Gospodarski i kulturni život u razdoblju od 1792. do 1848. godine

Spremljeno pod Povijesni / istorijski odlomci | 0 komentara

Erich Zöllner i Therese Schüssel

1. Poljoprivreda, industrijalizacija, trgovina i promet

Seljaci su i u ovom razdoblju uživali zaštitu vladara. Napredak se sastojao i u tome da je za vrijeme Franje I. utvrđena veličina posjeda i zemljišni prihod prema kojima se određivao zemljišni porez.

Dužnosti seljaka, koje su tako nerado izvršavane, trebale su, prema mišljenju uglednih ličnosti, pretrpjeti neke promjene; predloženo je ukidanje kod seljaka tako omrznute tlake. Tu je više bilo posrijedi protivljenje birokracije nego otpor vlastelina, jer ovaj plan, iz vremena prije revolucije godine 1848., više nisu htjeli ostvariti. Tada je izbila revolucija koja je oslobođanjem seljaka donijela i kidanje drugih veza.
Od vlastelina s najvećim ovlastima ostali su samo obični zemljoposjednici. Takozvano »zemljišno rasterećenje« vlastelinima je nadoknadilo štetu.

Svrhovitije vođenje seoskih imanja povećalo je prihode. Trudili su se oko uzgoja plemenite stoke, prikladnoga gnojenja, sijanja otpornijih vrsta žitarica i krmnog biija te intenziviranja sadnje krumpira. Krumpir je sada više cijenjen nego prije, a za vrijeme francuskih ratova za stanovništvo je bio nužna živežna namirnica. Uvoz prekomorske šećerne trske prekinut je »kontinentalnom blokadom«, što je pogodovalo sadnji domaće šećerne repe, koja se dobro razvijala. Usprkos ovom napretku, u godinama od 1816. do 1818. (posebice 1817.) žetve su bile loše, što je izazvalo oskudicu živežnih namirnica, a u nekim područjima čak glad.

Postupno je u predožujsko doba godine 1848. (Vormarz), prema engleskom uzoru, naizmjenično gospodarenje prema utvrđenom redu zamijenilo tropoljno gospodarstvo. Unapređivanje poljoprivrede bilo je povoljno za potrebe stanovništva u industrijskim gradovima, koje je sve brže raslo. Sve veća potreba za drvom zahtijevala je pomno vođeno šumarsko gospodarstvo. Velika se pažnja pridavala pošumljavanju iskrčenih predjela.

Nakon smrti Josipa II. smanjeno je upletanje države u obrt i industriju, posve analogno tadašnjem razvoju. Na značenju su ponovo dobili cehovi. »Sloboda obrta« koju su zahtijevali liberalni krugovi nije odobrena ni u predožujsko doba (Vormärz). Napredak velike industrije za obrtničke je radionice značio opasnost, iako su one baš u to, predrevolucionarno doba imale značajna dostignuća.

Bidermajer je mnogim obrtničkim majstorima, kao što su stolari, tokari, umjetnički bravari, torbari, rukavičari, izrađivači lula, proizvođači glazbenih instrumenata, optičari i puhači stakla, dao priliku da pokažu svoje umijeće. Nadareni su obrtnički majstori proveli pionirski rad na području tehničke opreme obrtničke i industrijske proizvodnje. Mehaničar u izradi sitnih strojeva, Simon Ploßl iz Beča, svojim je mikroskopima i dalekovidima postigao velik ugled, isto kao i Ignaz Bösendorfer najpreciznijom izradom klavira.

Dnevna soba u stilu bidermajera

Fotografija je pod licencom GNU-Lizenz für freie Dokumentation

Nije bila baš rijetka pojava da suvremenici nisu prepoznavali važnost značajnih tehničkih noviteta i izuma. Krojač Joseph Madersperger iz Kufsteina, koji je živio u Beču, godine 1815. razvio je princip strojnog šivenja, za koje, iako uz nešto priznanja za svoj izum, nije dobio mogućnost primjene. Godine 1850. preminuo je u bijedi.

