Surađujte sa WienerUhr.at

Doba Babenbergovaca u Austriji (od 976. do 1246.)

Erich Zöllner i Therese Schüssel

1. Markgrofovi

a) Prvi Babenbergovci

Politika Otona I. prema Italiji nakon godine 955. imala je kao posljedicu da se car tek nakon krunjenja u Rimu i osnivanja Sacrum Imperuim (Njemačko-rimskog Carstva) okrenuo prema istoku Carstva, koje je još uvijek zbog ugarskih upada bilo žarište opasnosti. Ubrzo je tu nakon godine 970. imenovan markgrof Burkhard – sigurno rođak bavarskog vojvode. Njegova je rezidencija vjerojatno bio Pöchlarn. Sudjelovanje u ustanku Henrika II.
Svadljivog protiv rođaka, cara Otona II., stajalo je markgrofa ugleda. Godine 976. kao nasljednik Burkharda pojavljuje se markgrof Luitpold (976.-994.), koji je bio oženjen unukom Otona I., Richezom. S njim započinje vlast Babenbergovaca u Austriji.

Podrijetlo je imena »Babenbergovci« otvoreno. Biskup Oton iz Freisinga, i sam Babenbergovac, izvodi ga od imena Adalbert von Bamberg, protivnika kralja Konrada I., koji je godine 906. smaknut, a u sagi veličan. Smatrano je da su franačkog podrijetla. Također je i Luitpold (Leopold) I. kao njegov prethodnik Burkhard, koji je došao do rijeke Traisen, prodro prema istoku. Pod njim je već Bečka šuma s »Visećom stijenom« kod Greifensteina činila istočnu granicu marke južno od Dunava; područje vlasti sjeverno od rijeke ograničeno je na uzak dio područja, koji na istoku seže otprilike sve do Kampmündunga. Bavarci su pobjedu nad Mađarima godine 991. iskoristili kao povod da Bečku šumu uključe u istočnu granicu. Daljnja je posljedica mogla biti premještanje rezidencije iz Pöchlarna u Melk.

Evanđelje Otona III

Evanđelje Otona III

Fotografija je pod licencom GNU-Lizenz für freie Dokumentation

 

Unatoč ovim proširenjima, područje marke još uvijek nije bilo veliko, ali se njezin zemljopisni položaj između Češke, Ugarske i Koruške, premda izložen napadima, mogao smatrati povoljnim. Ovo je pogranično područje trebalo jednoga sposobnog markgrofa, koji ne bi samo ispunjavao svoju dužnost kao carski službenik, nego bi bio i politički dalekovidan, te odlučan i poduzetan u slučaju obrane granice, te potrebne ponovne obnove
države nakon mađarskih ratova. Zapravo je Luitpold I. svojim uspjesima svoj položaj toliko učvrstio da je car Oton III. njegovu sinu osigurao nasljedstvo, premda se u to vrijeme markgrofska čast još nije mogla
naslijediti. Car Henrik II. također je Babenbergovcu Henriku I. poklonio zemljišni posjed između Liesinga i Triestinga, a sjeverno od Dunava 20 lanaca između rijeka Kampa i Morave. Tada se vjerojatno došlo i do rijeke Leithe. Neposredna okolica Beča već je godine 1002. pripadala području marke.

U vrijeme vladavine Henrika II. nailazimo na najstarija svjedočanstva pojave imena »Ostarrichi«, koje je, zasigurno, već duže bilo u uporabi. Nailazimo ga u poveljama Otona III. iz godine 996. i 998. Bruchsal, 996., Studeni I., car Oton III. daruje biskupijskoj crkvi u Freisingu trideset kraljevskih lanaca zajedno s pripadajućim dijelovima u Neuhofenu (Donja Austrija).
››… Mogla bi marljivost svih naših odanih, i sadašnjih i budućih znati, da smo mi… određene posjede našega prava na području, kojeg narod naziva OSTARRICHI, u marki i grofoviji grofa Henrika, sina markgrofa Luitpolda, u mjestu, koje se naziva Niuuanhova, u okrilje freisinške crkve… za stalno predali…‹‹

Henrikov glavni problem još je uvijek trebala biti ugarska granica, ali događaji na sjeveru marke zahtijevaju da se granica osigura, jer ju je poljski vojvoda Boleslav Hrabri, privremeno zauzevši i Moravsku, od tamo ugrožavao. Henrik je uspješno sudjelovao u borbama protiv ovoga kneza i time je ponovno učvrstio položaj svojeg roda.

