Gospodarski život i gospodarska politika u vrijeme merkantilizma
Erich Zöllner i Therese Schüssel
U drugoj su se polovici 17. stoljeća, isprva u Francuskoj, a zatim i u srednjoj Europi, pojavili prvi znakovi narodnoga gospodarstva, kojim su upravljali dvor i njegovi ministri, a koje je posebno poticalo razvoj industrije i trgovine. Gušenjem uvoza i jačanjem izvoza nadali su se održati aktivne platne bilance, koje su bile siguran pokazatelj bogatstva jedne države (merkantilizam).
Poljodjelstvo nije uvijek jednako podupirano. Ipak su i ovdje nastale promjene. Leopold I. i Karlo VI. nešto više pažnje posvetili su zaštiti seljaka. Razne su odredbe sadržavale zakone protiv »nepravednih žalbi podanika«, protiv vlastelinskih lihvara žitom i za olakšice u davanjima. Kontrole provedbi nisu postojale. Uz iznimku Tirola i Vorarlberga, gdje je privredni i socijalni položaj seljaka bio nešto bolji, ovom je staležu bilo vrlo teško. Visina tlake (»ručna tlaka i rad zapregom«) mogla se i negativno odraziti kad su na duže vrijeme zadržavali radnu snagu i tako oduzimali od vlastita imanja.
Kao i dosada, primjenjivao se tropoljni sustav, ali uz češći usjev djeteline i drugih krmnih biljaka na zapuštenim zemljištima. Vinogradi su često pretvarani u njive jer je bilo teško prodavati domaća vina na tržištu, za što je razlog vrlo vjerojatno bio u klimatskim promjenama. No, vrlo je omiljena bila sadnja duhana. U više austrijskih zemalja postojale su tvornice duhana, sve dok godine 1722. u Hainburgu (sjeverna Austrija) nije sagrađena vlastita carska tvornica duhana kojoj su morali isporučivati duhan sađen na gospodarskim i seoskim dobrima.
U stočarstvu su se trudili poboljšati kakvoću domaćih rasa goveda uvozom nizozemske i švicarske rasplodne stoke. Uzgoj se ovaca znatno poboljšao. Općenito gledano, više su se trudili oko unapređivanja ratarstva nego stočarstva, stoga što se cijena kruha, u duhu merkantilizma, trebala držati što nižom. To je seljaka gotovo potpuno onemogućavalo u plaćanju poreza. Mnoga su se seoska gospodarstva zadužila i propala. Njihovi su se stanovnici preselili u grad i tamo od novog zaposlenja očekivali poboljšanje životnih uvjeta.
Obrt, industrija i trgovina kudikamo su više unapređivani. U tu je svrhu imenovano posebno tijelo (1666. Bečki komercijalni kolegij, 1705. Zemaljska komercijalna deputacija, 1714. Merkantilne komisije), a privredna je politika vođena prema sasvim preciziranim pravilima.
Johann Joachim Becher, Philipp Wilhelm od Hörnigka i Wilhelm od Schrödera, tri značajna gospodarstvenika nacije, vrlo su učinkovito sudjelovala u izgradnji toga novog sistema narodnog gospodarstva. Trudili su se oko izgradnje manufaktura, zahtijevali su zapošljavanje većega broja manualnih radnika i racionalnije poslovanje. Philipp Wilhelm od Hörnigka u svojem je djelu »Austrija iznad svega, samo ako je njoj po volji« (1684.) izložio jedan gospodarstveni program koji je posebno upozoravao na povoljne prirodne uvjete austrijskoga gospodarskog područja, kao i na mogućnost da ga se korisnije upotrijebi kako bi se postigla privredna samostalnost. On u prvoj liniji zahtijeva preradu svih domaćih sirovina u gotove proizvode i to u manufakturama koje tek treba sagraditi, zatim školovanje obučenih radnika, ograničavanje uvoza na prijeko potrebne sirovine i unapređivanje potrošnje gotovih proizvoda; tržišta treba tražiti pa »makar i nakraj svijeta«. Praktični su savjeti upućeni i probnim industrijama koje vodi država i koje su zaštićene uvoznim carinama.
Hörnigkov je program – nakon svladavanja raznih prepreka – proveden. Isprva su obustavili uvoz luksuznih artikala, koji su jako opterećivali trgovačku bilancu. Godine 1697. Talijan Bratti osnovao je tkaonicu svile ispred Schottentora u Beču i time postavio temelj za kasnije poznatu industriju svile na Schottenfeldu, »Brillantengrund«. Porculanska manufaktura (Du Paquierova), osnovana godine 1718., 1744. prešla je u državno vlasništvo i već ubrzo uživala velik ugled. Manufaktura pamuka u Schwechatu bila je zametak tekstilne industrije na bečkom području.
