Marija Terezija, Josip II i Leopold II

Spremljeno pod Povijesni / istorijski odlomci | 0 komentara

Erich Zöllner i Therese Schüssel

1. Rat za nasljedstvo u Austriji i oba šleska rata

Nada da će europske sile svoje prihvaćanje i garancije pragmatične sankcije nakon smrti Karla Vl. zaista i potvrditi, nije se ispunila. Ubrzo se mlada Marija Terezija našla upletena u teške borbe za očuvanje svojeg nasljedstva. Bavarska i Saksonija svojedobno nisu prihvatile pragmatičnu sankciju. Oba kneza izbornika, oženjena kćerima Josipa I., podigla su zahtjev za austrijskim nasljedstvom. Suparništvo dviju država srednje veličine, bez odlučujuće vojne snage, za Austriju još nije značilo opasnost. S tim je neprijateljstvom računala i nadala se da će lako s njim izaći na kraj.

Bavarsku je u njezinim zahtjevima, doduše, posebno podupirala Francuska, koja je nastavljala svoju politiku protiv Habsburgovaca, ali se još nije bila odlučila za ratni obračun. No, do njega je došlo uspješnim napadom Friedricha II. Pruskog na Šlesku (Prvi šleski rat 1740.-1742.).

Mladi je kralj zahvaljujući velikoj štedljivosti svojeg oca raspolagao jakom i za, boj spremnom vojskom te se nadao uz njihovu pomoć provesti stare, ali upitne pravne zahtjeve za nekim dijelovima Šleske. U pregovorima koje je započeo s Austrijom morao je učiniti neke ustupke, no Marija Terezija nije mogla odobriti ustupanje većeg teritorija bez borbe, kako ne bi izgubila prestiž.

Uspjeh pruskog oružja bio je signal za napad svim austrijskim neprijateljima, a sve to pod francuskim vodstvom. Bavarska, Saksonija, pa čak i Španjolska napale su Habsburšku Monarhiju, čija je podjela zaključena nakon opsežnih pregovora (Austrijski rat za nasljedstvo 1740.-1748.). Divovski dio koji se sastojao od Češke, Gornje Austrije, Tirola i Vorlanda, bio je namijenjen knezu izborniku od Bavarske. Saksonija je trebala dobiti Moravsku i dijelove Šleske, Francuska carsku Nizozemsku, a Španjolska habsburške posjede u Italiji. Austrija je borbu za svoj opstanak morala voditi sama. Smrt carice Ane od Rusije neposredno prije početka rata zaAustriju je značila jednog saveznika manje, a Engleska je, iako tradicionalni saveznik Habsburškog Carstva, bila upletena u kolonijalni rat s Francuskom i Španjolskom i nije niti pomišljala na djelotvornu potporu Austrije.

Carica Marija Terezija

Bavarski knez izbornik Karlo Albert zaposjeo je Gornju Austriju uz podršku francuskih »pomoćnih trupa« pa je nastavio prema Češkoj. U obje su mu zemlje staleži bili vjerni, što je znak da svijest o pripadnosti jednoj cjelovitoj državi kod naroda unutar Habsburške Monarhije još nije bila učvršćena. U pohodu na Beč bavarsko-francuske trupe stigle su tek do Traisena.

Položaj Marije Terezije bio je vrlo ozbiljan. Ugrožena egzistencija Austrije obeshrabrila je njezine savjetnike. No zato je ona ostala čvrsta u energičnom odbijanju stranih zahtjeva. Kretschmayr Heinrich, Marija Terezija, str. 236 Upućeno grofu Philippu Kinskom, godine 1741. Kakvih li hirova, čemu takve grimase; potrebno je razgovarati, ne jadnu kraljicu još više obeshrabrivati, već joj pomoći i savjetovati ju. Sutra ujutro dođite k meni.

Ličnost Marije Terezije izvukla je državu iz nevolja. Ona je ugarskome državnom saboru osigurala poštivanje ustava i zauzvrat zahtijevala podršku. Njezina zadivljujuća pojava i hrabro držanje donijeli su joj pomoć ugarskoga plemstva, koje je mobiliziralo trupe. Stoga se u jesen 1741. njezin položaj poboljšao. Oko Beča se skupila vojska i krenula u napad. Istog dana ponovno je osvojen i Linz, kada je i Karlo Albert od Bavarske kao Karlo VII. (24. siječnja 1742.-1745.) u Frankfurtu izabran za rimsko-njemačkog cara.

Već mjesec dana poslije Austrijanci su zauzeli München. No, budući da je nešto kasnije Friedrich II. pobijedio u Češkoj (nedaleko od Caslaua), Marija Terezija je godine 1742. sklopila mir u Berlinu kako bi što brže mogla djelovati protiv svojih drugih neprijatelja. Odrekla se Šleske (i grofovije Glatz), uz iznimku vojvodina Teschen, Troppau (južno od Oppe) i Jägerndorf, nadajući se da će uskoro ponovno moći osvojiti zemlju. Iste je godine i Saksonija sklopila mir.

Mijene u britanskom kabinetu donijele su Austriji u vremenu koje slijedi veću pomoć pa je čak i Sardinija stala na stranu Marije Terezije. Saksonija, inače ljubomorna na sve veću moć Pruske, više se nije trebala bojati. Francuzi su se morali odreći Češke jer su austrijske trupe pod grofom Traunom pobijedile na talijanskome ratnom poprištu, a savezničke su trupe pobijedile Francuze u zapadnoj Njemačkoj. Karlo VII. ponovno je pred Austrijancima morao bježati iz svoje zemlje.

Pruska je uzaludno pokušavala podržavati savez kneževa u korist Karla VII. Budući da se Friedrich II. zbog pobjeda saveznika pribojavao gubitka Šleske, godine 1744. započeo je drugi šleski rat. Isprva slabog uspjeha – jer se i Saksonija umiješala u rat protiv Pruske, a Karlo VII. morao je osloboditi Bavarsku – godine 1745. postiže značajne pobjede (Hohenfriedberg, Soor), koje su dovele do mira u Dresdenu (prosinac 1745.), gdje mu je ponovno priznat posjed Šleske u dotadašnjim granicama.

Već na početku godine 1745. Karlo VII. iznenada umire. Njegov sin i nasljednik, Maximilian Joseph, odlučuje priznati pragmatičnu sankciju i mirom u Füssenu (travanj 1745.) odreći se svih svojih prava na nasljedstvo. Franjo Stjepan Lotarinški, suprug Marije Terezije, tada je izabran i okrunjen za cara (1745.–1765.). Borba protiv Francuske za saveznike je uglavnom imala nepovoljan tok.