Nakon prelaska iz 18. u 19. stoljeće privredna se politika u državi izmijenila. Car Franjo, potpuno suprotno svojim stavovima, zalagao se za slobodne razvojne mogućnosti poduzetništva. Izložbe industrijskih i obrtničkih proizvoda, kao i trgovačke, obrtničke ili industrijske udruge, samo su poticale razvoj privrede. Došlo je do visoke konjunkture u industriji svile, prelo se i tkalo strojevima, pamuk se bojio umjetnim bojama, proizvodili su
se baršun i loden (grubo tirolsko sukno), a industrija proizvoda od runske vune postala je produktivnija. Brojnim je pivovarama pogodovalo sve raširenije gajenje hmelja, tako da su u Schwechatu i Puntigamu nastale velike pivovare.

Postojeće su se tvornice šećera, nakon kontinentalne blokade, morale preusmjeriti na domaće sirovine. Isprva su pokušali s proizvodnjom javorova šećera, ali time nisu uspjeli pokriti potrebe. Uz velike se poteškoće tada uspjela učvrstiti proizvodnja šećerne repe. Marchfeld je postao važno sadno područje, iako je težište austrijske proizvodnje šećerne repe, koja je na prelasku stoljeća uspješno uznapredovala, bilo u Moravskoj i u Šleskoj.

Do napretka je došlo i u proizvodnji papira. Stare su tvornice papira početkom 19. stoljeća zamjenjivane mehaniziranim tvornicama papira, koje su umjesto otpadaka upotrebljavale celulozu dobivenu od drva i tako proizvodile mnogo bolji papir.

Industrija namještaja, koja je u vrijeme bidermajera zauzela središnje mjesto, razvijala se vrlo uspješno. Važna je bila i proizvodnja klavira. Metalska industrija tada je dobila veliko značenje. U predožujsko su se doba tehnička dostignuća engleske proizvodnje čelika postupno širila i Austrijom. Poboljšanje tehnike taljenja kovina, kao i uporaba valjarica umjesto tradicionalnih čekića, dovelo je do rasta proizvodnje, posebno kada je počela gradnja prometnih veza.

Podunavska je industrija stakla stajala u sjeni nadmoćne češke i nakon godine 1815., od davnina renomirane venecijanske proizvodnje stakla. Ipak se jedna posebna industrija pročula u cijeloj Europi; bila je to proizvodnja Josepha Strassera, koji je izrađivao umjetno drago kamenje od staklenih taljevina. »Pierres de Strass« bili su vrlo omiljeni u Parizu.

Neminovnost ograničavanja potrošnje drva za ogrjev, zbog isplativijeg unovčavanja, u predožujsko je vrijeme uzrokovalo otvaranje i iskorištavanje nalazišta ugljena u alpskim i sudetskim zemljama.

Industrijalizacija je uvjetovala duboke promjene u strukturi stanovništva. U gradovima i u seoskim općinama stanovništvo je raslo s pojavom industrija. Taj je prirast bio posebno jak u Beču, za kojim su slijedili Graz i Gornja Štajerska, kao i gornjoaustrijski gradovi Linz, Steyr i Wels. Usprkos velikom porastu broja industrijskih radnika u stanovništvu, u godinama koje su prethodile 1848., još je oko 70 % ukupnoga austrijskog stanovništva radilo u poljodjelstvu. Radnik u to, predožujsko doba (Vormärz) više nije bio traženi specijalist merkantilističke epohe, ni radnik u kućnom obrtu, koji je u doba Marije Terezije svoje proizvode morao davati
velikim tekstilnim tvornicama, već, u pravilu, brzo i površno priučeni »proleter«. Uz muškarce su, često u najnepovoljnijim uvjetima, radile i žene i djeca: nedostajali su osnovni higijenski uvjeti, a radni je dan trajao četrnaest sati. Plaće su obično bile male, tek su u pojedinim industrijama visokokvalificirani stručnjaci mogli računati na dobre prihode. Među radnicima često su se ponavljali nemiri zbog gladi.

