačkim kneževima Carstvo približili opasnosti od potpuna raspada, na bečkom se dvoru pomišljalo na utemeljenje nasljedne carske časti u dinastičkoj kući Habsburg. Ovaj se plan i ostvario. Car Franjo II. još je godine 1804. uzeo titulu »austrijskog cara«; carski se naslov proširio i na Ugarsku, no uz objavu da se ustav i prava zemalja time neće ugroziti, kako bi se izbjegle nacionalne i staleške napetosti.
U kolovozu godine 1805., Austrija je pristupila englesko-ruskoj koaliciji, kojoj se priključila i Švedska. Taj treći koalicijski rat imao je vrlo nesretan tok. Baden, Würtenberg i Bavarska stupile su na Napoleonovu stranu.
On je pobijedio u južnoj Njemačkoj (kapitulacija Ulma), zaposjeo Beč (13. studenoga 1805.) i odlučio ishod rata kod Austerlitza (Moravska), jer je car Aleksandar započeo borbu još prije dolaska pojačanja i tako izazvao poraz u »bitci triju careva«. Uspjesi nadvojvode Karla na talijanskom ratnom poprištu, nekoliko tjedana prije, bili su bez značaja, kao što je moćna pomorska pobjeda Engleza nad francuskom flotom kod Trafalgara Britanskom Carstvu osigurala prevlast na moru, ali nije utjecala na ishod rata.
Nakon bitke kod Austerlitza, car Aleksandar prepustio je Austriju njezinoj sudbini i vratio se u Rusiju. Bez dvojbe bi drukčiji stav Austriju spasio velikih teritorijalnih gubitaka na koje je bila prisiljena teškim mirovnim uvjetima sklopljenima u Požunu (godine 1805.):
Venecija, Istra i Dalmacija pripale su novostvorenom kraljevstvu Italiji; preostale prednjoaustrijske teritorije u južnoj Njemačkoj morala je – na veliku žalost njihovih stanovnika – predati Napoleonovim njemačkim saveznicima; Bavarska je k tome dobila i Tirol (s Vorarlbergom, Brixenom i Trientom); kao skromni nadomjestak velikim gubicima, Austriji je pripao Salzburg s Berchtesgadenom.
Neposredna posljedica austrijskog poraza bile su bitne promjene u Njemačkoj. Napoleonov je cilj bio državice sklone Austriji, koje su bile u sastavu Carstva, nadomjestiti srednjim državama, koje bi svoj oslonac tražile u Francuskoj i time slabile Austriju. Južnonjemačke i srednjonjemačke države proširenjem i povećanjem moći, taj su cilj – naime, uklanjanje cara od kneževa – zamalo i postigle. Potreban je bio tek neznatan poticaj za potpunu pobjedu partikularizma.
Neko je vrijeme Napoleon pomišljao na to da sam postane rimsko-njemački car, te da carstvo Karla Velikog obnovi vlašću nad Francuskom, Njemačkom i Italijom.
Njegov plan nije uspio zbog stava bečkoga dvora. To je Napoleona navelo na stvaranje rajnskog saveza, čijih je šesnaest članova objavilo svoje istupanje iz Carstva. Oni su se tad obvezali obavljati vojnu službu za Francusku. Na to se Franjo II. 6. kolovoza 1806. odrekao rimsko-njemačke carske krune i istodobno objavio ukidanje »Svetoga Rimskog Carstva«.
Zeumer Karl, Quellensammlung zur Geschichte der Deutschen Reichsverfassung (Zbirka izvora za povijest njemačkog državnog ustava), 1904. godine, str. 467., Corpus Iuris Confoederationis Germanicae. I., 71.
»Ovime sasvim opravdano uvjereni u potpunu nemogućnost daljnjeg izvršavanja obveza unutar naše carske službe, dužni smo zbog svojih načela i svojeg dostojanstva odreći se krune, koja je samo toliko dugo u našim očima mogla imati svoju vrijednost, koliko smo dugo mi bili sposobni odgovarati ukazanu nam povjerenju sa strane kneževa izbornika, kneževa i staleža, kao i preostalih pripadnika Njemačkog Carstva i dostojno izvršavati preuzete dužnosti. –
Sukladno tome, ovim dokumentom objavljujemo da sponu koja nas je dosada vezala uz državu Njemačkog Carstva smatramo prekinutom, da carski poglavarski ured i dostojanstvo smatramo ukinutima činom ujedinjavanja konfederalnih rajnskih staleža, da sebe smatramo oslobođenima od svih preuzetih obveza prema Njemačkom Carstvu, te da se upravo zbog toga odričemo nošene carske krune i vođenja carske vlade. – Istodobno oslobađamo kneževe izbornike, kneževe, staleže i sve pripadnike carstva, a posebice članove vrhovnih državnih sudova te preostale carske podanike od njihovih obveza, koje su ih konstitucijski vezale uz nas, kao zakonske poglavare carstva.«
Toj državi, koja je jednom davno, godine 962. utemeljena krunidbom Otta I. za cara, već odavno nedostaje svakojaka politička, pa čak i vojna moć. No, zato je u njemačkim razmišljanjima i osjećajima bila duboko ukorijenjena, pa je njezino ukidanje, pod pritiskom Francuske, snažno usplamtjelo njemačku nacionalnu svijest, koja je svoj cilj vidjela u ponovnu uspostavljanju carstva (romantizam!).
Austrija je u svoje novo carstvo pokušala preuzeti i time spasiti kršćansko-univerzalni carski stav na nadnacionalnoj razini.
Godine 1806./07., Pruska je nakon jednog brzog i ciljanog Napoleonova vojnog pohoda pretrpjela težak poraz, za kojim su slijedili teški mirovni ugovori; izgubili su gotovo sva područja zapadno od rijeke Elbe. Car Franjo I. tada je odbio možda ne baš ozbiljnu ponudu vraćanja Šleske kao cijenu za jedan savez.
2. Godina 1809. i borba Tirola za slobodu
Od godine 1805., grof Johan Philipp Stadion odlučivao je o austrijskoj vanjskoj politici. On je obnovom i jačanjem političkih i vojnih kapaciteta Monarhije pokušao stvoriti pretpostavke koje su trebale omogućiti suprostavljanje Napoleonovoj nadmoći. Dubok je dojam u to vrijeme ostavio snažno rasplamsan otpor španjolskog naroda (»Za Boga i kralja«) protiv svojevoljnog upletanja toga poznatog Korzikanca u unutrašnje stvari Pirenejskog poluotoka.
Grof Stadion i njegovi istomišljenici smatrali su da se borba protiv Francuske i u Austriji treba staviti na razinu naroda. Friedrich od Gentza, rođeni Šlezanin, već je godinama utjelovljavao umiješnog i duhovitog publicista, koji je javno mišljenje htio zahuktati za borbu protiv Napoleona. I austrijski se veleposlanik u Parizu, Klemens Lothar grof Metternich, dokazavši svoj neobičan diplomatski talent još u prvim iskušenjima, zauzimao za ratnu
opciju.
Nadvojvoda Johann mnogo je očekivao od sjajno organiziranog naoružavanja narodnih masa. Djelo nadvojvode Karla bilo je znatno pojačanje vojske, dopunjene pokrajinskim obrambenim formacijama.
»Austrija se sve više naoružavala, španjolski je primjer uzvisivao i oživljavao duh njezina naroda, a na čelu njezinih poslova stajali su plemeniti, domoljubni ljudi, koji su težili oslobađanju svoje domovine od okova.« (Barun od Steina)
U veljači godine 1809., odluka je pala: odvažili su se na ratnu opciju. No, već se ubrzo pokazalo da Austrija – osim Engleske i zemljopisno daleke, te vojno slabe Švedske – ne može računati na saveznike. Rusija je – zasigurno, slijedeći vlastite ciljeve – stala na Napoleonovu stranu, a Pruska je pod tim okolnostima ostala neutralna. Austrijski je narod bio ispunjen ushićenom nadom da će slomiti moć poznatog Korzikanca, europskog i austrijskog tlačitelja.