Borbe su se vodile na nizozemskom i talijanskom tlu, ali i na moru. Budući da nastavak ratovanja nije dao naslutiti pobjedu,godine 1748. došlo je do mira u Aachenu,koji je od Austrije zahtijevao prepuštanje Parme i Piacenze jednome španjolskome princu. Ovim je mirom u Austriji završen rat za nasljedstvo. Habsburška se država držala mnogo bolje nego što se to očekivalo. Očuvana je njezina cjelovitost.
Gubitak Šleske, privredno najrazvijenije pokrajine, bio je svakako bolan. Jasno su se istaknule suprotnosti između Austrije i Pruske, to jest suparništvo između tih dviju država, koje je trajalo do godine 1866. i mnogostruko utjecalo na njihovu vanjsku politiku.

2. Promjene u austrijskoj vanjskoj politici – Sedmogodišnji rat

Mirom u Aachenu Friedrichu II. sve su uključene sile jamčile posjed Šleske. Grof Wenzel Kaunitz (1711.-1794.), koji je kao austrijski poslanik sudjelovao u tim pregovorima, u njima je, kao i u načinu zaključivanja pregovora vidio nedostatno razumijevanje engleske politike za opravdane želje Austrije i njezine vladarice (Austriju su, naime, pomorske sile koje su s Francuskom prije toga sklopile poseban ugovor, stavile pred gotov čin). Stoga se grof Wenzel Kaunitz zauzimao za raskid saveza s pomorskim silama i uspio na to nagovoriti i Mariju Tereziju, koja nije mogla preboljeti gubitak Šleske. Povezivanje s Francuskom, dotadašnjim protivnikom Habsburgovaca oko pitanja nasljedstva, činilo se grofu Kaunitzu povoljnijim za ponovno osvajanje Šleske, koja bi, u slučaju ponovnog rata s Friedrichom II., štitila njihovo zaleđe. No, na takav se rat još nije moglo pomišljati. Najprije je trebalo reorganizirati vojsku.
Tu reformu i reformu svih ustanova uzduž Vojne krajine i u vezi s njom proveo je grof Leopold Daun. Poduci časnika služila je terezijanska vojna akademija u Bečkom Novom Mjestu, osnovana godine 1752.

Nakon prevladavanja raznih poteškoća, grofu Kaunitzu, koji je kao veleposlanik boravio u Parizu, diplomatskim je umijećem uspjelo sklopiti savez Austrije s Francuskom. Jak otpor tradicionalnog karaktera prestao je tek godine 1756., kada je Friedrich II. s Engleskom zaključio westminstersku konvenciju.

No, Francuska je, uznemirena sukobima angloameričkih i francuskih trupa godine 1754. u sjevernoj Arnerici, koji su se uskoro rasplamsali u kolonijalni rat, bila ogorčena na zaključivanje te konvencije i stoga sklona austrijskim željama za sklapanjem saveza. Sklopljen je obrambeni savez između tih dviju država (godine 1756.).

I austrijskoj se politici, koncentriranoj na ponovno osvajanje Šleske, za što Engleska nije bila zainteresirana, ovakav savez činio nužnim. Biti na engleskoj strani, a poslati austrijske pomoćne trupe na Rajnu bio bi, zbog mogućeg upada Rusa, vrlo smion čin.

Konačan cilj politike grofa Kaunitza, koji je od godine 1753. bio državni kancelar Marije Terezije, sastojao se u slamanju sve veće moći Pruske kako bi ponovno postigao tradicionalno vodeću poziciju u Njemačkoj. Uz pomoć Francuske i Rusije, čija je vladarica Elizabeta već godinama u obrambenom savezu s Austrijom, grof Kaunitz nadao se ostvarenju toga cilja.
Francusku, dakako, još nisu mogli pridobiti za ofenzivni napad na Friedricha, no Kaunitz je očekivao promjenu takva stava.

Pruski kralj doznaje za austrijske i ruske ratne pripreme pa sam kreće u napad. Nakon Friedrichova prvog uspjeha u Saksoniji, Kaunitz je uspio pridobiti francuski kabinet za sudjelovanje u ratu. Sretan ishod tog rata Francuskoj bi donio dio austrijske Nizozemske, a Austriji Šlesku i područja izgubljena Aachenskim mirom.
Vojna snaga triju velesila – Austrije, Francuske i Rusije – kojima su se nešto kasnije priključile Saksonija i Švedska, izglede za pobjedu činila je sve vjerojatnijim; naime, Pruska se našla u okruženju protivničkih sila.

Koncentričnom se strategijom prsten oko ovog teritorija trebao sve više sužavati. Isprva se činilo da plan uspijeva, jer je vojskovođa grof Leopold Daun potukao Pruse kod Kolina (Češka) u lipnju 1757.; to je bila prva velika pobjeda nad omrznutim protivnikom. Marija Terezija tada je osnovala najviši austrijski vojni orden, nazvan njezinim imenom, čiji je veliki križ dobio grof Daun. U jesen 1757. Francuzi su prodrli do Hannovera, a Rusi su upali iz istočne Pruske. No, od tada je ovaj treći po redu šleski rat (Sedmogodišnji rat 1756.-1763.)) imao promjenljiv tok.

Usprkos vještini vojskovođa Marije Terezije, Dauna, Laudona i Lacyja, i dobro uvježbane vojske (putem provedenih vojnih reformi), nije bilo moguće postići odlučujuću pobjedu koja bi neprijatelja prisilila na povratak Šleske. Često je bilo vrlo teško pridobiti ruske saveznike za usklađeno i ciljano vođeno ratovanje. Osim toga, Austrija je smrću carice Elizabete od Rusije, žestoke protivnice Friedricha, godine 1762. ostala bez vjernog saveznika, jer je njezin nasljednik, car Petar III. bio pristaša pruskoga kralja s kojim je sklopio mir pa čak zaključio i savezništvo. Katarina II., koja je nakon ubojstva Petra III. još godine 1762. došla na vlast, dakako da je istupila iz saveza, ali je ipak priznala sklopljen mir. Ugrožen položaj u kojem se našla Pruska padom engleskog ministra Pitta godine 1671. (obustavljena je engleska novčana pomoć!), približio je Friedricha mogućnosti sklapanja mira. Ratni su napori teško opterećivali sve sudionike rata. Švedska je odustala od borbe. Francuska koja je svoje trupe na kopnu morala usmjeriti protiv Pruske, a u kolonijama protiv Engleske, također je već bila umorna od ratovanja.

Posredovanjem Saksonije, iz svih je navedenih razloga sklopljen mir u Hubertusburgu, godine 1763., između Austrije i Pruske. Friedrichu II. potvrđen je posjed Šleske. Nekoliko dana prije zapadne su sile sklopile mir u Parizu, koji je Francusku stajao većine njezina kolonijalnog teritorija u Americi. Stoga je Engleska zapravo bila pobjednik sedmogodišnje borbe; no, ipak je Pruska osigurala svoj uspon kao srednjoeuropska velesila.