Uz stvaranje industrije, gradile su se i prometne veze. Posebna je pažnja posvećena željeznici. U godinama od 1827. do 1832. na liniji Linz-Budweis postavljena je željeznica na konjsku zapregu koja je prije svega služila transportiranju soli u Češku. Kao prvi vlak na paru, vozio je od godine 1836. do 1847. »Sjeverni vlak cara Ferdinanda« (Nordbahn), na liniji od Beča do Oderberga, gdje je godine 1848. postavljen priključak na prusku željezničku mrežu, čime je stvorena izravna veza Beč-Hamburg. Spomenuti je Sjeverni vlak imao najveće gospodarsko značenje. Godine 1841. uspostavljena je veza između Beča i Gloggnitza. Semmering je, međutim, ostao nesavladan, iako je kasnije postojala veza od Mürzzuschlaga do Graza (godine 1844.) i Celja (godine 1846.). I u ugarskim i u talijanskim područjima unutar Monarhije tada je započela gradnja željeznice.

Godine 1829. stvoreno je prvo, c. k. privilegirano parobrodarsko društvo na Dunavu. Godine 1834. već su vozili od Beča do ušća Dunava, iako je još neregulirano strujanje toj liniji činilo velike poteškoće. Trst, Venecija i Rijeka izgrađene su kao luke iz kojih je od godine 1836. Austrijski Lloyd poduzimao svoja putovanja u Levant, Indiju i Daleki Istok. Na žalost, odgovorne vlasti nisu imale razumijevanja za izum Josepha Ressela: posrijedi je bio brodski vijak.

U predožujsko su doba sirova svila i razni tekstili (proizvodi od vune i svile) bili najvažniji izvozni proizvodi, a rudarske su sirovine (posebice kovine), lan i proizvodi od platna, sve više zaostajali. Izvoz je bio najjači iz Donje Austrije i Češke. Mađarska je kao agrarna zemlja malo izvozila, pa je stoga bila dobro tržište za austrijsku izvoznu robu. Izvoz austrijskih proizvoda u Ugarsku, na čijim su granicama s Austrijom još uvijek stajale carinske međe, dok su istodobno na drugim mjestima postupno ukidane carine unutar zemlje, bio je mnogo veći od cjelokupnog izvoza u inozemstvo.

Izdavanje papirnatog novca, čija se nominalna vrijednost nije mogla unovčiti, prouzročilo je državni bankrot. Oslobodilački su ratovi ponovno financirani papirnatim novcem, čija je vrijednost stalno padala. Tek je osnivanjem austrijske Narodne banke (godine 1816.) ponovno uspostavljen red. Financijska je situacija u Monarhiji cijelo to, predrevolucionarno vrijeme, bila kritična.

2. Obrazovanje i znanost

U vrijeme cara Franje I. još je više pojačan državni nadzor školstva, jer čini se da je izoliranje učenika i učitelja od revolucionarnih ideja bila glavna briga za državu. Svećenstvo je prema zakonu o narodnim školama iz godine 1804., trebalo podupirati državu u nadziranju škola. Učitelji su se obvezali na uporabu isključivo propisanih nastavnih pomagala. Obrazovanje iz područja prirodoslovno-tehničkih znanosti za državu je i privredu imalo veliku važnost, pa je stoga godine 1809. u Beču osnovana prva stručna škola (Realschule), (u Grazu je osnovana 1845. godine), nakon koje je kao više tehničko učilište godine 1815., stvorena Politehnička škola (poslije: Tehnička visoka škola).

U medicini nalazimo priznanja vrijedne napore oko poboljšanja zdravstvenoga stanja u narodu, jer su smrtnost djece, babinja groznica i razne epidemije još uvijek odnosile mnoge žrtve. Tek se broj oboljelih od boginja smanjio jer je uvedeno obvezno cjepivo protiv te zarazne bolesti. Za vrijeme vladavine Ferdinanda I. započeo je rad Druge bečke medicinske škole. Godine 1834. Karl Rokitansky postao je profesor anatomije, a 1846. godine Josef Skoda preuzeo je vodeće mjesto na medicinskoj klinici.

Tradicija samostanske historiografije svoje najbolje predstavnike imala je u samostanu Sv. Florijana. Kanonik Franz Kurz u svojim se »Prilozima za povijest zemlje Austrije na Ennsi« (»Beiträge zur Gescichte des Landes Osterreich ob der Enns«) uglavnom oslanjao na izvorni materijal raznih isprava. Tek je ovo vrijeme učvrstilo svijest o važnosti arhiva kao stjecištu netiskanih povijesnih izvora. Chmel i Hormayr u Kućno-dvorskodržavnom arhivu (Haus-, Hof- und Staatsarchiv) djelovali su neobično marljivo i uspješno. Štajerac Josef Hammer barun od Purgstalla, bio je izvanredan orijentalist. Njegova »Povijest Osmanskog Carstva«, kao i književnopovijesni radovi i prijevodi, učinili su ga poznatim i visokocijenjenim i izvan austrijskih granica.

Inicijativom nadvojvode Johanna godine 1811., u Grazu je osnovan Joanneum, institucija za geografska i etnološka istraživanja. U to je vrijeme u Innsbrucku stvoren Museum Ferdinandeum. Patriotizam se počeo odražavati znanstveno i praktično. Bečanka Ida Pfeiffer čeznula je za daljinama, pa je tako sredinom stoljeća poduzimala daleka putovanja koja su je vodila u sve krajeve svijeta, a koje je ona opisivala na vrlo zanimljiv način.

Od vodećih ljudi iz područja prirodoslovnih znanosti moraju se spomenuti Johann Josef Ritter od Prechtla, kao i Andreas Baumgartner, čije su se sposobnosti dokazale u vođenju manufakture porculana, tvornica duhana i u novom postavljanju telegrafskih mreža.

Godine 1847., napokon je, nakon što je to već mnogo puta bilo planirano, osnovana Akademija znanosti. Hammer-Purgstall neumornim je trudom uspio pridobiti Metternicha. Nakon toga više nije bilo teško dobiti carsko odobrenje (14. svibnja 1847.).

3. Pjesništvo i kazalište, glazba i likovne umjetnosti

U bečkom su duhovnom životu, u predožujsko doba (Vormärz), (literarni) saloni učenih i bogatih dama imali bitnu ulogu kao sastajališta pjesnika i umjetnika, ali i ljudi sa senzibilitetom za umjetnost. Jedan od najpoznatijih bio je salon gostoljubive pjesnikinje Karoline Pichler.

Mjere cenzure koje je propisao šef policije Seldnitzki, onemogućavale su slobodan duhovni život u predrevolucionarno vrijeme (Vormärz). Knjižari su na pregled morali davati sav tiskani materijal, isto kao što su to morali činiti i domaći pisci sa svojim manuskriptima.

Pjesme s kritičkom i aktualnom političkom tematikom bile su strogo zabranjene. Čak ni djela historijskog sadržaja, s najmanjim aluzijama, nisu bila sigurna od zabrana. Tako je Grillparzer imao poteškoća sa svojim djelima, »König Ottokars Glück und Ende« (»Sreća i kraj kralja Otokara«) i »Ein treuer Diener seines Herren« (»Vjerni sluga svojega gospodara«). Cenzura je često samu sebe ismijavala miješanjem u kazališni život. Glumci nisu propuštali priliku da u narodnim kazališnim komadima, prkoseći svim zabranama, improviziraju i tako se narugaju cenzuri, na radost publike.