Nesigurnost vremena mogla se jasno vidjeti na tužnoj sudbini irskog hodočasnika Kolomana, koji je – iako je bio sin keltskoga kneza – kao siromašan Isusov brat putovao svijetom, a kojeg je sumnjičavo stanovništvo u blizini Stockeraua smatralo neprijateljskim uhodom, te ga ubilo. Kada se – prekasno – dokazala njegova nevinost, markgrof Henrik dao je godine 1014. tijelo prenijeti u Melk, gdje je tek posmrtno stekao slavu.
Protiv susjeda u Ugarskoj i Moravskoj borio se i Henrikov sin Adalbert (1018.-1055.). Nepovoljan ishod jednoga ratnog pohoda protiv Ugarske rezultirao je preokretom situacije.

Granica Morava-Leitha bila je privremeno izgubljena, ali je markgrofu Adalbertu nakon godine 1040. ipak uspjelo granicu ponovno učvrstiti. Ta je istočna granica kroz sljedeća stoljeća sačuvana. Navodno je Tulln bio rezidencija markgrofa. Adalbert, koji je u ugarskim ratovima Konrada II. vjerno stajao na carevoj strani, u mnogim je kraljevskim darovnicama dobio i novi posjed za svoju obitelj (vlastito dobro), kao npr. između Triestinga i Piestinga (1035.), na Pielachu (1043.), između Zaya i Taschlbacha (1048.). Tada su se babenburška imanja što se tiče veličine i značenja ipak nalazila iza vlastelinstava drugih obitelji, koje su dobivale još i veće posjede. Naime, Salijci su običavali potpomagati manje, a ne velike nositelje lenskoga prava. Unatoč tomu, imovina se Babenbergovaca, koji godine 976. nisu posjedovali gotovo ni jedno vlastelinstvo, prilično povećala.

Obitelji već dugo nastanjene na ovom području, koje, sigurno, još posjeduju nasljedna imanja iz karolinškoga vremena, ne posjeduju samo prošireni zemljišni posjed u marki nego također i leno, vlastite crkve i patronatska prava, kao i predstojničke ovlasti; oni su na svojim imanjima obavljali sudsku vlast, gradili zamkove te poticali naseljavanje i krčenje zemljišta. U marki su postojala i brojna crkvena vlastelinstva koja su bila zaštićena imunitetom. Salzburg, Passau, Freising i Regensburg raspolagali su velikim posjedima; tako je npr. Salzburg imao posjede u Wachauu, Regensburg na rijeci Erlauf. Mnogi su bavarski samostani kao crkvena vlastelinstva imali veliki kulturni utjecaj u marki. Ova svjetovna i crkvena vlastelinstva nisu se baš trudila olakšati markgrofu da uspostavi svoju vlast. Babenbergovci su i u ovom pogledu trebali provoditi diplomatsku politiku, jer se
položaj njihove obitelji unutar marke sve više učvrstio. Adalbertov sin, Ernest (1055.-1075.), bio je – kao i njegovi prethodnici – glavni oslonac cara (Henrik III.) u ugarskom ratu, čiji ishod nije uvijek bio uspješan. Nakon što se Ugarska prihvaćanjem kršćanstva za vrijeme Stjepana Svetog (997.-1038.) otvorila zapadnjačkome kulturnome krugu i nakon što je stvaranjem vlastite nadbiskupije (Gran) zadržala svoju samostalnost unutar kršćanskih država, prodor prema istoku postao je teži. Osim toga, godine 1075. izbila je borba za investituru, ona duga borba između svećenstva i Carstva, koja je zahtijevala svu snagu vladara. Iste je godine markgrof Ernest, nalazeći se u vojnoj pratnji Henrika IV., u sukobu protiv saskih ustanika na rijeci Unstrut izgubio život.