Napetost između Austrije i Pruske bila je ishodom rata još više pojačana, iako je habsburška država u borbama uspjela dokazati svoju unutrašnju snagu. Pet velesila – Engleska, Francuska, Pruska, Austrija i Rusija – sada su bile te o kojima je ovisilo očuvanje ravnoteže u Europi.

3. Reforme Marije Terezije

Ubrzo nakon stupanja na prijestolje Marija Terezija uočila je neminovnost reformiranja uprave. Od godine 1742. austrijska se Dvorska kancelarija više nije bavila dinastičkim i vanjskopolitičkim pitanjima, a njih je preuzela novoosnovana »Dvorska i državna kancelarija«. Grof Kaunitz preuzeo je upravljanje tom novom dvorskom institucijom.

Da bi se omogućio što bolji pregled svih važnih državnih i upravnopravnih isprava i spisa, Marija Terezija inicirala je osnivanje jednoga središnjeg Dvorskog i državnog arhiva. Reformirana je i Dvorska komora koja je djelovala vrlo otežano, a provedeno je i odvajanje sudstva od uprave.

Zaista temeljite reforme mogle su se provesti tek tada, kada je mir u Aachenu Austriji osigurao višegodišnji predah. Reforme su imale karakter državne reforme i zapravo su zasluga grofa Haugwitza, šleskog obraćenika, imenovanog za upravitelja ostataka Šleske. Pruska je u usporedbi s nekadašnjom austrijskom upravom na ustupljenom području ostvarivala povećana primanja, što je na grofa Haugwitza ostavilo dubok dojam.

Tu se uspjelo svladati odvajanje kneževskih i staleških financijskih ureda, pa je grof Haugwitz stvaranjem prikladnih centralističkih vlasti pokušao postići isto. Najprije je svoje reforme provodio u austrijskoj Šleskoj, zatim i u Koruškoj i Kranjskoj. Marija Terezija slijedila je njegove reformne prijedloge i, usprkos protivljenju većine njezinih savjetnika, nije zažalila.

Najviša vlast za političku i financijsku upravu austrijskih zemalja (uključujući Češku, no bez Ugarske), postao je Directorium in publicis et cameralibus, kojem su u austrijskim zemljama bili podređeni pripadajući uredi. Na dnu ovoga centralističkog upravnog aparata bili su »okružni uredi«. Takvi su strože mogli nadzirati staleže pa je to u plemićkim krugovima omrznulo reformu. Sudstvo je sada, stvaranjem Vrhovnog suda, potpuno odijeljeno od uprave.

Ugarska i Nizozemska zadržale su svoje stare feudalne institucije. U Ugarskoj je Marija Terezija, glede izvanrednoga političkog položaja zemlje, postupala uz najveći mogući oprez. No, ipak je poduzela neke mjere kako bi učvrstila vezu Ugarske s Austrijom. Tako je godine 1776. jadranska luka Rijeka dodijeljena Ugarskoj kako bi zemlji omogućila neposredan udio u trgovini Sredozemljem.

Budući da vrhovna vlast, spomenuti direktorij, u vrijeme sedmogodišnjeg rata nije sasvim odgovarala očekivanjima, godine 1760. odijeljena je financijska uprava od političke; jedna je postala dvorska financijska komora, a druga je podređena »ujedinjenoj austrijsko-češkoj dvorskoj kancelariji«.

Pa i u pokrajinskim su uredima (od tada »guvernati«) provođene odgovarajuće mjere. S druge je strane, stvaranjem državne imovine (godine 1761.) nastalo jedno nadređeno, savjetodavno tijelo za sve dvorske urede (ujedinjena dvorska kancelarija, državna kancelarija, vrhovni sud, dvorska komora, dvorska financijska komora i dvorsko ratno vijeće). Usprkos nekim izmjenama, koje su se poslije pokazale nužnima, ovaj se pomno promišljeni centralistički upravni aparat održao sve do godine 1848.

Nakon godine 1760., reforme zahvaćaju i crkveno-političko područje. Te su reforme nošene idejom prosvjetiteljstva, kojoj je pobožnost Marije Terezije bila strana, no čiji je zahtjev za cjelovitošću ona ipak potvrđivala. Utjecajni pripadnici njezina dvora, među njima i njezin osobni liječnik i znanstveni savjetnik Gerhard van Swieten, kao i državni kancelar Kaunitz, zauzimali su se za to da državna sila nadzire Crkvu. Tako su postojale odredbe za preispitivanje veza austrijskoga klera s papinskom kurijom. Ukinuto je oslobođenje od poreznih davanja za svećenike. Zabranjeno je priključenje nekom od crkvenih redova prije napunjene 24. godine života. Usprkos osobnim nedoumicama, Marija Terezija se godine 1773. također priključila procesu protiv isusovačkog reda, te odobrila njegovo ukidanje.

Te ideje prosvjetiteljstva, najčešće nazivane , »jozefinizmom« (iako sin Marije Terezije nije bio ni začetnik ni usamljeni provoditelj te ideje), bile su u Austriji pod utjecajem jansenizma, crkvenog pokreta koji je inicirao biskup Cornelius Jansen von Ypern, s obilježjem vrlo stroge vjerske discipline. Više su od teoloških, državno-crkvena učenja toga pravca utjecala na mjerodavne ličnosti javnog života u Austriji te odredivala njihove odluke u crkvenopolitičkome smislu.

U sudstvu je Marija Terezija bila više konzervativno orijentirana jer je njezino kazneno pravo još uvijek predviđalo vrlo stroge kazne; tek nakon velikog i dugotrajnog truda državnog savjetnika Josepha od Sonnenfelsa, mučenje je ukinuto godine 1776. Socijalne reforme Marije Terezije bile su usmjerene na seljaštvo, školstvo i vođenje obrta te na demografsku politiku. One će biti obrađene nešto kasnije u knjizi.

4. Osvajanje novih područja za vrijeme Marije Terezije

Iako je ishod sedmogodišnjeg rata samo produbio međusobno nepovjerenje između Marije Terezije i Friedricha II., ipak je došlo do zajedničke akcije ovih dviju država, u kojoj je na osobit način sudjelovala i Rusija. Pritom je bila riječ o prvoj podjeli Poljske godine 1772.

Unutrašnja snaga toga kraljevstva, koje je po svojoj strukturi zapravo plemićka republika, nije ni najmanje odgovarala još uvijek silovitome teritorijalnom proširenju. Prevladavao je ruski utjecaj, koji je svoj vrhunac dostigao kad je miljenik Katarine II. Stanislav Poniatowski izabran za kralja (godine 1763.), čija vlada, usprkos trudu nije imala autoritet, jer su stranački duh i unutrašnje razmirice u plemstvu izazvali gotovo anarhističke prilike.

Friedrich II. i Josip II. došli su u doticaj (nakon smrti Franje Stjepana, rimsko-njemačkog cara godine 1765.) godine 1769. i 1770., zbog poljskog pitanja, kako bi vjerojatno, u slučaju eventualnog zaposjedanja cijele Poljske sa strane Rusije, mogli zajedno intervenirati. Kasniji pokušaj Rusije da se učvrsti u dunavskim kneževinama (Moldaviji i Vlaškoj) bio je dokaz ruskih imperijalističkih nakana, koje su u ovom slučaju, dakako, bile usmjerene protiv Turske, ali su se već uskoro mogle okrenuti protiv poljskih susjeda.

Poljsko je pitanje postalo vrlo aktualno kada su nakon izgreda u 13 cipških gradova na zahtjev poljskoga kralja umarširale austrijske trupe i zauzele još jedno područje u koje je bila uključena i vrijedna solana Wielicka. U međuvremenu su Rusija i Pruska već pregovarale oko aneksije prostranih poljskih područja. Marija Terezija je nakon žestokoga protivljenja ipak podržala podjelu Poljske godine 1772.
Carica se nije mogla nametnuti svojem suvladaru Josipu, kojem je priznala tek ograničen utjecaj na vojna i vanjskopolitička pitanja, jer je i Kaunitz dijelio Josipov stav oko poljskoga pitanja. Sigurno je da je ova »prva podjela Poljske« jedan od najlošijih činova imperatorske politike u 18. stoljeću. S austrijskog je stajališta, slabljenje bezopasne katoličke države na sjeveru i približavanje Rusije bilo osobito sumnjivo. Marija Terezija je, opterećena grižnjom savjesti zbog sudjelovanja u postupku koji je smatrala nepravednim, opasnosti te politike koja je zastupala podjelu, ocijenila točnije od svojih savjetnika, što će pokazati kasnija vremena. S druge strane, Austrija bi bila preslaba da sama spriječi podjelu, a uloga promatrača samo bi pogoršala odnos snaga u odnosu na Rusiju, a osobito Prusku. Ovom podjelom Poljske Austrija je dobila »kraljevinu Galiciju i Lodomeriju«, novu nasljednu zemlju s glavnim gradom Lembergom, koja se protezala od istočnih granica Šleske do Buga, s poljskim stanovništvom na zapadu i rusinskim na istoku, te osobito povoljnim uvjetima za razvitak poljoprivrede.

Godine 1775. Austrija je bez borbe uspjela osvojiti Bukovinu (područje između Galicije i Erdelja), ali tek posredovanjem rusko.turskog mira.

Pitanje nasljedstva u Bavarskoj dovelo je godine 1777. do ne baš bezazlenih događaja. Izumiranjem bavarske glavne dinastičke loze Wittelsbachovaca zemlja se našla pod vojvodom Karlom Theodorom od Falačke, koji nije imao potomaka.
Car Josip II. nastojao je austrijski položaj u carstvu ojačati jednom širom teritorijalnom bazom, pa se sporazumio s Karlom Theodorom i naveo ga da prizna najproblematičnije zahtjeve za nasljedstvom u donjoj Bavarskoj. On je, opet se protiveći svojoj majci, dao zaposjesti to područje. Na to je u Pruskoj izbio otpor. »Rat za bavarsko nasljedstvo«, koji je poslije zbog izostanka većih borbi, nazivan »krumpirskim ratom« ili »ratom košticama šljive«, skončan je inicijativom Marije Terezije mirom u Teschenu. Austrija je kao odštetu za ostale zahtjeve dobila dio bavarskog teritorija s oko 60.000 stanovnika, koji je kao »područje oko rijeke Inn« priključen zemlji na Ennsi.

Sklapanje tog mira bio je zadnji vanjskopolitički uspjeh Marije Terezije. Dana 29. studenoga, preminula je ta velika carica, u dobi od 63 godine. Ona je na vrh austrijske države došla u izrazito teškoj situaciji, a uspjela se oduprijeti opasnostima koje su ugrožavale njezinu zemlju.

Ničim poljuljana vjera u Boga pružala joj je siguran oslonac u teškim nevoljama. Njezino poimanje svijeta oblikovao je barokni katolicizam, a ideja prosvjetiteljstva toj je carici uvijek ostala strana i nesimpatična, iako je osobama sklonima toj novoj ideji, kao što su Haugwitz, Kaunitz, van Swieten i Sonnenfels, poklonila svoje povjerenje, a terezijanska reforma države, kao i trud oko stvaranja socijalne države pokazali su njezino razumijevanje za zahtjeve prosvijećenog apsolutizma, no samo ako su se njoj činili potrebnima i korisnima.

Vladavina Marije Terezije državnim je granicama dala čvrstu cjelovitost, te znatno ojačala osjećaj državne pripadnosti. Politička, administrativna i ponajprije kulturna dostignuća ove epohe pozitivno su se odrazila na sve zemlje i narode Habsburškog Carstva. Mudrost i energija, s jedne, a srdačnost i šarm, s druge strane, karakteriziraju ličnost Marije Terezije, donoseći joj poštovanje i simpatiju ljudi.

Velik ugled koji je Marija Terezija uživala čak i kod svojih protivnika dokaz je njezine veličine.

5. Desetljeće Josipa II.

Car Josip (1765.-1790.) još je u doba vladavine Marije Terezije dobio dobar uvid u vladu i upravu Habsburške Monarhije. Na brojnim putovanjima – najčešće pod pseudonimom grofa od Falkensteina, on je posjećivao strane kneževske dvore i tako upoznavao nasljedne zemlje.

Nakon dva kratka braka car se potpuno posvetio svojoj političkoj zadaći, koju je smatrao svojom dužnošću prema državi. Kao samostalan vladar, Josip se držao antipruske politike, ali samo u savezu s Francuskom. Katarinu od Rusije mogao je pridobiti za prijateljsko držanje.

Josip II

Fotografija je pod licencom Wikimedia Commons

Taj savez s Rusijom upleo je Austriju godine 1788. u novi rat s Turcima, koji baš i nije protekao uspješno. Godine 1789. Beograd je osvojio stari Laudon. Mir u Sistowi godine 1791., doveo je do tek neznatnih graničnih pomaka.

Politika Josipa II. baš i nije bila uspješna i katkad je vodila u ozbiljne situacije. Tako je godine 1785. iznova pokušao carsku Nizozemsku mijenjati za Bavarsku. Friedrich II. organizirao je savez kneževa protiv Austrije, a budući da ni Francuska nije pokazivala interes za plan svojeg saveznika, Josipov je projekt propao. Belgijanci – ionako teško razočarani carevim neuspjehom oko pitanja zatvaranja Schelde (otvaranje Schelde znatno bi unaprijedilo trgovinu u Antwerpenu) – doživjeli su Josipov postupak kao uvredu.