Usprkos svemu kazališni život u Beču u to je vrijeme doživio svoj procvat. Burgtheater (Gradsko kazalište) pod vodstvom svojeg značajnog direktora i režisera Josepha Schreyvogela na svojim je daskama prikazivao Goetheova, Schillerova, Calderonova i Grillparzerova djela.

Izvanredni su glumci, kao što su to Antonie Adamberger iz Beča, Sophie Schröder iz Westfalena i Heinrich Anschütz iz Lužica, svojim umijećem oduševljavali bečke kazališne prijatelje.

Adolf Bäurle bio je kralj bečkoga pučkog igrokaza. Smiješan lik njegovih komada kišobranar Staberl punio je kazališne kase. Neusporedivo veću književnu vrijednost imala su djela Ferdinanda Raimunda (1790.-1836.), glumca koji je posegnuo za perom i u malo godina napisao te svoje jedinstvene predstave bajkovitog i čarobnjačkog sadržaja, koje su njegovoj stvarnoj, a tako jednostavnoj genijalnosti zajamčili besmrtnost. Britkiji je bio humor Johanna Nestroya (1801.-1862.), u čijoj se kritici vremena već dao naslutiti revolucionarni duh, a da pjesnik nije potpuno vjerovao političkoj svijesti naroda (»Freiheit in Krähwinkel«!, »Sloboda varošima«!).

Austrijska junačka borba protiv Napoleonove imperijalističke borbe za vlašću našla je odjeka i u pjesništvu. Heinrich Joseph od Collina pisao je svoje »Vojničke pjesme«, a Franz Castelli spjevao je »Ratnu pjesmu za austrijsku vojsku«.

Politička se lirika predrevolucionarnog doba predstavila u djelima Anastasiusa Grüna (pseudonim za Antona Alexandra grofa Auersperga, 1806.-1876.), koji je u svojim »Spaziergänge eines Wiener Poeten« (»Šetnje jednoga bečkog pjesnika«), godine 1831., i »Schutt« (»Ruševine«), godine 1835., pokušao patriotsko držanje sjediniti s liberalnom kritikom postojećih prilika. Pritom on pokazuje prilično izražen anticrkveni stav.

Najznačajniji je pjesnik ovoga vremena, međutim, bio Nikolaus Lenau (Nikolaus Niemsch od Strehlenaua). Njegove su romantične pjesme, pune melankoličnog raspoloženja, a melodičnog oblika, postigle velik uspjeh.
Ernst barun od Feuchterslebena, ne baš beznačajni bečki psihijatar, autor je mnogo čitanog članka »Zur Diätetik der Seele« (»O dijetetici duše«), godine 1838., koji je doživio brojna izdanja. Svoja je aktualna i kritička razmišljanja izrazio na vrlo privlačan aforistički način te je tako pozdravio revoluciju, koje ga je tijek kasnije jako razočarao.

Dovesti austrijsko pjesništvo na klasične visine bila je zasluga Franza Grillparzera (1791.- 1872.). Ideje romantizma na njega su imale mali utjecaj jer njegovu ličnost karakteriziraju jozefinsko idejno blago i ljubav za barok. Austrijskoj multinacionalnoj državi i njezinoj vladarskoj kući ovaj je pjesnik uvijek ostao zahvalan. Njegove prekrasne drame, uzimajući svoj sadržaj često iz austrijske povijesti, dokaz su tome. Nacionalizam se Grillparzeru činio sumnjivim. Takvo raspoloženje progovara iz epigrama koji je napisao godine 1849.:
»Put novijeg postanka polazi od humanosti, preko nacionalnosti, sve do bestijalnosti«. Kao državni je činovnik od godine 1832. do 1856. vrlo savjesno vodio Bečki dvorsko-komorni arhiv (Wiener Hofkammerarchiv).

Kao najveći austrijski pripovjedač toga vremena slovi Adalbert Stifter (1805.-1868.). Porijeklo ga veže za Böhmerwald, a svoj je život uglavnom proveo u Beču i u Gornjoj Austriji. Razmjerno je kasno svoja pjesnička djela predstavio javnosti. Njegove ga zbirke novela prikazuju kao majstora opisivanja prirode i ljudi.

