Crkvena i dvorska kultura u Austrij
Erich Zöllner i Therese Schüssel
1.Kulturna ostvarenja Crkve
Misionarski je rad početkom visokoga Srednjeg vijeka na austrijskome prostoru u biti već bio završen, ali je dušobrižništvo kao stalna zadaća Crkve zahtijevala mnogo snage; težilo se za izgradnjom crkvene organizacije kako bi se moglo intenzivnije utjecati na religiozni živo ljudi.
Crkva je, osim ove, duhovne i upravo zato posebno važne zadaće ostvarila i zadivljujuća ostvarenja na području kulture, u materijalnom pogledu, sudjelovanjem u procesu kolonizacije, a u duhovnom, svojom kvalitetnom prosvjetnom i odgojnom djelatnošču. Pri samostanima su počele djelovati škole, koje su vodili svećenici. Najstarijim katedralnim školama pripadaju Salzburg i Passau; od kraja I0. st. i Brixen. Smatrane su važnim središtima stjecanja naobrazbe.
Od samostanskih je škola ona u Göttweigu imala poseban ugled; mnogi su mladi plemići tu studirali. Dobrih je škola bilo i u Seitenstettenu, Klosterneuburgu i Kremsmünsteru. U Štajerskoj su se isticali izvrsni učitelji iz Admonta. Poznata škola u Koruškoj bila je škola Sv. Pavla. Tirol je u Neustiftu, Innichenu i Georgenbergu posjedovao samostanska školska središta. Pri većim su samostanima osim »unutrašnjih« škola određenih za izobrazbu mladih ljudi koji su htjeli postati svećenici, počele djelovati i »vanjske« škole, čiji su učenici, većinom plemićkog podrijetla ostajali u svjetovnome staležu.
Fotografija je pod licencom Creative Commons Namensnennung-Weitergabe unter gleichen Bedingungen Deutschland
Od župnih je škola ona bečka pri Sv. Stjepanu vjerojatno započela sa svojim radom u 12. st. Bila je to viša latinska škola. Važna je i zbog činjenice što je car Fridrik II. za vrijeme osvajanja Beča godine 1237. sebi pridržao pravo imenovanja rektora, koje je inače pripadalo vojvodi Austrijskom. Iz iste godine potječu vijesti o gradskoj školi u Bozenu. Također i u manjim mjestima postoje župne škole koje su više služile za dobivanje osnovnoga znanja.
Posvuda se provodio isti nastavni plan. Nastavni je program obuhvaćao predmete triviuma (gramatika, retorika, dijalektika) i quadriviuma (geometrija, aritmetika, astronomija, glazba); kao udžbenici služila su već pouzdana djela kasnoantičkih ili ranosrednjovjekovnih autora (Boecije, Beda Venerabilis, Alkuin i dr.); poezija Vergilija, Ovidija i Lukijana služila je kao lektira.
U samostanskim su se knjižnicama nalazila i djela ranih skolastičara (Anselmo, Abelard, Hugo od Sv. Viktora), kojim su se više služili redovnici za svoj studij nego učenici. Pedagogija onog doba služila se drastičnim metodama; kazne su bile bolne.
Budući da je bilo malo knjiga, mnogo se toga moralo učiti napamet. U stolnom kaptolu i u samostanskim središtima njegovali su se teološka književnost, religiozno pjesništvo, a posebno pisanje povijesti. Anali austrijskih samostana prenose nam važne vijesti iz događajne povijesti, najčešće vrlo šturo, a katkad vrlo iscrpno. Pri tom se malo-pomalo mogu primijetiti bilješke o povijesti određenog područja.
Glavna središta ovakve vrste pisanja povijesti bila su Melk, Zwettl, Heiligenkreuz i Kremsmünster.
Samostalna se analistika razvila u Salzburgu (Annales sancti Ruperti) kao i u tirolskim samostanima, u Georgenbergu. Životopisi poput »Vita beati Altmanni« iz Göttweiga, »Passio Colomanni« iz Melka i iz Klosterneuburga »Chronicon pii marchionis« dokaz su spajanja interesa religiozne i domovinskopovijesne tematike.
Annales Salisburgenses:
754. Bonifacius episcopus passus est in Fresia. (Biskup Bonifacije stradao je za vjeru u Frisiji.)
764. Virgilius salzburgensem suscepit. (Virgilu je podijeljena salzburška biskupska stolica.)
767. Virgilius consecratur episcopus. (Virgil je posvećen za biskupa.)
774. Dedicata est maior ecclesia a Virgilio. (Virgil je posvetio veću crkvu.) 784. Sanctus
Virgilius transivit. (Sveti je Virgil umro.)
Melker Annalen:
1096. Liupoldus Marchio obiit. Filius eius Liupoldus successit (12. Oct.).
(Markgrof Leopold je umro. Njegov ga je sin Leopold naslijedio.)