Tako je brzopletom provedbom svojih reformi, kojima je svrha bila centralistički vođeno i u upravi jedinstveno Habsburško Carstvo, s njemačkim kao službenim jezikom i koje su jednostavno ignorirale uvijek poseban položaj Nizozemske i Ugarske još iz vremena Marije Terezije, izazvao ustanke i sveopću ogorčenost. Belgija je godine 1790. privremeno bila samostalna.

Mađari su od samoga početka bili izrazito nepovjerljivi prema vladavini Josipa II.; car ih je, naime, teško pogodio ukidanjem prava na krunidbu krunom sv. Stjepana, pa je taj posvećeni simbol ugarske države čak dao prenijeti u Beč. Niti je sazivao državni sabor, ni županijske kongregacije, već je ukinuo županijsko uređenje i njemački kao službeni jezik uveo umjesto latinskog. Sveopće je nezadovoljstvo raslo, a određeni su mađarski krugovi pomišljali i na izbor novoga kralja. Car Josip II. stoga je bio primoran, godine 1790., povući svoje odredbe.

I stanovništvo u ostalim habsburškim zemljama odbijalo je mnoge novitete, a osobito Josipovu crkvenu politiku. Kratko prije smrti, car je bio primoran popustiti. Većina jozefinskih reformi tada je ukinuta. Vanjskopolitička i unutrašnjopolitička situacija postala je vrlo ozbiljna kad je oboljeli car godine 1790. preminuo; tako je svojemu mlađem bratu Leopoldu, dotadašnjem velikom grofu Toscane, ostavio nadasve ugroženo carstvo.

6. Jozefinist ičke ideje i reforme

Najrazličitija duhovna strujanja i tradicije sastale su se u terezijansko–jozefinističkoj epohi u Austriji i prožimale posebnost oficijalnih, državno-političkih uvjerenja, koja su osobito jasno došla do izražaja na području crkvene politike, a u kojima se jozefinizam u užem, to jest izravnom smislu trebao njegovati.

Još je Marija Terezija provodila nadzorno pravo države nad Crkvom. Tako nije smjela biti objavljena ni jedna papina odredba bez caričina odobrenja (placetum regium). Imovina isusovačkog reda u Austriji, nakon njegovog ukidanja (godine 1783.), postala je vlasništvo vlade i služila je za održavanje novoosnovanog školskog fonda. U nastojanju da se ukinu sva iznimna prava, državnici prosvijećenog apsolutizma, sumnjičavo su promatrali davno zajamčene privilegije Katoličkoj Crkvi i njezinim institucijama, posebice samostanima, te su reformu u tom pogledu smatrali više nego potrebnom. Daljnjim prodiranjem prosvjetiteljskih ideja, koje je u Austriji dobronamjerno prihvatio tek tanki gornji sloj stanovništva, rasla je i želja da Crkva još više bude podredena moći države.

Razboriti ljudi bili su svjesni i opasnosti što su ih »nove ideje« mogle uzrokovati u do tada konzervativnijoj austrijskoj državi. No, da bi nove ideologije ipak poslužile državi, pokušali su ih u nešto manje radikalnom obliku prilagoditi austrijskim uvjetima. Pritom je Josip II. postupao previše brzopleto, pa mu je povremeno, kako je drastično znao reći Friedrich II., prvi korak često slijedio onom drugom. Suglasnost naroda nisu tražili; sve su reforme, doduše, trebale ići u korist naroda, no sudjelovanje naroda pri tome nije bilo poželjno.

Bezobziran način na koji su proglašavane nove odredbe i zakoni učinila je i one brojne opravdane i korisne mjere nepopularnima. Glede uprave, centralizacija upravnog aparata bila je glavni cilj.
Tako su spojeni guberniji susjednih zemalja i uprava nad, primjerice, Moravskom i Šleskom, Galicijom i Bukovinom, čime su dobivena brojno manja, no inače veća upravna tijela, koja se nisu uspjela održati.

Ostaci su staleškog ustava uklonjeni, a staleži su u gubernijima zadržali zastupstvo s dva vijećnika i time izgubili gotovo svaku mogućnost utjecaja jer je gradska samouprava bila strogo ograničena. Duhu jozefinizma odgovaralo je da Monarhija bude i socijalna i redarstvena država. Za dobrobit svojih građana država je trebala stvoriti najbolje uvjete pa je stoga trebala brinuti i za red, sigurnost i očuvanje tradicije. Tako su nastala pokrajinska redarstvena upraviteljstva.
Zakon o cenzuri iz godine 1781. predviđao je strogu kontrolu tiskanih spisa, osobito tiska. Bilo je to nužno jer je početno velikodušan stav Josipa II. zloupotrijebljen, čime je omalovažena njegova ličnost.

Na području sudstva jozefinizam je postigao značajne i blagoslovljene uspjehe. U vrijeme Marije Terezije sudstvo je odvojeno od uprave pa je ta podjela i dalje dosljedno provođena, a sudska vlast vlastele u njemačkim nasljednim zemljama strogo je ograničena. Josip II. ukinuo je smrtnu kaznu (izuzevši postupak prijekog suda), ali je zakon i dalje predviđao teške zatvorske i radne kazne te kazne batinanja. Godine 1786. objavljen je prvi dio Općega građanskog zakonika.

Bit jozefinističkog zakonodavstva tvorile su crkveno-političke mjere i odredbe. Car je, kao što je to mogao ustanoviti papa Pio VI. prilikom svojeg posjeta Beču (godine 1782.), bio uvjeren i pobožan katolik, koji je, međutim, istom mjerom zastupao i princip vjerske tolerancije, u duhu humanističkog svjetonazora njegova vremena. Tako je godine 1781. objavio Patent o toleranciji, koji je luteranima, kalvinistima i grko-pravoslavnima jamčio građansku jednakost s katoličkim stanovništvom, kao i slobodu bogoštovlja. Određene ograničavajuće odredbe (zabrana tornjeva, zvona i uličnih portala!) nadalje su postojale kao zaštita svojevrsne prednosti »dominirajuće rimsko-katoličke vjeroispovijesti«. Jozefinizam je naspram mnogih sekti koje su teže nadzirali ostao nepovjerljiv pa je nerijetko s njima i grubo postupao.

Židovi s osobnom autonomijom još nisu bili dobili potpunu građansku ravnopravnost, ali ipak bitna i dotada im uskraćivana prava; dopušten im je pristup obrtničkim radionicama, obrtima, industrijskim zanimanjima i studiju na visokim školama. Ukinuti su i dotadašnji propisi o odijevanju.