Čini se da je nadvojvodi Karlu, pobjeda kod Asperna i Eßlingena, na Marchfeldu (sjeverna Austrija), godine 1809., nakon serije neuspjeha, potvrdila njegov stav: nestala je vjera u Napoleonovu nepobjedivost, ali je poraz kod Wagrama uništio sav taj optimizam.
Odredbe utemeljene mirom u Schönbrunnu (listopad 1809.) bile su izrazito nepovoljne. Salzburg, područje oko rijeke Inn, pa čak i dijelovi četvrti Hausruck morali su se ustupiti Bavarskoj. Istočni Tirol, predjeli Koruške južno od Drave, te cijela Kranjska, kao i Hrvatska južno od Save, bili su spojeni s Istrom i Dalmacijom, koje su ustupljene još godine 1805. kao francuske »Ilirske pokrajine«. Habsburška Monarhija tako je izgubila svoj izlaz na more, pa je uza sve morala plaćati i vrlo visoku ratnu odštetu; a vojska se trebala smanjiti na 150.000 ljudi.
Prema zaključcima Bečkog sporazuma, Austrija je hrabre i borbene Tirolce morala ostaviti na cjedilu.
Tirolski se ustanak širio iznenađujućom brzinom. Bavarska su gospoda u unutrašnjosti oduvijek bila omražena: naime, oni su ugasili tirolsko ime, mjerama sekularizacije uvrijedili vjerske osjećaje stanovništva, koje je stoga odbijalo i vojnu službu u bavarskoj vojsci. A i mnogostruko otresit nastup bavarskih službenika, samo je produbio mržnju.
U travnju godine 1809. u Tirolu je buknuo narodni ustanak pod vodstvom Andreasa Hofera, Josefa Speckbachera i kapucinskoga svećenika Joachima Haspingera. U pripremi ustanka sudjelovali su i barun od Hormayra i nadvojvoda Johann, koji su sam plan ustanka u Beču izradili s Andreasom Hoferom, pjeskarom iz Passeiertala. Tri pobjedonosne bitke kod Iselberga prisilile su bavarsku i francusku posadu da napuste Tirol. Andreas Hofer tada je postao pokrajinski zapovjednik.
No, u listopadu godine 1809. u Tirol su ponovno upali Bavarci sa sjevera i Francuzi s juga. Zadnju su bitku protiv neprijateljske nadmoći kod Iselberga izgubili. Tako je ugušen ovaj ustanak. Andreas Hofer još je neko vrijeme pružao otpor, no naposljetku je morao pobjeći. Njegov zaklon na planinskom pašnjaku Pflandler, u Passeiertalu odao je propali seljak Franz Raffl. Hofer je zarobljen, te je prema Napoleonovoj želji, odlukom prijekog suda strijeljan u Mantovi nakon montiranog procesa (20. veljače 1810.). Ista je sudbina zadesila njegova suborca Petra Mayra, »gospodara Mahra«, koji je odbio sve ponuđene mu mogućnosti bijega, tog istog dana u Bozenu. Ova dva borca iz južnog Tirola ovako su postali žrtve borbe za slobodu i jedinstvo Tirola. No, Napoleon je podijelio tu zemlju, koja je godine 1805. u potpunosti pripala Bavarskoj: velški Tirol i područje Bozena pripali su Talijanskom Kraljevstvu, a ostatak je (uključujući i Meran i Brixen) preostao Bavarskoj. Napoleon je smatrao da će na ovaj način moći slomiti otpor Tirolaca.
3. Od poraza do uspona. Austrija između Francuske i Rusije
Godina 1809. vrlo je dojmljivo pokazala snagu i požrtvovnost naroda Austrije, iako nisu baš sva područja Monarhije ravnopravno sudjelovala. Porazi se moraju pripisati okolnosti da politički reformni pothvat grofa Stadiona i onaj vojni nadvojvode Karla još nije bio zaključen u trenutku kad su se odvažili na rat, te da su se sami morali boriti protiv Francuskog Carstva i njegovih satelitskih državica.