Iz burgundskog samostana Cluny proizašao je pokret, kojemu je bila svrha obnova religioznog života i reforma Crkve. To se moglo postići strogim pridržavanjem benediktinskih pravila u samostanima, ponovnim moralnim ozdravljenjem svećeničkoga staleža i životom u samostanskoj izolaciji bez svjetovnog utjecaja. Samostan je bio podvrgnut izravno papi. Uskoro je postao religiozno središte, čija su se načela proširila. Po uzoru na samostan Cluny nastali su mnogi drugi samostani, koji su – neprestano u vezi s matičnim samostanom – za svoje ideje pridobili biskupe i kneževe. Zapravo su se oni borili protiv simonija (kupnja i prodaja crkvenih imanja) i laičke investiture (vladari postavljaju biskupe). Reformni plan tih samostana ovim je načinom postao program općenite reforme Crkve.

Takvi su religiozni centri u 11. st. bili Hirsau u Schwarzwaldu i Melk u Austriji, koji je od godine 1089. postao benediktinski samostan. Biskup Altmann Passauski (1065.-1091.) i nadbiskup Gebhard Salzburški (1060.-1088.) također su zastupali reformne ideje i bili su vjerni sljedbenici pape Grgura VII. u borbi protiv cara Henrika IV. (borba za investituru). Biskup Altmann osnovao je u marki samostan Göttweig, koji je uskoro zbog svoje velike
graditeljske djelatnosti i skriptorija postao ne samo središte duhovne kulture nego je zauzeo i posebno mjesto unutar reformnih samostana.

Sukob između cara i pape mogao se osjetiti isto tako i u Austriji, što ju je teško uzdrmalo. U prvim godinama borbe za investituru politika Ernestova sina i nasljednika, markgrofa Leopolda II. (1075.-1095.), bila je promjenjiva karaktera. Ponajprije, nalazeći se na kraljevskoj strani, Leopold dobiva još jedan zemljišni posjed (više ne postoji nezaposjednuta novostečevina), godine 1078. nalazeći se na papinoj strani, te nakon privremena podvrgavanja, iznova se, zajedno s mudrom i politički značajnom osobom, biskupom
Altmannom Passauskim, diže protiv Henrika. Kralj je dao marku pouzdanom češkom vojvodi Vratislavu. Ovaj je pak krenuo na vojni pohod protiv Leopolda i pobijedio gagodine 1082. kod Mailberga. Čitavo je područje sjeverno od Dunava bilo opustošeno i markgrof se morao
pokoriti. On je, doduše, ostao gospodar u zemlji, ali je izbjegavao otvoreno pristajanje uz nekoga, premda je i dalje bio sljedbenik reformnog pokreta.

b) Markgrof Leopold III. Sveti i izgradnja kneževine

Neuspjela očeva pobuna protiv cara prisilila je sina, Leopolda 111. (1095.-1136.), da postupa pažljivije. No, kada se s nastavkom sukoba između cara i pape među kneževima u Carstvu počelo širiti shvaćanje da je osoba Henrika IV. glavna prepreka sklapanju mira, Leopold je prešao na stranu pobunjenoga carevog sina (Henrik V.), čija se sestra Agneza udala za markgrofa (1106.). Ova je ženidbena veza s carskom kućom povećala ugled
Babenbergovaca.

Svojom pametnom i opreznom politikom povezivanja crkvenih i svjetovnih interesa uspio je zaštititi zemlju od daljnjih sukoba i osigurati joj nesmetan razvitak. Težio je za tim da ublaži sukobe i da politički ne pripada ni jednoj stranci. Glavni mu je cilj bio razvitak zemlje. Svjesno je izbjegavao u sukobima tjerati mak na konac, ali je ipak znao suzbiti moć plemstva u Austriji. Tako je on konačno stekao i vlast nad gradom Bečom. Svoju je rezidenciju premjestio u Klosterneuburg. Prožet dubokom pobožnošću, svoju je brigu usmjeravao i prema crkvenom životu. Postojeće je samostane obdario darežljivim darovnicama (npr. Melk) kako bi ih privredno osigurao, te im omogućio religiozno-kulturnu djelatnost, neopterećenu materijalnim brigama. Novi su samostani kao augustinski samostan Klosterneuburg, cistercitski samostan Heiligenkreuz i benediktinski samostan Klein-Mariazell u Bečkoj šumi, velikodušno obdareni.