Jozefinizam prema samostanima nije bio prijateljski nastrojen. Smatralo se da nadarenost, često visoko obrazovanih redovnika, premalo koristi javnosti, te da se, uz ostalo, prostran zemljišni posjed samostana može bolje iskoristiti. Godine 1781. ukinuti su oni samostani koji nisu služili odgajanju mladih, dušobrižništvu i njegovanju bolesnih, već su se samo posvećivali kontemplativnom životu. Više od 400 samostana zadesila je bezdušna likvidacija, među kojima se našlo i više ustanova koje su u austrijskoj kulturnoj povijesti imale vrlo važnu ulogu, kao što su Mondsee, Baumgartenberg, Seckau, Neuberg, Ossiach, St. Paul u Lavanttalu, Gaming, Mauerbach i bečki Dorotheen-samostan. Drugi samostani, kao što je to primjerice Kremsmünster, za dlaku su izmakli obijesnom ukidanju. Ukidanje samostana Lilienfeld povukao je nakon dvije godine Leopold II.

Bitno pitanje za poklonike jozefinizma bila je crkvena podjela na biskupije i župe. Zagovarali su izjednačavanje crkvenih s teritorijalnim granicama. Dotada su velika područja Austrije u crkvenom pogledu bila podređena stranim biskupijama (primjerice biskupiji u Passauu).

Reguliranje biskupija je biskupiju u Passauu, nekad nositeljicu misije u austrijskim dunavskim zemljama, potpuno isključilo, Gornju Austriju podredilo novoj biskupiji u Linzu, a Donju Austriju biskupijama u Beču i St. Pöltenu (kamo je premještena starija biskupija iz Bečkog Novog Mjesta). Područje biskupija u Seckau, Gurku i Lavantu bitno je prošireno; no one su dalje bile podređene biskupiji u Salzburgu.

I razmještaj župa iznova je reguliran. Određeno je da nitko do crkve ne smije imati duži put od jednog sata hoda, pa su stoga podijelili velike župe i otvorili mnoge manje, za što je bila nužna gradnja novih crkava. Sredstva su za tu namjenu, kao i za državnu plaću svjetovnih svećenika, od tada uzimana iz vjerskih fondova, a ta mjera se u Austriji održala do godine 1938. Svećenici, od kojih se očekivalo da na vjernike ne utječu samo vjerski, već da ih vode u smjeru pouzdanoga državno-građanskog stava, najprije su mogli računati na simpatiju i podržavanje inače prema Crkvi tako neprijateljski raspoloženih jozefinaca.

Crkveno-političke mjere (od godine 1783.) predviđale su i osnivanje državnih generalnih seminara, gdje su budući svećenici vladina sistema trebali dobiti odgovarajuće obrazovanje. Velik su bijes kod katoličkog stanovništva izazvali razni upletaji u vjerski život; većina je procesija zabranjena, hodočašća su strogo ograničena, bratstva su uklonjena, a mnogi blagdani ukinuti. Jozefinci su se čak umiješali u sam obred; te su odredbe regulirale broj svijeća na oltaru i određivale koje se crkvene pjesme smiju pjevati. Jedno su vrijeme čak lijesovi morali biti zamijenjeni običnim vrećama. Papa Pio VI. prilikom svojeg posjeta Beču (godine 1782.) uzaludno je pokušavao cara odvratiti od njegovih državnocrkvenih mjera, čiji su vjerskopolitički stav sve više određivali jansenistički utjecaji i predstavnici prosvjetiteljstva u njegovu okružju. No, sada se narod počeo braniti od povreda svojih vjerskih osjećaja. Tako je car bio prisiljen, kratko prije svoje smrti, povući mnoge od svojih crkveno-političkih reformi.

7. Učvršćivanje Austrije za vladavine Leopolda 11. (1790.-1792.)

U nevjerojatno kratkome vremenu Leopold II. riješio je čitav niz delikatnih i opasnih problema čije je razrješavanje bilo nužno za ponovnu uspostavu mira u državi. Za razliku od Josipa II., on je bio spretan i realan političar s izraženim smislom za moguće, što je i dokazao u ophođenju s unutrašnjim i vanjskopolitičkim zadaćama. U Austriji se Leopold odlučio za konzervativnu politiku; jer poteškoće koje je imao njegov brat i revolucionarna zbivanja u Francuskoj, samo su mu i ostavila tu mogućnost. Vladavina njegove majke mogla mu je pritom služiti kao uzor jer i on se pokazao više nego spremnim za razumne novitete; tako nisu ukinute baš sve mjere pokojnog cara.

Reforme Leopolda II. kretale su se putem kompromisa. Većina se socijalnih reformi održala, kao i novo uređenje obrazovnog sustava, za koje je novi vladar pokazivao veliko razumijevanje; u crkvenopolitičkom pogledu ukinuti su generalni seminari, a neki malobrojni samostani opet su otvoreni. Pa i mjere centralizacije u upravi doživjele su stanovito popuštanje.

Samostalnost Belgije nije dugo trajala; ustanici su pobijeđeni, a posjed te zemlje europske su sile još godine 1790. potvrdile Austriji. Pa i nezadovoljnici u Ugarskoj polako se smiruju, nakon što je car odustao od postavljanja njemačkog kao službenog jezika i ponovno potvrdio ugarski ustav.

Usprkos opoziciji koju je predstavljao Kaunitz, Leopold se Reichenbaškom konvencijom uspio nagoditi s Pruskom. Rat s Turcima vođen od godine 1788., završen je 1791., kako je već spomenuto, mirom u Sistowi. Stav Austrije prema, bar teoretski još uvijek savezničkoj, a sada revolucionarnoj Francuskoj, postao je vrlo težak. Leopold je, usprkos bliskome srodstvu s francuskom kraljevskom kućom, isprva zauzeo distanciran stav, te su se tek nakon hapšenja kraljevskog para pokazale njegove prave namjere, a to je bilo ratovanje s Francuskom.
Njegova neočekivana smrt za Austriju je značila velik gubitak. Nadasve sposoban vladar svojom je mudrom politikom sačuvao Monarhiju od prijetećeg joj raspadanja, te je tako i u tome trenutku osigurao njezin opstanak.

8. Privredni i kulturni život

U nastojanju da se stvori socijalna država, sve se veća pažnja počela poklanjati natalitetu, a time i demografskoj politici. U južnoj Ugarskoj, u nekim područjima Galicije i Bukovine stoga je došlo do naseljavanja pretežno njemačkih kolonista. Većina se bavila poljodjelstvom.

Učinjeno je mnogo za unapređivanje tla i intenziviranje agrarnog gospodarstva, a poboljšao se i položaj seljaka.
Zakoni o zaštiti seljaka još su za Marije Terezije donijeli bitne promjene. Ukinuto je ubiranje poreza od seljaka koje su provodili vlastelini, a i sudska je vlast vlastelina bila ograničena. Terezijanskim katastrom (zemljišna knjiga) iz godine 1751. mogli su se jasno razlikovati seljački od vlastelinskih posjeda, čime su seljaci bili vrlo zadovoljni. Ukidanje tlake provedeno je bar na carskim posjedima.