Grof Metternich, novi voditelj austrijske vanjske politike, činio je sve kako bi izgubljenim ratovanjima oslabljeni položaj Austrije ponovno učvrstio pred eurospkim državama. Pri tom je postupao vrlo umješno i oprezno. Prvi uspjeh njegove diplomacije bilo je Napoleonovo vjenčanje s Mariom Luise, kćeri austrijskog cara. Francuski je vladar u legitimnosti tražio nov temelj za svoje Carstvo, u kojem su zbog kontinentalne blokade Engleske nastupile privredne krize i nezadovoljstvo stanovništva.
Svoj je prvi brak s Josefinom Beauharnais, koja mu više nije mogla podariti potomke, raskinuo, te se vjenčao s Mariom Luise. Rođenje princa nasljednika 20. ožujka 1811., u Napoleonovim je očima osiguralo sudbinu njegove vladarske kuće. Dječak je dobio ime po svojem ocu i titulu kralja Rima.
Oni koji su se u Beču nakon toga vjenčanja ponadali bitno blažim mirovnim odredbama iz Schönbrunna, teško su se prevarili, jer je dopuštena tek odgoda u plaćanju ratne odštete. Financijski je položaj Austrije bio izrazito težak. Pokušali su svladati sve poteškoće u plaćanju i kreditima, tako što su izdavali papirni novac. Kada je oko godine 1810. promet bankovnih novčanica prešao milijardu guldena, postalo je jasno da se više nikad neće moći unovčiti njihova puna vrijednost. Ubiranje petine nominalne vrijednosti značilo je državni bankrot.
Tek nakon završetka napoleonskih ratova valuta je konsolidirana.
Kada se Napoleon naoružavao za rat s Rusijom, savezništvo s Austrijom za njega je tek tada dobilo na važnosti. Jedan austrijski korpus pod knezom Karlom Schwarzenbergom trebao je pokrivati južni bok »velike vojske«. No, na kraju mu je uspjelo tih 30.000 vojnika sačuvati od posljedica tragičnog povlačenja francuske vojske.
Napoleonov poraz u Rusiji potaknuo je ruskog cara na nastavak rata. Sporazumom u Kalischu (godine 1813.) došlo je do rusko-pruskog saveza, kojem su se priključile i Velika Britanija i Švedska. Austrija je isprva umanjivala značenje takva saveza, koristeći se tim vremenom za formiranje jačih i moćnijih trupa, kao i za nabavljanje novčanih sredstava. U kolovozu 1813. saveznici objavljuju rat Francuskoj. Kao i u proteklim koalicijskim ratovima i u ovome su postojale nesuglasnosti između saveznika. Car Aleksandar, čija se strategija kod Austerlitza nije pokazala baš najsretnijim rješenjem, za sebe je zahtijevao vrhovno zapovjedništvo, koje je
ipak dodijeljeno iskušanom austrijskom generalu knezu Karlu Schwarzenbergu. Ofenzivni je plan izradio njegov zapovjednik generalštaba Radetzky. Tri su savezničke vojske trebale opkoliti francusku vojsku i tako Napoleonu nanijeti konačan poraz. To se i dogodilo, nakon prethodnih borbi, u trodnevnoj bitci kod Leipziga, u listopadu 1813. No, ipak je Napoleonu uspjelo izbiti na zapad i svoje trupe vratiti preko Rajne. U međuvremenu je pala Bavarska, raskinut je Rajnski savez, a jedan odred austrijske vojske zaposjeo je Ilirske pokrajine.
Sada su se saveznici našli pred neminovnošću vojnog pohoda na Francusku kako bi se slomila moć Napoleona, koji je odbio ponuđeni, izrazito povoljan mirovni sporazum, kojim bi mu se jamčile »prirodne granice Francuske« (Rajna, Alpe, Pireneji).