Leopold je također kao prvi Babenbergovac u ispravama uporabio izraz »principatus terrae«, što je znak da se više nije smatrao s a m o carskim službenikom. U životopisu biskupa Altmanna Passauskog također se prvi put spominje zemaljsko pravo (ius illius terrae); ono nas upozorava na početke razvijanja austrijske zemaljske svijesti. Vlast ovoga značajnog markgrofa, koja je trajala više od 40 godina, znatno je pridonijela razvitku austrijske kneževine. Udajom svoje kćeri stvorio je dinastijske veze s Češkom i Ugarskom.

Uspjesi u Austriji usmjerili su pozornost carskih kneževa na Leopolda III. nakon što je godine 1125. izumrla salijska vladarska dinastija. Uzet je u obzir kao mogući nasljednik krune, ali je to odbio s obzirom na svoje visoke godine i velik broj sinova, što je moglo biti povod nastanku sukoba u Carstvu. I dalje se brinuo za blagostanje svoje zemlje, te je u sukobima, koji su nakon izbora Lotara od Supplinburga izbili između kralja i Hohenstaufovaca, zauzimao potpuno neutralnu poziciju.

Njegova ga je briga za Austriju, kao i bogati novčani prilozi za Crkvu, učinila omiljenim u narodu i među svećenstvom. Nakon smrti godine 1136. dobio je i priznanje od pape Inocenta II. I naraštaj nakon njegove smrti govorio je o njemu kao o »pobožnom čovjeku«, čijem je grobu kod Klosterneuburga narod hodočastio. Habsburgovac Rudolf IV. težio je da se Leopold proglasi svecem, što se dogodilo tek godine 1485. Od godine 1663. postao je svetac zaštitnik Donje Austrije. On je najpopularniji predstavnik babenberškog roda, a njegova
uspomena u narodu živi i do današnjih dana (narodni običaj 15. studenoga).

2. Vojvode

a) Postanak vojvodstva

Sin i nasljednik Leopolda III., Leopold IV. (1136.-1141.), pokazao se također sposobnim političarom. Za njegov je položaj bio od koristi izbor njegova polubrata Konrada III. za kralja (1138.). S obzirom na uske rodbinske veze između Babenbergovaca i Hohenstaufovaca bilo je razumljivo da je Austrija u sukobu između nove kraljevske dinastije i moćnih Welfa, koji su posjedovali dva velika vojvodstva Bavarsku i Sasku, bila na strani Hohenstaufovaca. Kada je welfskom vojvodi oduzeto vojvodstvo Bavarska, Konrad III. predao ju je svojem polubratu Leopoldu IV. Nakon njegove ga je smrti (1141.) naslijedio brat Henrik II. Jasomirgott. Godine 1143. i on je dobio Bavarsku kao leno, što je iznova potvrdilo ugled ovog roda, kao i sudjelovanje u drugom križarskom ratu (1147.- 1149.), unatoč tomu što nije završio uspješno. Henrik II. se u tom ratu oženio bizantskom
princezom Teodorom Komnen; to je, sigurno, bio politički brak, koji je trebao učvrstiti austrijski položaj na istoku. Ova je ženidba donijela Austriji i vrijedne bizantske kulturne elemente, što se u kasnijim križarskim ratovima još i pojačalo. Oni su otvorili vrata prema Istoku, kulturna i duhovna područja učinili pristupačnima, a trgovini pokazali nove putove.

Beč je od sada postao sabirno mjesto za one križarske vojske koje su s kopna odlazile u Svetu zemlju. Križari nisu sa sobom donosili samo novac nego su zahtijevali i gostoprimstvo. Katkad su, unatoč svom poštovanju i divljenju koje im se pokazivalo, bili opterećenje za zemlju.

