Surađujte sa WienerUhr.at

Duhovna kultura u kasnom Srednjem vijeku u Austriji

Erich Zöllner i Therese Schüssel

1. Školstvo

U ovom su razdoblju građanstvo u gradovima i učenjaci na sveučilištima obogatili ostvarenja crkvenih i plemićkih krugova, ali je crkveno školstvo sa svojim stolnim, samostanskim i župnim školama i dalje ostalo vodeće. Broj se tih škola u kasnijemu Srednjem vijeku povećao, pa ih nalazimo u mnogim mjestima, npr. Gars (Donja Austrija), Horn (Donja Austrija), Steyr (Gornja Austrija), Judenburg (Štajerska), Friesach (Koruška), Bruneck (Tirol) i dr.

Najznačajnija austrijska župna škola bila je ona pri katedrali Sv. S jepana u Beču, vjerojatno nastala već u 12. stoljeću. Gradskom građanskom školom postala je godine 1296. Gradonačelnik i gradsko vijeće su odredili školskog rektora te se brinuli za isplatu učitelja. U školskom redu iz godine 1446. navedeno je već pet bečkih škola, osim sveučilišta i škole Sv. Stjepana, škole kod Škota (Schottena), pri Sv. Mihovilu i u Bürgerspitalu. To su bile latinske škole, a njihovi učitelji mahom iz crkvenoga staleža.

Samostanske škole Sv. Florijan i Klosterneuburg (ovaj prije svega u 15. st.) pridonijele su važnim znanstvenim dostignućima.
Osnivanjem sveučilišta (1365.) Beč je postao središte znanstvenog života; Albrecht III. je godine 1383. dobio iz Rima odobrenje za osnivanje teološkog fakulteta, što je unaprijedilo razvitak visokih škola. Broj se studenata rapidno povećao. Stanovali su (austrijske, mađarske, rajnske i saske »narodnosti«) u vlastitim kućama, u blizini visokih škola, u takozvanim Bursen (domovi), imali su vlastito sudstvo, a uživali su, kao i profesori i službenici visoke škole, pravo neplaćanja poreza.

Crkveni otac Augustin in đavo - djelo jednog od poznatijih austrijskih srednjovijekovnih umjetnika Michaela Pachera

Crkveni otac Augustin i đavo - djelo jednog od poznatijih austrijskih srednjovijekovnih umjetnika Michaela Pachera

Bečko je sveučilište imao ugledne učitelje, posebno na području teologije i prirodnih znanosti; jedan je od njih Heinrich von Langenstein (1397.), značajan kao teolog, matematičar, astronom i stručnjak u nacionalnoj ekonomiji. Veliki su teolozi bečkog fakulteta zapravo bili zastupnici skolastičke filozofije, kao i »via moderna«, okamizma (William Occam), svakako umjerena oblika. Astronomi Johann von Grnunden (1442.), Georg von Peuerbach (1461.) i Johannes Regiomontanus (1476.) svojim su djelima i izumima postigli europski značaj.
I u anatomiji se krenulo novim putovima, budući da se demonstriralo na ljudskom tijelu. U razdoblju procvata sveučilišta, a to je prva polovica 15. st., djeluje i slavni teolog i historičar Thomas Ebendorfer ( 1464.), koji je objavio različita djela, među ostalima, i austrijsku kroniku.

U drugoj polovici 15. st. bečko je sveučilište zbog loših političkih odnosa izgubilo mnoge studente. Razmirice između skolastike i humanizma završile su reformom sveučilišta u humanističkome smislu, ali tek tada kada se sam Maksimilijan zauzeo za to.

2. Književnost i pjesništvo – austrijski humanizam

Kasni Srednji vijek i u književnosti i u pjesništvu također pokazuje karakter jednoga prelaznog doba, u kojem se ono Novo još nije probilo, a sadržaj i oblik dosadašnjega literarnog stvaralaštva nailaze na sve manji interes. Najjače je zastupljeno poučno pjesništvo. To su anali i kronike, koje su na latinskom jeziku napisali svećenici. One nam prenose historijske događaje, lokalna zbivanja, glasine i mišljenje pisca.
Samostani Heiligenkreuz i Klosterneuburg, Kremsmünster i bečki dominikanski samostan, Admont i Viktring sačuvali su ova djela.