Metternich i car Franjo tražili su način kako bi poštedili Napoleona, jer su, uz opravdanu Metternichovu bojazan od ruske prevlasti, ipak obiteljske veze bile te koje su bitno prevagnule. Vojni je pohod godine 1814., zbog žestokih nesuglasica među generalima savezničke vojske, osobito između Blüchera i Schwarzenberga, donio razna stradanja. No, kada je Napoleon odbio ponuđeni mu mirovni sporazum, koji bi Francuskoj jamčio granice iz godine 1792., saveznici su zajedno krenuli u pobjedonosni pohod na Pariz.
Francuski se narod, iscrpljen ratovanjem, nije dalje mogao odupirati napredovanju saveznika. Saveznici su zauzeli Pariz, a Napoleon je bezuvjetno morao ostaviti prijestolje. Dobio je Elbu kao prebivalište i suverenu kneževinu.
U ovoj se nadasve kritičnoj situaciji Maria Luise rastala od Napoleona. Vojvodine Parma i Piacenza bile su namijenjene njoj i njezinu sinu, kao suverene kneževine. No, Napoleonovu je nasljedniku godine 1817., oduzeto pravo na prijestolje, u korist Bourbona. On je kao vojvoda od Reichstadta, nakon kratka i nevesela života, godine 1832. preminuo u Beču. Maria Luise se nakon Napoleonove smrti na otoku St. Helena (godine 1821.) udala za grofa Adama Alberta od Neipperga; njihovi su potomci pod imenom Montenuovo dobili kneževsku titulu.
Nakon kratkih pregovora u francuskom je glavnom gradu 30. svibnja 1814. zaključen prvi Pariški mir, prema kojemu je Francuska prošla vrlo povoljno; čak je smjela zadržati one predjele koje je osvojila u revoluciji; prije svega Savoju. Radi reguliranja opsežnih europskih pitanja ugovoreno je sazivanje kongresa u Beču.
4. Bečki kongres
Već je sama činjenica da je Beč izabran za mjesto zasjedanja istaknutih kneževa i diplomata, koje je Europa oduvijek poznavala, upućivala na odlučujući uspjeh Metternichove politike. U jesen 1814., sastali su se predstavnici velesila u austrijskome glavnom gradu, da bi vijećali o novom poretku u Europi. Konferencijama je predsjedao Metternich. Pritom se jako isticao ruski car Aleksandar, naglašavajući svoj zahtjev za dijelovima poljskog teritorija, u čemu ga je podržavala Pruska. Pruski kralj Friedrich Wilhelm III. sada je žudio za Saksonijom, koja je predugo bila saveznik poznatoga Korzikanca, Napoleona.
Francusku je energično i lukavo zastupao Talleyrand. Nitko se prema Francuskoj nije odnosio kao prema pobijeđenoj državi, a to je sprečavala aristokratska atmosfera ovoga kongresa, kojoj je svaka nacionalna mržnja bila strana. Umješna je Talleyrandova diplomacija, međutim, iskoristila sve očitije suprotnosti među nekadašnjim saveznicima. Kada su se Austrija, Engleska i Francuska našle na jednoj strani, a Pruska i Rusija na drugoj, zamalo je izbio novi rat. Naposljetku je Metternichu pošlo za rukom da kompromisom ponovno uspostavi jedinstvo velesila. Ubrzo zatim pristigla je vijest o Napoleonovu povratku u Francusku. Zasjedanje kongresa završeno je još za vrijeme
Napoleonove vladavine od stotinu dana, 18. lipnja 1815.
Još se jedanput europski plemićki svijet sastao u carskom gradu, da bi – kako su smatrali – proslavio ponovnu uspostavu predrevolucionarnih prilika. Savjetodavni su diplomati ubrzo spoznali da se usprkos svakome trudu oko »restauracije« i »legitimnosti«, prilike koje su postojale prije godine 1789., ne mogu u potpunosti uspostaviti. To je već vrijedilo u teritorijalnom pogledu.