Početak vladavine Fridrika Barbarosse (1152.-1190.) bio je za Babenbergovce od velikoga značenja. Kao mudar političar, Fridrik je želio izravnati sukob svoje kuće sa Welfima kako bi moćnoga kneza pridobio za sebe. Odlučio je Bavarsku predati Henriku Lavu. Razumljivo da se Babenbergovac suprotstavio ovome planu, koji je mogao značiti određenu degradaciju njegova položaja. Napokon je posredovanjem kneževa na državnom saboru u Regensburgu godine 1156. došlo do značajnog kompromisa. Henrik Jasomirgott odrekao se Bavarske te je
zajedno sa svojom suprugom Teodorom dobio Austriju u leno, koju je car istodobno podigao na razinu vojvodstva. Predajom sedam zastava caru, od kojih je babenberški par zadržao dvije kao simbol austrijskoga kneževskog lena, izvršena je na svečanom državnom saboru ceremonija odricanja i davanja lena. Ovom je prigodom car izdao povelju, tzv. Privilegium minus. Tekst je sačuvan u prijepisu; on govori da vojvodska čast u muškoj i ženskoj liniji treba biti nasljedna; nadalje je vojvodi Henriku i njegovoj ženi, u slučaju da nemaju djece,
dodijeljeno pravo da sami odrede svojeg nasljednika (ius aectandi). Bez vojvodina odobrenja ne smije se u njegovoj zemlji izvršiti ni jedna »pravda« (iustitia). Konačno je dužnost, posjećivati kraljevske dane dvorskih primanja, ograničena na Bavarsku, kao i sudjelovanje u carskim vojnim pohodima u križarskim ratovima u susjedne zemlje Austrije.

Regensburg, 17. rujan 1156.

»U ime svetog i nedjeljivog trojstva. Fridrik, Božjom milošću car Rimljana…
…mijenjamo po savjetu i odluci kneževa… marku Austriju u vojvodstvo i predajemo ovo vojvodstvo sa svim pravima našemu prethodno spomenutom stricu Henriku i njegovoj uzvišenoj supruzi kao leno i zakonom određujemo za sva vremena da oni i njihova djeca nakon njih, bez razlike sinovi ili kćeri, ovim vojvodstvom, Austrijom, raspolažu i posjeduju po nasljednome pravu …«

Historijsko značenje ove isprave iz godine 1156. jest prije svega u tome što Austrija državnopravno prekida vezu s Bavarskom i da se uzdiže na razinu vojvodstva. Austrija je postala carsko leno. Neke su mjere Henrika II. za Beč vrlo važne. Premjestio je svoju rezidenciju u Beč (vojvodin zamak »Na Dvoru« = »Am Hof«) i osnovao je godine 1158. »samostan naše drage gospe kod Škota (Schotten) u Beču«, u koji je pozvao irskoškotske redovnike iz samostana Sv. Jakova u Regensburgu. Tada je on još bio izvan grada.

Za vladavine prvog vojvode došlo je i do privrednog razvoja. Procvat trgovine na Dunavu i s Istokom pozitivno utječe na razvoj zanata. Obrt je razgranat i intenziviran, umjetnički se obrt okušao u novim mogućnostima izradbe. Građanstvo se učvršćuje i izgrađuje svoju svijest pripadanja ovome staležu, odnosno da su sposobni upravljati gradom. Razvijaju se financijski sustav i novčarstvo. Potvrda je tomu i gradnja vlastite kovnice novca u Kremsu. Sve se veće značenje Beča u privrednom pogledu očituje i u tome da se morao proširiti prema jugu. Posljednje je počivalište Henrika i njegove žene u samostanu kod Škota (Schottenkloster).

b) Procvat babenberške Austrije

Leopold V. (1177.-1194.) slijedio je politiku svojega oca. Teški su sukobi između cara Fridrika Barbarosse i pape Aleksandra III. riješeni mirom u Veneciji godine 1177., pa se car sada mogao okrenuti prema Henriku Lavu, koji je odbio Fridriku dati vojnu pomoć. Leopold V. sudjelovao je na tom sudu, koji su kneževi sazvali protiv Henrika Lava (1180.). Welfima su oduzete Bavarska i Saska. Austrija je tada dobila zapadni Mühlviertel, Bavarska je izgubila Štajersku, koja je obitelji Traungau (Přemyslovići) predana kao vlastito vojvodstvo (1180.). Otokar IV. bio je neizlječivo bolestan i bez potomstva. Sporazumom, sklopljenim 17. kolovoza 1186. na Georgenbergu kod Ennsa između njega i Leopolda V. Austrijskog, regulirao je nasljedstvo. (Jedna od tadašnjih napisanih povelja jest »Georgenberger Handfeste«, koja je osigurala prava štajerskim plemićkim vazalima.) Nakon smrti Otokara IV. zemlja je trebala pripasti Austriji. Car je odobrio sporazum. Godine 1192. umro je vojvoda od Štajerske, te je zemlja došla u posjed Babenbergovaca, čija se vlast ponovno znatno proširila.