1107. Ordo monachorum coepit in loco Gaersten (Garsten). (Samostanski je život započeo u Garstenu.)
Najznačajnijim historičarom visokoga Srednjeg vijeka smatrao se biskup Oton iz Freisinga, sin Babenbergovca Leopolda III. Njegova nam na latinskom jeziku napisana djela, »Kronika svijeta« i knjiga o »Djelima cara Fridrika I.«, donose vrijedne vijesti o povijesti Austrije i babenberške obitelji iz koje potječe. Samostanska se književnost nije služila samo latinskim jezikom nego su tamo nastala i važna djela na njemačkom jeziku. Melk je bio središte vjerskopoučne njemačke poezije. Najstarijoj pjesnikinji koja je pisala na njemačkom jeziku, gospođi Avi (Frau Ava) zahvaljujemo na pjesmama »Leben Jesu« (»Život Isusov«), »Antichrist« (»Antikrist«) i na pjesmi »Das Jüngste Gericht« (»Posljednji sud«). Ona je vjerojatno umrla kao pustinjak u Melku godine 1127. Laik brat Henrik iz Melka napisao je poučnu pjesmu »Des todes gehugede« (»Sjećanje na Smrt«). U jednom rukopisu ovog samostana sačuvana je »Melkerska Marijina pjesma«, dokaz sve većeg obožavanja Marijina lika u 12. stoljeću. U to je vrijeme na posjedu štajerskog samostana St. Lambrecht nastalo najznačajnije Marijino svetište u Mariazellu, već pri kraju Srednjeg vijeka rado posjećivano hodočasničko mjesto.
Redovnici su unatoč svojemu načelnom povlačenju iz svijeta očuvali svoju povezanost s prirodom; njihova se vjerska simbolika prema prirodi, među ostalim, pokazala u spisima, poznatim po zajedničkom imenu »Fiziologija«, u kojima pišu o životu životinja, a vraćajući se na kasnoantičke uzore. U klaustru samostana Millstätter ova je tema našla svoj izraz u likovnoj umjetnosti.
U uskršnjim igrama nailazimo na početke crkvene drame. U 12. st. one su još uvijek nadopuna crkvenoj liturgiji, što dokazuju rukopisi iz Beča i njegove okolice. Uskrsna igra iz Klosterneuburga s početka 13. st., osim mnogobrojnih latinskih napjeva, sadrži najstariji oblik njemačke pjesme »Christ ist erstanden« (» Krist je uskrsnuo«). Biblijske teme poslije poprimaju sve više grubljih narodnih elemenata.
U samostanskim su skriptorijima neobično pažljivim radom nastali oni divni, umjetnički opremljeni rukopisi, koji nam govore ne samo o pjesničkome stvaralaštvu svećenika i o njihovoj znanstvenoj djelatnosti; marljivi su pisari u redovničkim haljama svojim naporom ponajviše pridonijeli očuvanju i širenju mnogih djela, te tako zadužili buduće naraštaje.
2. Dvorska kultura
Crkveni prinos austrijskoj duhovnoj kulturi bio je velik, a svoju je približno iednako vrijednu nadopunu pronašao u stvaralaštvu viteško-dvorskoga svijeta. Crkva i plemstvo i inače nisu bili na suprotnim stranama; visoki je kler većinom plemićkoga podrijetla, a s druge je strane viteška staleška etika svoje najjače temelje nalazila u kršćanskome moralnom zakonu.
Plemstvo (zemaljski knez, više plemstvo, ministerijali, vitezovi, viteški paževi), unatoč ponekim političkim suprotnostima tvorilo je jednu zajednicu koja se u 12. st. staleški prema unutra zatvorila, ali koja se svojim viteškim životnim stilom i otvorenom staleškom sviješću međusobno držala na okupu. Već se u odgoju plemićke mladeži stvaraju temelji ovoga stava koji u dječaka završava svečanom dodjelom viteške časti. Turniri su također bili svojevrsne objave plemićke pripadnosti.
Viteški je odgoj, osim tjelesne izgradnje u jahanju, mačevanju i lovu, mnogo polagao i na glazbeno školovanje u glumi i pjevanju. Duhovno je obrazovanje viteza bilo vrlo različito. Nailazimo na visokoobrazovane ljude poput Rudolfa von Emsa, dok Ulrich von Liechtenstein nije znao niti čitati niti pisati. Žena je bila vrlo važna u odgoju i uvođenju u viteške običaje i način života, kao što je imala i vrlo bitan položaj u plemićkome kućanstvu.