Književno manjeg značenja, ali također uspješni, bili su komediograf Eduard od Bauernfelda (1802.-1890.) i Grillenparzerov konkurent u Burgtheatru (Gradskom kazalištu) Friedrich Halm (Eligius barun od Münch-Bellinghausena, 1806.-1871.). Među pjesnikinjama kao liričarka i novelistica, ali i kao prevoditeljica, istakla se Betty Paoli (Babette Glück).

I pjesništvo u dijalektu našlo je svoje predstavnike. Među njima svakako treba spomenuti Bečanina Franza Castellija, Johanna Gabriela Seidla i najveću pjesničku snagu na ovom području, Franza Stelzhamera iz Gornje Austrije.

Glazbeni ugled što ga je Austrija stekla još u terezijansko doba, s Ludwigom van Beethovenom (1770.-1827.) dostigao je svoj vrhunac. Podrijetlom iz Bonna, svoj je život većinom proveo u Beču. Usprkos svojem teškom temperamentu, našao je u glazbeno zainteresiranome plemstvu mecene pune razumijevanja. U Beču su nastajale njegove sonate, simfonije i kompozicije za gudačke kvartete. Godine 1805. opera »Fidelio« doživjela je svoju praizvedbu. U političkim i duhovnim raspravama toga doba, Beethoven je strastveno sudjelovao. Poslije se povukao zbog svoje sve veće gluhoće. Iako tek povremeno, Beethoven je u društvenom životu glavnoga grada zauzimao istaknuto mjesto, kao primjerice prigodom veličanstvenog sastajanja Akademije u vrijeme Bečkog kongresa.

Stvaralaštvo Franza Schuberta (1797.-1828.) bilo je ovijeno građanskim miljeom, iz kojeg je potjecao ovaj skladatelj, rođen u Beču, a čijim su se pripadnicima osjećali i njegovi prijatelji, među kojima su i Schwind i Bauernfeld. Ovaj je »pjesama knez« svoje djelo temeljio na staroj bečkoj pjesničkoj tradiciji i u tome nadmašio sve svoje prethodnike u bogatstvu melodije, sadržajnosti ugođaja i kompozitorskoj umješnosti. I njegove su se simfonije, mise i komorna glazba pokazale neprolaznim ostvarenjima.

Uz stvaralačku su snagu velikih majstora potpuno ravnopravno stajali sposobnost primanja i umjetničko razumijevanje širokih slojeva stanovništva. Kućna je glazba cvjetala u vrijeme Bečkog kongresa i u doba bidermajera. Nastajala su razna društva za njegu i podupiranje glazbenog života, kao primjerice »Društvo prijatelja glazbe« godine 1812. Tendencija stvaranja glazbenih udruženja i ustanova nije bila ograničena samo na Beč, već je isto tako susrećemo u Grazu, Linzu i Klagenfurtu. U Salzburgu je godine 1841. osnovan »Mozarteum«.

Bečki je valcer, nastao u vrijeme prelaska iz 18. u 19. stoljeće, s Josephom Lannerom i Johannom Straussom Ocem, slavio prave trijumfe.

Graditeljstvo je bilo u znaku klasicizma. Petar Nobile sagradio je vanjska gradska vrata (danas: Spomenik junaku) i Tezejev hram u Beču, ali je i angažiran da ponovno sagradi dvorac Mirabell u Salzburgu, teško oštećen u požaru, te Stari teatar (Altes Theater ili Schauspielhaus) u Grazu. Najplodniji arhitekt predrevolucionarnog doba bio je, međutim, Joseph Kornhäusel, koji je sagradio Josephstädter Theater i klasicistički dio samostana kod Škota (Schotten). Njegova su djela i Weilburg kod Badena i »Husarski hram« kod Mödlinga, kao i mnoge građevine u Badenu kod Beča.