Leopold V. vratio se godine 1191. kući iz trećega križarskog rata. Prilikom osvajanja grada Akkon došlo je do snažnog sukoba između njega i engleskog kralja Rikarda Lavljeg Srca, koji je dao odstraniti austrijski borbeni znak (zastava ili štit) s jednoga osvojenog tornja. Leopold V. nakon toga napustio je križarsku vojsku.
Neočekivan događaj u Akkonu historijski je događaj, a ne saga o borbi za grad, odnosno o vojvodinu izboru crveno-bijelo-crvenog obrambenog štita kao grba, čiji je bijeli vojni kaput bio sve do pojasa za mač krvav.

Zapravo se obrambeni štit upotrebljavao tek na pečatu vojvode Fridrika Austrijskog, pozivajući se vjerojatno na grb grofova od Poigen-Hohenburg-Wildberga, koji su naslijedili od Leopolda VI. Engleski kralj Rikard Lavljeg Srca je pri povratku iz Svete zemlje u pokušaju probijanja kroz babenberško područje u bečkom predgrađu Erdberg prepoznat i uhvaćen (1192.). Najprije ga je vojvoda u Dürsteinu (Wachau) držao zatvorenim u kraljevskom zatvoru, a onda je sporazumom određeno njegovo uručenje caru (1193.). Engleska je morala platiti veliku otkupninu za njegovo oslobađanje, od koje je vojvoda Leopold dobio znatnu svotu. Taj je novac upotrijebio za gradnju (Bečko Novo Mjesto), proširenje (Beč) i utvrđivanje gradova (Hainburg), kao i za financiranje bečke kovnice novca. »Wiener Pfennig« zamijenio je starije kovanice iz Kremsa. Zbog svojeg
postupka prema križaru Rikardu, Leopold je na sebe navukao anatemu, od koje je bio oslobođen tek na samrti.

Smrt je nastala kao posljedica nesreće na jahanju. Jedna od njegovih zadnjih mjera bila je gradnja cesta iz Beča prema Štajerskoj. Pokopan je u Heiligenkreuzu. Leopold V. navodno je sam odredio redoslijed nasljedstva svojih sinova. Suprotno odredbama sporazuma iz Georgenberga, vlast nad babenberškim zemljama je podijeljena, stariji je sin Fridrik I., visokoobrazovan knez, dobio Austriju, njegov brat Leopold Štajersku. Nakon Fridrikove smrti godine 1198. na jednom križarskom pohodu čitavo je nasljedstvo pripalo Leopoldu. Njegovo se razdoblje vladanja (1194./98.-1230.) općenito smatra najsretnijim i najistaknutijim dijelom babenberške epohe.

U razbuktanom sukobu između Hohenstaufovaca i Welfa, Leopold VI. bio je na strani Filipa Švapskog protiv Welfa Otona V. Njegova se odanost prema Crkvi pokazala u osnivanju i nadasve bogatom opremanju cistercitskog samosatna Lilienfeld (oko 1206.), oštrim postupkom protiv heretičkog pokreta proširenog u Austriji (katari, valdenzi), pohodima protiv albižana u južnoj Francuskoj i španjolskih muslimana (1212.), pohodima u Svetu zemlju i Egipat, gdje se priključio križarskoj vojsci pred tvrđavom Domietom (1217.). Isto je tako
podržavao Njemački viteški red i novi Prosjački red, koji je pozvao u Austriju. Pokušaj da podigne Beč na biskupiju, knezu nije uspio. Otpor Passaua i Salzburga bio je jači. Takve je slične naume za Štajersku imao i ostvario nadbiskup Eberhard II., utemeljivši biskupije Seckau (1218.) i Lavant (I225.), koje su ipak ostale podređene Salzburgu.