Ponovno ujedinjenje Tirola i Vorarlberga s Austrijom podrazumijevalo se samo po sebi, kao što su ponovno vraćeni ustupljeni dijelovi Gornje Austrije. Teže je već bilo kod Salzburškog pitanja. Južni dijelovi zemlje trebali su služiti osiguravanju veze s Tirolom, a pripadati Austriji, dok je grad Salzburg sa svojom okolicom trebao pripasti ili Bavarskoj ili Austriji. Austrija se na kraju ipak odlučila da će se radije odreći važnoga predjela u Predgorju, Breisgaua, negoli Salzburga. Time su žrtvovali važan položaj u staroj jezgri Carstva. Berchtesgaden i Salzburški Flachgau pripali su Bavarskoj.
»Ilirske pokrajine« i Tarnopolski okrug, koji je godine 1809. ustupljen Rusiji, ponovno su pripali Austriji. Iz područja grada Krakova i njegove neposredne okolice formirala se slobodna država (najveći je dio Poljske pripao Rusiji, iako je ovoj »kongresnoj Poljskoj« dodijeljena dalekosežna autonomija).
Austrija je htjela postići što zatvoreniju geografsku cjelovitost Monarhije, pa se stoga odrekla udaljene Belgije (koja se ujedinila s Nizozemskom) ikao što je već spomenuto – Predgorja (Vorlande), koje je podijeljeno među južnonjemačkim državama Badenom, Württembergom i Bavarskom. Velika se važnost, međutim, polagala – sukladno habsburškoj tradiciji – osiguravanju polažaja u Italiji. Lombardija i Venecija kao ujedinjeno Lombardijsko-venecijansko Kraljevstvo izravno su priključene Austriji. Toskana i Modena, kao habsburške državice, smještene su ispred austrijskog teritorija. K tome se još ubraja i vlast Marie Luise nad
Parmom i Piacenzom.
Austrijski su političari ishod kongresa smatrali vrlo uspješnim u teritorijalnom pogledu. Dakako da su ponešto morali i žrtvovati, ali su mnogo i dobili. Reguliranju njemačkih prilika, stvaranjem Njemačkog saveza, protivio se veći dio naroda. Austrija je tako trebala predsjedati Saveznom skupštinom u Frankfurtu na Majni, gdje je bilo predstavljeno 39 država, među kojima su mnoge patile zbog gubitka rimsko-njemačke carske časti.
Bilo je, međutim, jasno da će svaka vrsta ponovnog uspostavljanja Carstva pod habsburškim vodstvom za Prusku biti izrazito nepovoljna. Austrija se na kongresu protivila pruskim zahtjevima za cijelom Saksonijom, što je razbjesnjelo Prusku koja se osjetila oštećenom.
Metternich je za Italiju predvidio ustavnu organizaciju sličnu Njemačkom savezu. Trebao je biti stvoren »Talijanski savez« pod austrijskim predsjedanjem, no ovome državniku – Metternichu – nije pošlo za rukom pridobiti cara Franju i talijanske kneževe za ovu svoju ideju.
Imavši na umu spoznaju da su pobjedničke sile umjereno postupale s Francuskom (i u ovom je, drugom miru godine 1815. Francuska dobro prošla), mnoge mogućnosti, s druge strane, nisu iskorištene; naime, ni jedan od velikih problema – njemačko, talijansko i poljsko pitanje – nije doista riješen. Vodeći se političari na ovom kongresu nisu obazirali na želje naroda, jer su im njihove demokratske i nacionalne težnje bile strane, opasne i nesimpatične. Osim toga, sveopća je žudnja za mirom, objavila predah na neko vrijeme. U konzervativno-kršćanskim stavovima isticala se nada da će se pronaći protuteža opasnim idejama iz godine 1789., kao i
njima srodnim misaonim tokovima. Duh je kršćanstva trebao voditi politiku »Svete alijanse«, onoga sporazuma između vladara Austrije, Pruske i Rusije, koji je zamišljen radi očuvanja europskog mira. Uz iznimku Engleske, koja se držala distancirano, i Turske, čijem su sultanu kao nekršćaninu zabranili pristup, gotovo su sve europske države pristupile »Svetoj alijansi«.
Izvor: Zöllner,Erich/Schüssel, Therese: Povijest Austrije, Barbat, Zagreb 1997.