Budući da nisu mogli konkurirati mletačkoj robi, država je ulagala u proizvodnju staklenih ploča, pa je tako nastala tvornica stakla u Neuhausu (sjeverna Austrija).
Obrtima (željezo, solane, staklo, papir), koji u alpskim zemljama postoje odavna, pridružile su se – nešto kasnije na Dunavu – tekstilne manufakture u Štajerskoj, tvornica stakla u Sv. Gilgenu; a u Češkoj se broj tvornica u pet godina utrostručio.
Hörnigk je za manufakture zahtijevao svakojake privilegije (među ostalim, da budu izvan ceha, da za radnike postoje porezne olakšice, zapošljavanje i stranih majstora i obrtnika), što uopće nije bilo u cehovskom duhu, koji su kao predstavnici malih obrta u tvornicama vidjeli opasnu konkurenciju, koja se izuzimala od njihova diktata. Poseban položaj manufaktura stoga je bio povod stalnim protestima obrtnika. Važnost cehova bila je sve manja, a posebno su nepovoljni bili životni uvjeti obrtnih pomoćnika, prema kojima su se obrtnici i vlasti
odnosili maćehinski.
Država u drugoj polovici 17. stoljeća iz vanjske trgovine još nije mogla izvući veće koristi, iako su se postupno ustaljivali uspjesi nove privredne politike. Izvoz su usmjeravali u sasvim određene pravce. Tako je nakon ratova s Turcima sklopljen trgovački ugovor sa Portom, koji je trgovinu s Istokom intenzivirao dunavskim putem. Prvo orijentalno trgovačko društvo (1667.) osiguravalo je izvoz željezne robe i tkanina, kao i uvoz vune i koža, ali prije svega uvoz žive stoke, radi opskrbljivanja tržišta mesom u Beču, no ipak se nije moglo sasvim probiti zbog balkanskih trgovaca. Isto se dogodilo i s drugim Orijentalnim trgovačkim društvom (1719.); tada austrijski Beograd slovio je kao važno trgovačko čvorište. Povoljniji od trgovine s Jugoistokom, bio je razvoj prometa na gornjem Dunavu, gdje su uvedene redovne veze brodom.
U vezi je s djelatnošću drugoga Orijentalnoga trgovačkoga društva i plansko intenziviranje trgovine sa Sredozemljem. Već za Leopolda I. to se Društvo pokušalo jače uključiti u trgovinu na Jadranu, no veći je opseg austrijska pomorska trgovina na jugu postigla tek kada je Karlo VI. godine 1719., Trst i Rijeku proglasio slobodnim lukama. Ovo je trgovačko društvo trgovalo i sa Španjolskom, Portugalom i sjevernom Afrikom. Mleci su, doduše, pokušavali onemogućiti austrijsku trgovinu na Jadranu, ali nisu bili dovoljno moćni da zatvore austrijske pomorske putove.
U vrijeme Karla VI., a u vezi s djelatnošću Trgovačkoga društva Ostende, osnivana su trgovačka naselja na istočnoj obali prednje Indije, na obali Koromandel južno od Madrasa, na ušću Gangesa. Na žalost, sve je i ostalo na spomenutim počecima kolonijalne politike; zavist pomorskih sila već je godine 1731. pokrenula ukidanje toga trgovačkoga društva, a to je bio čin usmjeren protiv priznanja pragmatične sankcije.
U 18. stoljeću započeo je strelovit razvoj prometa. Nove su ulice olakšale transport robe; tovarni putovi preko Semmeringa i Loiblpassa pretvoreni su u široke prometnice, a kroz Bečku šumu također je započela gradnja ceste. Po želji Karla VI. i salzburški je nadbiskup provodio gradnje cesta. Lošije je tekla gradnja prometnih veza u sudetskim zemljama. Za Leopolda I. i Karla VI. prvi put je iznikao projekt za kanal Dunav – Odra, ali nije ostvaren.
Važna je mjera najzad bila i podržavljenje pošte, najprije u njemačkim, a zatim i u češkim nasljednim zemljama (1722.). Time je poštanski promet poboljšan, ubrzan i pojeftinjen, što je bilo povoljno za gospodarstvo.
Tada još nije provedeno uklanjanje golemoga broja mitnica, što je bilo neminovno za pojeftinjenje robe; tek se ponešto robe moglo uvoziti. Za svoje velike vojne i gospodarsko-političke pothvate država je trebala velike svote novca, koje je često uz velike kamate posuđivala kod bogatih poduzetnika (Oppenheimer, Wertheimer). Bečka gradska banka, osnovana godine 1705., oslanjala se na kapital i kredit grada Beča, dobro je funkcionirala i ispomagala u vremenima financijske oskudice. Financijska se situacija u Austriji polako poboljšavala; tek se u zadnjim godinama vladavine Karla VI. stanje pogoršalo.
Izvor: Zöllner,Erich/Schüssel, Therese: Povijest Austrije, Barbat, Zagreb 1997.