Vojvodina politika prema plemićima u nekom pogledu podsjeća na postupke Leopolda Svetog. Leopold VI. stekao je brojne nekoć vrlo važne posjede unutar zemlje. Poneke su obitelji izumrle i ostavile mu nasljedstvo, poneke je oduzeo, a dosta je njih kupio, npr. Linz (1210.), Lambach i Wels (1220.) kao i Freistadt u Mühlviertelu (1217.). Tako je kneževina dobila u posjed vrlo važnu cestu prema Ceškoj. Vojvoda je bio osobito sklon gradovima, koji su početkom 13. st. doživjeli snažan napredak.

Beč je pod njegovim vladanjem doživio takvo proširenje, zadržano sve do duboko u Novi vijek; on je gradu svakako prije godine 1208. i ponovno godine 1221. podijelio gradsko pravo, te si tu dao sagraditi novi dvorac (Schweizerhof). Sačuvano je još Leopoldovo gradsko pravo za Enns (1212.). I drugi su gradovi npr. Tulln, Steyr, Laa na rijeci Thaya dobili povlastice. Tako je kneževina dosljedno izgrađena i ojačana, a moć plemstva ipak oslabljena.

Godine 1229. vojvoda Leopold kupnjom je dobio raspoloživa lena grofova obitelji Andechs u Kranjskoj; tako se vlast Babenbergovaca polako približavala jadranskoj obali. S trgovačko-političkog stajališta, bilo je vrlo korisno stjecanje novih posjeda u Furlaniji. Leopold VI. u prvom se redu brinuo – kao i njegovi prethodnici – za vlastite posjede i zemlje, ali je također i u državnoj politici odigrao važnu ulogu. Brak njegove kćerke
Margarete sa sinom cara Fridrika II., Henrikom, bio je znak njegova i obiteljskog ugleda. Posredovao je i u sklapanju mira između cara Fridrika II. i pape Grgura IX. u San Germanu u južnoj Italiji (1230.). Leopold nije nadživio svoj uspjeh, umro je u tome mjestu; tijelo je preneseno u Lilienfeld.

Razdoblje Leopolda VI. važno je i u gospodarskoj povijesti, i u povijesti naseljavanja i kulturne povijesti.

c) Kriza i kraj babenberške vlasti

Smrću Leopolda VI., kneza, koji je znao što hoće, kao i dalekovidnog političara dolazi do nepovoljne promjene u političkom razvitku Austrije. To nije ovisilo samo o mladom, energičnom i»svadljivom« nasljedniku, Fridriku II., kojem je nedostajala politička nadarenost njegova oca. Novo je plemstvo ministerijala slijedilo samo vlastite političke ciljeve, pa su tako postali protivnici zemaljskim kneževima. Osim toga i građanstvo u ovisnosti o plemićima vidi prepreku, koje su se mogli riješiti zadržavanjem neposredna podaništva Carstvu. Svećenstvo se kritički odnosilo prema sve većim vojvodinim težnjama, koji se zapleo u vojne pothvate. Ove su unutrašnjopolitičke poteškoće pokušale iskoristiti i susjedne zemlje.

Ustanak ministerijala pod vodstvom obitelji Kuenring mogao je mladi vojvoda ugušiti još godine 1231. Kuenringovci su bili važna obitelj, koja je zaslužna da je područje Waldviertela kolonizirano. Oni su osnovali samostan Zwettl. Henrik von Kuenring bio je austrijski zemaljski upravitelj. Osporena carinska prava (Dunav) mogla su, doduše, imati ulogu u tome da su se baš ta dva brata – koji, sigurno, nisu bili »vitezi pljačkaši«, kao što to kaže saga – postavila na čelo ustanka, koji je u početku za ministarijale bio uspješan, ali je ugušen vojvodinim protumjerama, koji je uništio njihove zamke Weitra, Dürnstein i Aggstein.

Sljedećih je godina vojvoda vodio različite i najčešće ne baš uspješne ratove protiv svojih susjeda, posebno protiv Češke i Ugarske. Također se i odnos s carom Fridrikom II. sve više zaoštrio, i kada su se njegovi protivnici unutar i izvan zemlje, predstavnici gradova, plemstva i crkve u Dane dvorskih primanja u Mainzugodine 1235. tužili na Babenbergovca, koji se nije odazvao pozivu, proglašeno je njegovo izopćenje. Vojvoda Fridrik je izgubio svoje sljedbenike, a mogao se zadržati samo još u Bečkom Novom Mjestu i u tvrđavi
Starhemberg. Beč je – privržen caru – godine 1237. postao slobodan carski grad. Naime, tada je postojala opasnost da bi susjedne zemlje mogle iskoristiti političku krizu u Austriji i proširiti svoj teritorij. U opasnosti nije bila samo vojvodina vlast nego i opstanak Austrije.

Fridriku je uskoro uspjelo ponovno vratiti svoje zemlje i izmiriti se s carem (1239.). Time je Beč iznova izgubio status slobodnoga carskoga grada. Vojvoda Fridrik II. odvojio je upravu Traungauovaca od uprave Štajerske, i tako stvorio preduvjete za stvaranje vlastite »zemlje iznad Ennsa« (»Land ob der Enns«), poslije kraće
nazvanu Gornjom Austrijom. U kratko vrijeme Linz je postao vodeći grad ovog područja. Sa stajališta lenskoga prava postojalo je samo jedno vojvodstvo – Austrija.

Prodorom Mongola u Europu babenberškim je zemljama zaprijetila nova i neugodna opasnost. Rusiju i Poljsku su pregazili, te prodrli u Ugarsku. U ovoj je nevolji kralj Bela IV. pozvao vojvodu Fridrika u pomoć, te mu radi toga dopustio da zauzme tri granične županije, naseljene većinskim njemačkim stanovništvom, Wieselburg, Odenburg (Sopron), Eisenburg. Nakon neočekivanog i brzog povlačenja Mongola vojvoda nije htio vratiti područje, pa je Bela IV. godine 1242. to morao učiniti uporabom sile.

Fridrik je bio oženjen Agnezom od Andechs-Merana. Tako je svoj položaj na jugu još više ojačao, jer je ona kao miraz dobila posjede u Kranjskoj i Furlaniji (on se nazvao »dominus Carniolae« = »vladar Kranjske«), nadalje posjede Schärding i Ried u Gornjoj Austriji. Dakle, ovaj par bez djece raspolagao je bogatom baštinom. To je vrlo vjerojatno mogao biti jedan od razloga koji su potaknuli cara Fridrika II. da ne ispuni obećanje da će Austriju i Štajersku podići na nasljedno kraljevstvo zajedno s Kranjskom kao vojvodstvom s lenskim dužnostima, kako bi se mogao boriti za mladu nećakinju vojvode Fridrika, Gertrudu. Nadao se da će svojoj
obitelji nakon smrti posljednjeg Babenbergovca osigurati pravo na nasljedstvo ovoga vrlo važnog teritorija. Plan se izjalovio zbog Gertrudina protivljenja, koja se ustručavala udati za izopćenog cara. Također su propali pregovori s papom Inocentom IV. zbog osnivanja jedne bečke biskupije.

U zadnjem razdoblju svoje vladavine vojvoda Fridrik morao se iznova boriti protiv Češke i Ugarske. Česi su pobijeđeni kod Staatza u blizini rijeke Thaya, a također je i sukob kod rijeke Leitha protiv Mađara imao povoljan ishod, ali je vojvoda u tom sukobu izgubio život (1246.). Njegovom je smrću nestao i zadnji Babenbergovac po muškoj liniji (möndliško je sporedno koljeno već godine 1236. izumrlo). Tako je završena jedna, općenito uzevši, sretna epoha austrijske povijesti.

[vrati se gore]

 

Izvor: Zöllner,Erich/Schüssel, Therese: Povijest Austrije, Barbat, Zagreb 1997.

 

 

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *


Fatal error: Uncaught wfWAFStorageFileException: Unable to save temporary file for atomic writing. in /home/wiener/public_html/wp-content/plugins/wordfence/vendor/wordfence/wf-waf/src/lib/storage/file.php:13 Stack trace: #0 /home/wiener/public_html/wp-content/plugins/wordfence/vendor/wordfence/wf-waf/src/lib/storage/file.php(491): wfWAFStorageFile::atomicFilePutContents('/home/wiener/pu...', '<?php exit('Acc...') #1 [internal function]: wfWAFStorageFile->saveConfig() #2 {main} thrown in /home/wiener/public_html/wp-content/plugins/wordfence/vendor/wordfence/wf-waf/src/lib/storage/file.php on line 13