Pod utjecajem francusko-provansalske lirike uspostavljen je društveni »kult« žene; do izražaja je dolazio u
oblicima osvajanja žene i sklapanja braka, u ljubavnim viteškim pjesmama, ali isto tako i u nestanku spomenute ženine funkcije pri kraju srednjeg vijeka Dvorsko pjesništvo ovoga doba daje nam dobar uvid u ideale i razmišljanja viteškoga svijeta. Ono je u austrijskome prostoru znatno zastupljeno. Od starijih Minnesingera,
Kürenberger je pripadao viteškoj obitelji, koja je nazvana po svojemu porodičnom dvorcu kod Linza. Iz Mühlviertela je došao Dietmar von Aist, u čijim je pjesmama jednako zastupan pučki kao i dvorski oblik. Mlađim je Minnesingerima pripadaogospodin Reinmar (»Stari«), koji je bio u uskoj vezi s babenberškim dvorom. Njegovo je stvaralaštvo posvećeno »velikoj« viteškoj ljubavi (Minne), odnosno udanoj ženi.
Najistaknutiji Minnnesinger i pisac političkih satira visokoga Srednjeg vijeka bio je Walther von der Vogelweide. Svakojaka su nagađanja o njegovoj domovini. Gospodarstvo Vogelweid, po kojem se on nazvao, najčešće se tražilo u dolini rijeke Eisack kod Laiena u južnom Tirolu. Austrija je svakako bila njegova druga domovina; tu je po vlastitim riječima naučio »pjevati i govoriti«. Prije godine 1198. i opet oko godine 1203.-1208. djelovao je dvoru Babenbergovaca u Beču, a u međuvremenu je bio i u carskoj službi.
Njegovo djelo neobično plastično odražava velike ideje i konflikte njegova doba.
Nakon Walthera u Austriji se pojavljuje Neidhart von Reuenthal, koji realistično prikazuje seoski način života i rada. Kasniji su ga naraštaji, povezujući njegov lik sa šaljivčinama iz 14. st., zbog vlastitih sukoba s ponekad dosta ismijavanim seljaštvom smatrali pravom pučkom pojavom. U dva djela, »Frauendienst« i »Frauenbuch«, štajerski ministerijal Ulrich von Liechtenstein predstavlja ekstravagantno i bizarno viteško ljubavno pjesništvo. Unatoč ovim udaljavanjima, njegovo djelo sadrži dosta zanimljivih kulturnopovijesnih vijesti.
Kao i ova dva zadnje spomenuta pjesnika, u službi vojvode Fridrika II. bio je također i Tannhauser, koji vjerojatno potječe iz salzburškog Lungaua. Od vojvode je dobio posjede u okolici Beča; nakon smrti njegova dobrotvora vodio je kao lutalica nemiran život. Tužio se na svoje slabosti prema zavodljivosti od vina i žena, ali je ipak na kraju podlegao – kako saga konstatira – »gospodinu Svijetu«.
Dvorski ep zastupljen je u Austriji samo s jednim epigonom, vorarlberškim ministerijalom Rudolfom von Emsom. Bio je pjesnik velikog obrazovanja i začuđujuće stvaralačke snage. Njegovo mu je bogato znanje omogućilo da piše epove različitih motiva (»Weltchronik« (Svjetska kronika), i »Der gute Gerhard« (Dobri Gerhard)).
Već u pjesničkim djelima Neidharta i Rudolfa von Emsa ne nailazimo isključivo na viteške i vjerske motive. U to je vrijeme pjesnik iz Innviertla Wernher der Gartner uspješno opisao život naroda. U svojem djelu »Meier Helmb echt« realistično je prikazao život mladog sin jednog seljaka, koji se želio uzdići, oponašajući vitezove (i, doduše, negativno, budući da je stalež već pokazivao naznake propadanja), ali je konačno propao kao razbojnik. Iz građanskih je krugova potekao Stricker iz Rheinfrankena, koji se zadržavao u Austriji.
Njegovo je najznačajnije djelo »Pfaffe Amis«. Glavni lik toga djela nadmudruje – kao kasnije Till Eulenspiegel – svoju okolinu, ali na kraju odlazi u samostan. Veličanstvena ostvarenja austrijskoga pjesništva u visokomu Srednjem vijeku ipak su mnogi narodni epovi, koji su tu nastali i sačuvali stare junačke pjesme. Početkom 13. st. nastala je Pjesma o Nibelunzima, koju je, sigurno, napisao neki Austrijanac.
Vjerojatno je imao uske veze s babenberškim dvorom i passauskim biskupima. Iz njegova se djela može prepoznati dobro poznavanje austrijskog područja i njezinih ljudi. Osim Pjesme o Nibelunzima, prije svega treba spomenuti i pjesmu »Gudrun«, čija tema potječe iz obalnog područja Sjevernog mora, ali je nastala u Austriji; na poticaj Maksimilijana I. sačuvana je u jednomu kasnom rukopisu koji se nalazi u bečkoj Nacionalnoj knjižnici. Pjesma o Nibelunzima sačuvana je u više od 30 rukopisa.