Josip II. – prema fiziokratskim temeljnim načelima – u ratarstvu je vidio najvažniju osnovu za blagostanje države, a u seljaštvu najbitnijega predstavnika poljodjelske proizvodnje. Stoga je godine 1781. posebnim patentom (zakonom) ukinuto kmetstvo, to jest sve one obveze koje su ograničavale pravo slobodnoga kretanja seljaka. Neslobodni seljak sada se mogao i vjenčati bez odobrenja zemljoposjednika ili isto tako izučiti neki od obrta, iako još nije imao pravo slobodnoga zemljišnoga vlasništva. Josip II. je, zbog ovih odredaba koje su za seljaštvo imale veliku važnost, slovio kao zaštitnik i prijatelj ovoga staleža.

Marija Terezija, Josip II. i njihovi savjetnici isto su se tako posvetili uklanjanju zapreka u razvoju privredne proizvodnje. Obvezna pripadnost jednom od cehova, koja je onemogućavala obrtnički i industrijski rad, ublažena je u vrijeme Marije Terezije, dok je za Josipa II. ukinuta za tekstilni obrt i metalsku industriju. Tim obrtničkim pomoćnicima od tada je dopušteno i vjenčavanje; sve su zabrane takve vrste ukinute. Tradicionalno seljenje i putovanje obrtničkih pomoćnika htjeli su ograničiti samo na tuzemstvo.

Gubitak najvećeg dijela Šleske bio je povod za reorganizaciju uprave, a bio je i od odlučujućeg značenja za unapređivanje industrije koje je potakla Marija Terezija, jer je ta zemlja prije bila daleko najrazvijenija na području obrta i industrije u Habsburškoj Monarhiji. Stoga se morao naći nadomjestak za izgubljene šleske radionice. Tako usmjereni planovi posebno su pogodovali češkoj tekstilnoj industriji, ali i drugim austrijskim područjima, u kojima su već postojale pokusne industrije, kao, na primjer, u bečkom predgradu Schottenfeld, gdje je razvitak predionica svile bio osobito značajan. Starijoj donjoaustrijskoj manufakturi pamuka u Schwechatu, pridružile su se, među ostalima, i nove u Ebreichsdorfu (godine 1773.). Nastajale su i manufakture baršuna. U Vorarlbergu, gdje je postojala stara uhodana proizvodnja platna, u drugoj polovici 18. stoljeća razvila se značajna domaća tekstilna industrija, koja je prije svega prerađivala pamuk.

Godine 1750. Marija Terezija osnovala je i prvu rafineriju šećera u slobodnoj luci u Rijeci. U Donjoj je Austriji godine 1785. sagrađena rafinerija u Klosterneuburgu. Postojeće tvornice papira više nisu mogle pokrivati sve veću potrebe tiskara, ureda i poduzeća; tako su nastale nove tvornice papira u Donjoj Austriji, Štajerskoj i Koruškoj.

Najbrže se razvijala metalska industrija. Osobito u Češkoj i u Moravskoj, ali i u alpskim zemljama, proizvodnja je rasla i to zahvaljujući reorganizaciji uprave štajerskih i koruških rudnika koji su dobavljali sirovine za industriju.
Vladina mudra demografska politika, intenziviranje poljodjelstva, a posebno industrije, povećali su broj stanovništva. Beč, koji se razvio u metropolu ovoga velikog carstva, u to je vrijeme dobio mnoge nove građane.

Od godine 1776. već su postojale statistike o trgovini za cijelu Monarhiju. Isprepletanjem austrijske privrede s privredom Šleske, koju su izgubili te orijentiranje Galicije prema sjeveru, koju su osvojili godine 1772., no koja se, doduše, vrlo brzo prilagodila austrijskom privrednom prostoru, izvozna trgovina preko luka na sjevernom i baltičkom moru isprva je bila još opsežnija od trgovine koja se odvijala preko Trsta, usprkos snažnom podupiranju toga lučkog grada, čije se stanovništvo za vrijeme vladavine Marije Terezije utrostručilo.
Među austrijskim izvoznim proizvodima željezna je roba na vrhu te ljestvice sve do kraja 18. stoljeća.

Tendencija ujedinjavanja, tako karakteristična za ovo vrijeme, pokazala se i u novčanoj politici. Godine 1750. uvedena je konvencionalna novčana vrijednost, koju je prihvatila većina njemačkih država, osim Pruske i hanzeatskih gradova (20 guldena = 10 talira = 1 kelnska marka). Ova se kovanica održala sve do godine 1858. »Taliri Marije Terezije« pažljivo su kovani, preko Trsta su dolazili u inozemstvo, a zahvaljujući njihovoj cijenjenosti kod istočnjaka sve do Etiopije i Arabije, postali su najtraženije platno sredstvo, koje se održalo čak do 20. stoljeća.

Vladavina je Marije Terezije i u javnome školstvu nagovijestila dolazak novoga vremena. Carica je pozvala opata Felbigera od Sagana (pruska Šleska), čiji je »školski zakonik« bio mjerodavan za reorganizacijtl osnovnoga javnoga školstva (1774.). Osnovne pučke škole, u kojima se učilo čitati, pisati i računati, bile su podređene osnovnim školama, na kojima je isprva bila predviđena i nastava latinskog jezika; naposljetku su organizirane i redovne škole kao institucije u kojima su se školovali učitelji.
Bečka dvorska komisija nadzirala je cjelokupno školstvo; školski fondovi (imovina ukinutih samostana) stvarali su potrebnu financijsku osnovicu.

Ukidanje isusovačkog reda, koji je vodio mnoge gimnazije, snažno se osjetilo u srednjemu školstvu. Red pijarista sada je preuzeo te škole. Marija Terezija je za poduku mladih plemića osnovala Terezijansku vitešku akademiju i Orijentalnu akademiju (poslije Konzularnu akademiju). Jedna je bila namijenjena školovanju onih koji su htjeli ući u jednu od javnih službi, a druga je budućim diplomatima prenosila prijeko potrebno znanje.

Osobni liječnik Marije Terezije Gerhard van Swieten, bio je zadužen za reformu sveučilišta. Visoko školstvo od tada potpuno stoji pod državnim vodstvom, a trebalo je u prvom redu služiti obrazovanju državnih činovnika. Studiranje je bilo slobodno i za protestante i za Židove. Umjesto na latinskom, sada se na sveučilištima predavalo na njemačkom jeziku. Uz iznimku Pravnog i Medicinskog fakulteta na Sveučilištu u Beču, znanstveni je rang visokih škola bio skroman. »Prva bečka medicinska škola« postigla je značajne uspjehe. Na njezinu inicijativu donesene su odredbe o stvaranju ustanova na području zdravstva i skrbi. Za vrijeme Josipa II. nastajale su bolnice (Opća bolnica Beč), ludnice i ustanove za zbrinjavanje gluhonijemih i slijepih. Skrb za bolesne i siromašne, za što se do tada uglavnom brinula Crkva, sada je trebala voditi i država.