Romantičarsko-historijsko razmišljanje, koje je prije svega do izražaja dolazilo u slikarstvu, u prvim se desetljećima 19. stoljeća javlja i na području arhitekture. Zdanje Franzensburga kod Laxenburga sagrađeno je u razdoblju od godine 1798. do 1836., oponašajući srednjovjekovnu utvrdu. Tada su na austrijskome tlu nastajala i prva djela nove gotike, kao primjerice novosagrađeni dvorac Anif kod Salzburga. Gradnja umjetnih ruina također je izraz romantičarske čežnje za historijskim davninama.

Od plastičara svakako valja spomenuti Canovu, koji je stvorio lijepi mramorni nadgrobni spomenik nadvojvotkinje Marije Christine, u bečkoj crkvi Sv. Augustina. Ovaj je pravac u umjetnosti bio gotovo nepotreban za arhitekturu, pa su se ti umjetnici posvetili posebnim zadacima. Joseph Klieber jedan je od malobrojnih, koji je, zajedno s Kornhäuselom, radio kao graditeljski plastičar.

Klasicistički je pravac u slikarstvu zastupao Johann Peter Krafft (1780.-1856.), koji je oko godine 1830. svečanu dvoranu carskog kancelarskog trakta u Bečkom Hofburgu ukrasio trima velikima zidnim slikama, koje predstavljaju scene iz francuskih ratova.

Vjerskom je osjećaju romantičara odgovarala umjetnost nazarena, koja je u Josephu Führichu (1800.-1876.) našla svojega najistaknutijega predstavnika. Njemački se svijet bajki i saga zrcali u fantastičnim i bajkovitim djelima Moritza od Schwinda (1804.-1871.) iz Beča, koji je, iako, napustivši Austriju i uputivši se u München uspio očuvati bečku tradiciju.

Kao slikare bidermajera u užemu smislu, te kao interpretatore ugođaja i životnoga stila građana u predrevolucionarno doba, treba spomenuti slikara prizora iz običnog života i portretista Josepha Danhausera, i neobično popularnog grafičara Josepha Kriehubera, kojem su se dali portretirati mnogi pripadnici bečkoga društva. Također je uspješan bio Moritz Michael Daffinger, no ipak je najveći talent u ovome krugu posjedovao Friedrich Amerling (1803.–1887.).

Međutim zaista originalno, bilo je stvaralaštvo Ferdinanda Waldmüllera (1783.-1865.). Njegovo slikanje prizora iz običnog života, uz veliko umjetničko, ima i veliko kulturnopovijesno značenje jer daje uvid u mnoge slike Beča iz njegova doba. Waldmüller je prije svega bio slikar pejzaža visokog ranga. Još je prije francuskih impresionista znao kako uvjerljivo prikazati sunčevo svjetlo u dojmu koji pruža slika.

Umjetnički obrt stvara izvrsna djela na području umjetničke stolarije i umijeća izradbe namještaja. Stilski je namještaj bidermajera sasvim poseban sastavni dio građanske kulture stanovanja u predrevolucionarno doba.

Od europskog je značenja bila i bečka manufaktura porculana.
Bidermajer nas, preko svojih oblika i ideala, suočava s građanskim poimanjem umjetnosti. Umjetnost se počinje otvarati svakidašnjijim područjima. Njezinu duhovnu pozadinu tvore romantizam u glazbi i slikarstvu, te liberalizam u pjesništvu. U ovome vremenu političkih napetosti, novih socijalnih, privrednih i duhovnih orijentacija, stvarana su vrhunska umjetnička djela, koja su izraz tog razvitka, i koja izgovaraju ono što će sloviti zauvijek.

[vrati se gore]

Izvor: Zöllner,Erich/Schüssel, Therese: Povijest Austrije, Barbat, Zagreb 1997.

*NASLOVNA SLIKA ČLANKA POD LICENCOM: Creative Commons License.
Autor: Huhu Uet