Njemačku literaturu u 13. i 14. st. pisali su uglavnom laici – često i građani. Još se može naići na Minnesingere kao i pisce viteškog romana (Hugo von Montfort, Oswald von Wolkenstein, Ulrich von den Türlin); njihova su djela zadnji trzaj prije konačna nestanka dvorskoga pjesništva. Pisanje kronika u stihovima na njemačkom jeziku njegovali su bečki građani Jans Enikel i štajerski vitez Ottokar »ouz der Geul«. Jans je posjedovao vrlo malu pjesničku stvaralačku snagu, a od njegovih dvaju djela, »Weltchronik« i »Fürstenbuch«, ovo je drugo bitno pridonijelo bečkoj povijesti kulture za vrijeme posljednjeg Babenbergovca; Jans veliča ovo razdoblje kao »dobro staro vrijeme«. Ottokar »ouz der Geul« napisao je »Kaiserchronik«, koja je poslije nestala, kao i »Reimchronik« od gotovo 100 000 stihova, sačuvanu u mnogo rukopisa. Opisao je događaje u Austriji i u Štajerskoj u razdoblju od godine 1246. do 1308. (Grillparzer je htio da on, kojeg je – kao i mnogi historičari prije njega – pripisivao obitelji Horneck, izgovori pohvalni govor u slavu Austrije u djelu »König Ottokars Gluck und Ende« (Sreća i kraj kralja Otokara). U svojem djelu kroničar opisuje i dvorske svečanosti i stare pravne običaje, te pritom pokazuje prilično poznavanje povijesnih izvora.

Habsburgovci su također u 15. st. podupirali literarno stavaralaštvo. Albrecht V. (II.) kao zet i nasljednik kralja Žigmunda (Sigismund) naslijedio je značajnu knjižnicu, preko koje se prvi put stupilo u doticaj s duhom humanizma (Petrarca na dvoru Karla IV. u Pragu!)

Predstavnik ranog humanizma bio je Enea Silvio Piccolomini, koji je oko godine 1437. iz Italije došao u Austriju, te je tu sa svojim literarnim djelima uskoro postigao veliki ugled. Fridrik III. dodijelio mu je naslov pjesnika-laureata, te je stupio u diplomatsku službu. Enea

Silvio Piccolomini u svojim je spisima zastupao ideal odgoja u duhu humanizma na svim područjima ljudskog obrazovanja, koji je prije svega trebao služiti za školovanje prinčeva kako bi kasnije, kao vladari mogli uspješno obnašati svoju dužnost. Njegovu se utjecaju pripisuje Maksimilijanov odgoj u duhu humanizma. U svojim historijskim djelima volio je prikazivati povijesne ličnosti.

Maksimilijan I., i sam žestok humanist, pozvao je godine 1497. Konrada Celtesa u Beč, koji je tamo djelovao kao pjesnik i povjesničar te koji je osnovao ustanovu »Sodalitas literaria Danubiana«. Cuspinian, Konrad Peutinger i dr. bili su njezini članovi, koji su joj s vremenom dali obilježje. Car je izašao ususret njihovim težnjama da bečko sveučilište također otvore humanističkom duhu. I on je sam bio pjesnički aktivan (»Teuerdank«, »Weisskunig«), a sakupljao je i stare pjesme o junacima, koje su danas kao »Ambraser Handschrift« sačuvane u bečkoj Nacionalnoj biblioteci.

Najznačajnija osoba austrijskoga ranog humanizma u Tirolu bio je brixenški biskup Nikola Kuzanski (Cusanus). Bio je obrazovan teolog, duboko dojmljiv propovjednik, doktor kanonskoga prava; napisao je niz medicinskih spisa, smatran je dobrim poznavaocem grčkog jezika, dobrim matematičarem i astronomom. Manje je uspješan bio u zemaljskoj i crkvenoj politici.

Predstavnik humanističke latinske poučne drame bio je bečki opat kod Škota (Schotten) Benediktus Chelidonius; učitelj kod Škota (Schotten) Wolfgang Schmeltzl napisao je više igrokaza na njemačkom jeziku.
Srednjovjekovni misteriji u ovo su vrijeme u austrijskim zemljama doživjeli veliku pažnju i proširenje. Poprimili su više pučkih elemenata, što su crkveni i učenjački krugovi kritizirali, ali ih je narod oduševljeno prihvatio. Jedan od najznačajnijih redatelja bio je bečki rezbar Wilhelm Rollinger; on je godine 1476. na naslonjačima stolaca na koru u katedrali Sv. Stjepana u Beču prikazao scene iz pasionske igre. Na žalost, ovo je veličanstveno djelo
uništeno požarom iz godine 1945.