Znanstvene su zbirke vladarske kuće, zahvaljujući interesu Franje Stjepana za prirodne znanosti, dobile prirodnjački kabinet i kabinet za fiziku. Godine 1753. Nikolaus Joseph Jacquin imenovan je profesorom botanike i kemije na Sveučilištu u Beču. Poduzimao je daleka putovanja na kojima je obavljao botaničko-zoološka istraživanja, a njihove je rezultate sakupio u objavljenim opsežnim djelima. Ponovno pokrenuti planovi za osnivanje akademije znanosti raspali su se.

Historiografiju su njegovali u samostanima i za znanost zainteresirani činovnici. Objavljena su različita zemljopisna djela koja su služila istraživanju austrijskih alpskili zemalja. Peter Anich i Blasius Hueber, dva seoska sina iz Oberperfußa, izradila su izvrsnu zbirku zemljopisnih karata svoje domovine, Tirola. U drugoj polovici 18. stoljeća, Austrijanci su mnogostruko sudjelovali u istraživanju Novoga svijeta, a osobito Južne Amerike.

U znanosti se još uvijek najviše upotrebljavao latinski, dok je jezik dvorsko-plemićkog društva postao francuski; talijanski i španjolski koji su bili vodeći jezici razvijenog baroka, sada su izgubili na važnosti. Njemački jezik sve se više širio i među nenjemačkim narodima u Monarhiji. Sonnenfels, jedna od vodećih ličnosti na dvoru Marije Terezije, želio je pobuditi razumijevanje za njemačko pjesništvo i kazalište. Njegovu utjecaju mogu se zahvaliti osnivanje Burgtheatra (»Deutsches Nationaltheater« – Njemačko nacionalno kazalište) godine 1776. i prve izvedbe klasičnih djela njemačke književnosti. Omiljene improvizirane komedije uklonjene su s te pozornice, no u kazalištima predgrađa bile su vrlo posjećene.

Stroge odredbe zabranjivale su razne nepristojnosti. U Salzburgu od godine 1775. više ne postoji sveučilišna pozornica benediktinaca, a sve to u korist nadbiskupskoga dvorskog kazališta, dok je u Grazu njemačka drama osvojila Staleško kazalište, sagrađeno godine 1776. Tirolski laički glumci oduševljavali su seoske općine i gradiće, te su tako, bez obzira na uplitanje od strane vlasti i zabrane koje je ista donosila, razvili daleko rasprostranjenu djelatnost.

U drugoj polovici 18. stoljeća Beč je postao glazbeno središte. Christoph Willibald Gluck (1714.-1787.) u svojim se operama oslobodio talijanskih utjecaja, te je tako stvorio njemačku opernu glazbu. U koruškom Tortheatru, godine 1762. izvedena je praizvedba »Orfej i Euridika«, a 1767. »Alceste«. Joseph Haydn (1732.-1809.) iz Rohraua u Donjoj Austriji djelovao je najprije u Beču, a zatim na dvoru kneza Esterhazyja u Eisenstadtu (Gradišće) kao kapelnik. Bio je majstor za instrumentalnu glazbu, te je pisao skladbe za gudački kvartet, simfonije i sonate. Skladao je i mise i oratorije (»Schöpfung« 1799., »Jahreszeiten« 1801.).

Haydnova popularnost nadaleko je prelazila granice domovine. Dva su ga putovanja odvela u Englesku, gdje su ga oduševljeno slavili. Wolfgang Amadeus Mozart (1756.-1791.) proveo je djetinjstvo u Salzburgu, no već je zarana, kao glazbeno čudo od djeteta, sa svojim ocem proputovao cijelu Europu. Poslije je živio u siromašnijim uvjetima. Među brojnim djelima, vrhunac njegova stvaralaštva čine opere. »Otmica iz Seraila« izvedena je godine 1782. kao njemački pjevani igrokaz, a »Figarov pir«, s talijanskim libretom, godine 1786. u Hoftheatru (Dvorskom kazalištu). Slijedila je premijera »Don Giovannija« (»Don Juan«, 1787.) u Pragu, te »Čarobne frule« (1791.) u Bečkom Vorstadttheatru Emanuela Schikanedera.

U drugoj polovici 18. stoljeća polako se bližila kraju sjajna epoha austrijskog baroka; no, i kasni je barok stvorio neke dojmljive tvorevine arhitekture. Nicolaus Pacassi dovršio je gradnju Schönbrunna. Njegovo je djelo i Kaiserspitalkirche (poslije Gardekirche) na Rennwegu (Beč III). Jean Nicolas Jadot iz Lotaringije, po uzoru na oblike zapadnoeuropskog rokokoa, sagradio je aulu Starog sveučilišta (I753.-1755.), gdje je sada smještena austrijska Akademija znanosti. Među građevinama rokokoa posebno treba spomenuti Pfarrkirche von Wilten kod Innsbrucka, koja je sagrađena prema planovima Franza de Paula Penza i koja je služila kao uzor drugim crkvama u Tirolu. Najsjajnije djelo sakralne umjetnosti rokoko-stila svakako je unutrašnjost crkve von Wilhering u Gornjoj Austriji, a veličanstven dojam koji pruža temelji se na skladu arhitekture, kiparstva, slikarstva i utjecaju svjetla.

Od graditelja još treba spomenuti Josepha Emanuela Fischera von Erlacha, koji je dovršio neke građevine svojega oca, čijoj originalnosti ipak nije bio sasvim dorastao; zatim Johann Gotthard Hayperger iz Steyra, koji je dovršio St. Florian i sagradio biblioteku u Admontu. Ferdinand von Hohenberg tvorac je Palais Fries (poshe Pallavicini) na bečkom Josephsplatzu i kolonada kod Gloriette u Schönbrunnu (1775.).

Među slikarima kasnog baroka, u Austriji se od svojih suvremenika najviše isticao podomaćeni Franz Anton Maulbertsch (1724.-1796.) iz Švapske. Freske u bečkoj Piaristenkirche, u korneuburškoj Augustinerkirche, te u dvorcu Halbthurn (Gradišće), uz njegova ostala djela, svjedoče o izvanrednom umijeću.
Još je brojnija djela izradio Johann Martin Schmidt iz Grafenwörtha (1718.-1801.), zvan »Kremser Schmidt«, ime pod kojim je bio poznat. Iz njegove su radionice, pune pomagača, potjecale oltarne slike za crkve u Donjoj Austriji, Štajerskoj i u Salzburgu. U Tirolu se posebno osjećao utjecaj bavarskoga kasnog baroka i rokokoa, kao primjerice u samostanskoj crkvi u Stamsu.

I austrijski je umjetnički obrt u ovoj epohi stvorio značajna djela. Pritom posebno treba spomenuti umjetnički kovane radove iz druge polovice 18. stoljeća.

[vrati se gore]

Izvor: Zöllner,Erich/Schüssel, Therese: Povijest Austrije, Barbat, Zagreb 1997.