Kao što se Pjesma o Nibelunzima dovodi u vezu sa Austrijom, tako se sredinom 13. st. napisani Ep o Btiterolfu i njegovu sinu Dietleibu povezuje s Štajerskom; na elokventan su način opisane odlike ovog područja. Nešto je starijeg datuma austrijski ep o »Waltheru i Hiltgundu«. Junaci su obaju epova bili Goti.
Gotske sage bile su u Austriji neobično popularne, pa nije začuđujuće, što se u brojnim manjim epovima kao glavni lik pojavljuje Dietrich von Bern, epska slika povijesnog Teodorika. Austrijski putujući pjevači te su manje epove ili pjevali ili igrali, posebno u tirolskom području.
3. Romanička umjetnost
U Austriji su u visokomu Srednjem vijeku velika ostvarenja učinjena i na području likovne umjetnosti. Sakralna arhitektura obogaćena je već u otonsko vrijeme, ali prije svega veličanstvenim građevinama pod snažnim utjecajem reformnog pokreta u biskupijama Salzburg i Passau. Altamnn Passauski i Konrad I. Salzburški u svojim su životopisima hvaljeni i zbog svoje graditeljske aktivnosti.
Benediktinci i cisterciti sagradili su romaničke građevine u Admontu, Lambachu, Heiligenkreuzu, Viktringu i Baumgartenbergu. Dakako, one su kasnijim proširenjima ili pregradnjama promijenjene ili potpuno uništene.
Arhitektura 12. st. ostavila je iza sebe svoje najznačajnije još sačuvano djelo, trobrodne bazilike u Gurku i Seckau; velikih je mjera bila u isto vrijeme sagrađena crkva Sv. Stjepana u Beču, koju je u prvoj polovici 13. st. vojvoda Fridrik 11. zamijenio ranogotičkom novom građevinom. Arheološke iskopine u Salzburgu konačno su nam objasnile sve nedoumice o gradnji velike peterobrodne katedrale oko godine 1200. Tu je riječ o najvećoj romaničkoj građevini na njemačkomu govornom području.
Zanimljiv poseban oblik crkvene romaničke arhitekture jesu i mnogobrojne karnere (grobnice s kosturnicom u prizemlju i kapelicom na katu), posebno na području Donje Austrije i Koruške. Svoja najveća ostvarenja umjetnost slikanja fresaka postigla je oko godine 1140. u Nonnbergklosteru u Salzburgu i više od 100 godina poslije u Gurku.
U Klosterneuburgu je oko godine 1181. nastao Verdunski oltar, prvobitno ukrašavajući propovjedaonicu. Ovo veliko ostvarenje umjetnosti emajliranja rad je ruku majstora Niklasa, umjetnika europskoga značaja, pozvanog za tu svrhu iz Lotaringije. U razdoblju kasne romanike obično se započinje s postavljanjem skulptura u župnu crkvu u Schöngrabernu, sagrađenu oko godine 1220. Novi je pravac gotike prije svega zastupljen u crkvama Prosjačkog reda, npr. u dominikanskoj crkvi u Friesachu. Najznačajnije djelo jest zasigurno, dvobrodno pjevalište u Lilienfeldu, čija je gradnja u čistoj dvoranskoj gotici započela uskoro nakon godine 1200.
Romanički umjetnički obrt obilovao je kvalitetnim proizvodima; doduše, ponešto se izgubilo, ali još uvijek posjedujemo skupocjeni i lijepi Salzburški relikvijski križ iz godine 1030., te Rupertov kalež iz Sv. Petra i kalež iz Wiltena iz 12. stoljeća. Glede iluminacija, salzburška je škola bila vodeća u 11. i također u 12. st. U velikim Biblijama iz 11. st. pokazuje se općenita sklonost prema proučavanju Biblije. Od crkvenih odora sačuvan je jedan komad gösserskog ornata, koji potječe s kraja visokoga Srednjeg vijeka.
Pregled austrijske duhovne kulture u visokom Srednjem vijeku pokazuje nam cjelokupnu sliku, koja se dobro može usporediti s političkim i gospodarskim usponom toga razdoblja, kao i sa znatnim proširenjem naselja. No, tu je ujedno riječ o jedinoj epohi njemačke povijesti književnosti u kojoj književnost austrijskoga prostora zauzima visoko mjesto. I austrijska se likovna umjetnost ovdje ne treba plašiti usporedbe s likovnim ostvarenjima susjednih područja.
Izvor: Zöllner,Erich/Schüssel, Therese: Povijest Austrije, Barbat, Zagreb 1997.
*NASLOVNA SLIKA CLANKA POD LICENCOM: Creative Commons License.
Autor: Jtanzler