3. Umjetnost u kasnomu Srednjem vijeku

Likovna umjetnost ovog doba se nalazi u znaku gotike. U crkvenoj je arhitekturi prisutan oblik dvoranske ili katedralne gotike. Prvi oblik nalazimo npr. u Heiligenkreuzu, Neubergu na rijeci Mürz, St. Lamprechtu, St. Augustinu u Beču, a drugi oblik u Zwettlu i Sv. Stjepanu u Beču. U gotičkoj izgradnji ove katedrale sudjelovali su austrijski izborni kneževi od Rudolfa IV. do Fridrika III. (oba su pokopana u crkvi!) zajedno sa bečkim građanstvom.
Veličanstvena djela ovoga umjetničkog pravca jesu sagrađeni južni toranj (završen godine 1433.), fino podijeljen krov na tornju od Marije na Gestade, toranj Straßengel kod Graza, »Spinnerin na Kreuzu« kod Beča i Bečkog Novog Mjesta.

Zemaljski kneževi i staleži sagradili su brojne zamkove, ili su nadogradili starije, već postojeće komplekse. Za spomenuti su Neuems u Vorarlbergu (godine 1345.), Wasserburgen Burgau (oko godine 1400.) jugoistočno od Hartberga i Heidenreichstein u Waldviertu, osim njih Schachenstein kod Mariazella. Vojvoda Žigmund dao je sagraditi sedam zamkova, koji su svi nosili njegovo ime. Najvažniji je bio Siegmundskron kod Bozena.

Kasni Srednji vijek se nalazio u znaku obožavanja Marijina kulta. Kiparstvo je stvorilo prekrasne kamene i drvene statue Madone, npr. Madona službenica Božja u katedrali Sv. Stjepana (oko 1320.), Madone u Klosterneuburgu i Admontu i dr.

U 15. st. razvila se vrlo popularna umjetnost oltarnog rezbarstva, osibito razvijena u Tirolu. Prekrasni oltari u St. Wolfgangu i Kefermarktu rad su ruku Michaela Pachera, umjetnika iz južnog Tirola.

Već su u znaku renesanse brončane statue (praznog) Maksimilijanova groba, koji se nalazi u dvorskoj crkvi u Innsbrucku.

Također su važna i djela kasnosrednjovjekovnoga slikarstva. Jedan je nepoznati umjetnik oko godine 1330. naslikao dojmljive štafelajne slike za Verdunski krilni oltar u Klosterneuburgu. Slike majstora iz Škota (Schottena) stavljaju biblijske scene u okvire domaćega krajolika i grada. Slike legende o Leopoldu od Ruelanda Frueaufa Mladeg i Erharda Altdrfera posvećene su prošlosti zemlje Austrije i njezinu svetom knezu. Iz istih je motiva nastala i slika rodoslovlja obitelji Babenberg iz Klosterneuburga.

Umjetnost je slikanja na staklu u Beču, Klosterneuburgu, Lilienfeldu, St. Florianu i Viktringu ostavila visokovrijedna djela. U bečkoj dvorskoj školi postojao je poseban atelier za ilustriranje knjiga.
Austrijski je umjetnički obrt u ovom razdoblju ostavio vrijedne zlatarske proizvode. Umjetnička obrada kovina (proizvodnja oklopa) postigla je uz potporu vojvode Žigmunda Tirolskog i cara Maksimilijana nikad više ponovljeni uspjeh. Tekstilna umjetnost stvorila je bogato izvezena misna ruha, oltarne antependije, tapiserije i dr. Prozvodnja zidnih tapiserija u gobelinskoj tehnici bila je uvijek vodeća u Burgundiji i Italiji, ali su ti ugledni proizvodi habsburškim zapadnoeuropskim i južnoeuropskim vezama došli i u Austriju. Habsburško mecenatstvo kao i kolekcionarstvo odigrali su veliku ulogu u razvitku umjetnosti. Napose je Maksimilijan I. težio za povećanjem i proširenjem svojih bogatih zbiraka (= obiteljske dragocjenosti). Za vrijeme njegove vladavine Austrija je dobila i bogato burgundsko blago.

4. Glazba

U 15. st. na dvoru se pojavio veliki interes za glazbeni život. Pod Maksimilijanom je nastala Dvorska glazbena kapela, i danas tako poznati Sängerknabeninstitut. Bečki biskup Georg Slatkonia uložio je mnogo truda da bi izgradio ove institucije. Jedan od najznačajnijih glazbenih upravitelja bio je u prvo vrijeme Paul Hofhaimer.

[vrati se gore]

 

Izvor: Zöllner,Erich/Schüssel, Therese: Povijest Austrije, Barbat, Zagreb 1997.

 

 

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *