Gospodarski život u kasnom Srednjem vijeku u Austriji
Erich Zöllner i Therese Schüssel
1. Poljoprivreda i pravni položaj seljaka
Iz vlastelinskih urbara (preteče zemljišnih knjiga) i iz pravica (Weistümer = zapisi običajnoga prava seoskih općina) može se saznati da se poljoprivredni oblici obrade, uspoređujući s visokim Srednjim vijekom, nisu iz temelja promijenili. Od žitarica najviše se proširila pšenica, primjećuje se i pravilno šumsko gospodarenje, a u poljoprivrednoj su industriji važnu ulogu imali mlinovi i pivovare; u 15. st. već postoje tvornice papira i stakla.
Od pića pivo je sve više konkuriralo domaćem vinu.
Poljoprivredna je industrija potrebnu radnu snagu nalazila u»bezemljašima« i posjednicima okućnica. Već su u ovom razdoblju unutar seljačkoga stanovništva postojale znatne socijalne razlike, uzrokovane velikom raznolikošću pravnih odnosa između seljaka i vlastelina. Zemljišni se posjed na različite načine dijelio seljacima.
Najprošireniji je bio Freistift (slobodni zakup), t. j. neslobodni je seljak mogao na neko vrijeme – u pravilu godinu dana – obrađivati dodijeljeno mu zemljište, koje je potom gubio, a opet bi ga stjecao samo s povećanim obvezama (tlaka i podavanja). Razumljivo je da seljak nije mogao biti zadovoljan ovakvim načinom razdiobe
zemljišta. No vlastelinstva su u 14. st. sve više provodila takav oblik. U Gornjoj i Donjoj Austriji, Štajerskoj, u većem dijelu Koruške, u istočnom Tirolu i u pograničnim područjima Salzburga Freistift je bio uobičajen.
Seljak je bio u boljem položaju ako mu je zemljište dodijeljeno doživotno. On – a ponekad i njegov sin – mogli su doživotno obrađivati dodijeljeno dobro. Takav je oblik zakupa zemljišta bio prilično česta pojava u bavarsko-austrijskome pograničnom području, posebno u Salzburgu. Najpovoljniji je položaj seljaka bio kod nasljednoga i kupovnoga prava; budući da je nasljednik imao osigurano imanje, često je seljak bio ovlašten njime slobodno raspolagati, prodavati ga ili darovati; u pravilu ga je on naslijedio. U Tirolu, dijelovima Vorarlberga i Salzburga, u gornjem tijeku rijeke Drave u Koruškoj, u pojedinačnim mjestima Štajerske mnogim je seljacima uspjelo od vlastelina otkupiti takvo zemljište.
Svi su ovi »ugovorni« zakupi pretpostavljali odnose podaništva; drukčije je bilo kod »slobodnih« zakupa, u kojima su mogli sudjelovati svi slojevi stanovništva bez povrede njihova pravnog položaja. Takvim su »slobodnim« zakupima pripadali prije svega gradsko i rudarsko pravo. Prvi oblik prava često nalazimo u okolici gradova; njegova se glavna podavanja sastoje od zemljišnog poreza i predstojničkoga prava; porezi i tlaka više se ne pojavljuju. Rudarsko je pravo prevladavalo na vinogradskim područjima u Donjoj Austriji, a poslije ga nalazimo i u južnoj Moravskoj i u Štajerskoj. Bilo je nasljedno; podavanja su se sastojala od novca i vina; često je uspijevalo jednokratnom novčanom isplatom riješiti se obveze davanja podavanja.
Naturalna su podavanja u kasnomu Srednjem vijeku sve više zamjenjivana novčanim plaćanjem. Kada su u 15. st. snižene cijene poljoprivrednih proizvoda, povišena su podavanja, što je teško pogodilo seljački stalež; također su povećane i tlake. Husitski i turski prodori, opasnosti od unutrašnjih dinastičkih neprijateljstava prisilili su vladare da sagrade utvrde, što je bilo moguće jedino seljačkom ručnom tlakom i podvozom.
Ovi su povećane obveze utoliko teško podnosili, jer su bile povezane s oduzimanjem dosadašnjih malih običajnih prava (lov, ribolov, sakupljanje drva i bobica). Odnos seljaka prema njihovim vlastelinima bio je uvijek napet, pa je na kraju rezultirao seljačkim nemirima u 15. st. i velikim seljačkim ratom godine 1525. Zahtijevali su povratak starom pravu i uskraćivali su ona podavanja, o kojima u Svetom pismu nije bilo ni govora, npr. mala desetina (den kleinen Zehent). Pod utjecajem reformatorskih ideja, često pogrešno tumačenih, seljaci su zahtijevali radikalnije reforme.
Budući da su njihovi ustanci bili ugušeni, na snazi su i dalje ostala stara podavanja i tlake. Doduše, izborni su se kneževi trudili da poboljšaju položaj seljaka, ali je još uvijek moć vlastelina bila prevelika. Smanjena novčana vrijednost često ih je dovodila u težak financijski položaj, tako da oni nisu mogli pristati na smanjenje podavanja.
2. Rudarstvo
Za razliku od poljoprivrede austrijsko je rudarstvo kasnoga Srednjeg vijeka bilo u znaku znatnog razvitka. To vrijedi i za iskopavanje soli i za iskopavanje kovina. Sagrađene su kneževske solane na Ausseeu, modernizirani su pogoni za preradbu metala i kuhane stočne hrane. Prihodi rudarstva i vlastelinstava u gornjem Trauntalu pripadali su habsburškoj »komori« (Kammer); to objašnjava naziv ovog područja – Salzkammergut.
Posebna se važnost pri iskopavanju soli pridavala smišljenome šumskom gospodarstvu i obradi drva, jer je svaka nestašica drva onemogućavala funkcioniranje rudnika. Radnici u solanama (izučeni rudari, stručnjaci koji pripremaju sol za obradu, radnici koji suše sol, drvosječe i vozari) imali su razvijenu svijest pripadnosti staležu i nije bilo jednostavno ispuniti njihove zahtjeve. Godine 1392. zbog različitih je nepovoljnih prilika izbio ustanak, koji je krvavo ugušen. Općenito uzevši, kneževski pogon iskopavanja i preradbe soli dobro se razvijao; razvijanje je bilo značajno.
Proces proizvodnje željeza i kovina u Štajerskoj sredinom 13. st. postao je produktivniji primjenom vodene snage u procesu taljenja i kovanja i uporabom boljih peći. Povećala se radna snaga, kao i potreba za ugljenom i živežnim namirnicama. Zbrinjavanje radnika bila je briga poduzetnika.
Rude su se u štajerskom Erzbergu iskopavale kod Innerberga (Eisenerz) i Vordernberga; također odgovarajući tome uređen je i izvoz. Iz Innerberga sirovine su išle prema Steyru, a od tamo obično vodenim putem prema Njemačkoj, Ugarskoj i Češkoj. Vordernberg se koristio pravcem preko skladišta Leobena prema Italiji, prije svega prema Veneciji.
U 15. st. dolazi do daljnjega tehničkog unapređenja procesa taljenja i prozvodnje željeza. Upotrebljavaju se visoke peći, a »velške« talionice i pokretni čekići (Streckhämmer) stavljaju se u pogon. Postavljaju se i veliki kotači, čime se olakšava posao, povećava proizvodnja, a i prihodi postaju izdašniji.
Zemaljski se knez umiješao i u rudarstvo i u proizvodnju metala. Odluke Fridrika III. dovele su do kontrole plaća i cijena, kao i do kontrole opskrbe radnika živežnim namirnicama. Manja se važnost pridavala iskopavanju ruda u koruškom Hüttenbergu. O iskopavanju željezne rude u Unutrašnjoj Austriji ovisila je ne baš neznačajna industrja željeza. Željezo iz Innerberga prerađivalo se u »željeznim korijenima« (Eisenwurzen) Gornje i Donje Austrije; kovači noževa iz Steyra smatrani su nadasve vrsnim zanatlijama. Prilično je živa bila djelatnost iskopavanja olovne rude kod Bleiburga, Windisch-Bleiberga i Bleiberga kod Villacha. Ovim su koruškim rudnicima upravljali različiti mali poduzetnici, sve dok ih potkraj 15. st. nisu potisnuli Fuggeri.
Bakar se najčešće vadio sa srebrom, koje se obično nalazilo na istim mjestima; prihod je bio znatan.
Još je veća bila dobit na srebru. Ono je u kasnomu Srednjem vijeku među plemenitim kovinama zauzimalo prvo mjesto. Iskopavanje je zlata u 14. i 15. st. imalo određenu ulogu još u Raurisu i Gasteinu. Štajerski rudnici srebra kod Schladminga i u Zeiringu bili su vrlo važni. Njihova su rudarska uređenja preuzela i druga alpska rudarska mjesta, a ono u Schladmingu nalazi se čak i u venecijanskome rudarskome pravu.
Rudnik iz Zeiringa bio je godine 1361. mjesto strašne katastrofe; provalom vodene bujice navodno je 1 400 rudara izgubilo život; tek se nakon 30 godina moglo ponovno započeti s radom.
I u Koruškoj su postojali mnogi rudnici srebra, kao npr. u dolinama rijeka Lavant, Krke i kod Obervellacha. Plemićki i građanski suvlasnici rudarskih postrojenja financirali su rudarstvo; rudari su radili na akord, a žene i djeca bili su zaposleni u teškoj rudarskoj proizvodnji. Najznačajniji razvitak doživjelo je tirolsko rudarstvo. Nakon tridentskih i brixenških biskupa i tirolski su grofovi potpuno iskoristili rudarske regalne prihode, ali su različitim poduzetnicima podijelili prava na iskopavanje ruda. Potkraj 15. st. istisnuli su ih Fuggeri, koji su izgradili jedinstvenu rudarsku organizaciju velikih razmjera. Kod čestih socijalnih sukoba između poduzetnika i rudara posredovala je kneževa komora rudarski sud.
Potkraj 15. st. godišnja proizvodnja rudnika iz Schwarza – najbogatiji pored Rattenberga, Sterzinga i Klausena – iznosila je 12.000 kg srebra i 22.000 q bakra. Ovaj bogati prihod činio je temelj tirolskog novčarstva.
3. Privredna struktura kasnosrednjovjekovnoga grada
Gradski patriciji – u pravilu imovinsko najjači sloj stanovništva – općenito uzevši, bili su također nosioci političkih prava, ako se ovi još nisu nalazili u rukama gradskog gospodara. Bečki su vijećnici uglavnom bili veliki trgovci, vlastelini i obogaćeni zanatlije, te su bili vlasnici često velikoga broja kuća. Devalvacija, privredne i političke pogrešne špekulacije dovele su do slabljenja statusa gradskih patricija; u Beču nikada nije došlo do tako velike akumulacije bogatstva kao kod Fuggera u Augsburgu. Slično kao u Beču i u manjim su gradovima glavnu riječ vodile imovinski bogate obitelji.
Brojčano jači nego gradski patriciji bili su zanatlije, koji su u kasnomu Srednjem vijeku već posvuda bili udruženi u cehove (Zechen) i bratstva. Cehovi su, osim stručnih problema, rješavali također socijalne i religiozne; nadziralo se provođenje neradne nedjelje; potpomagalo se bolesnim članovima, brinulo za pristojne pogrebe, te su se održavala redovita zajednička savjetovanja, objedi i mise. Gradski majstori-ispitivači preispitivali su kakvoću, mjeru i težinu robe. Stalna je borba vladala između zanatlija, pripadnika cehova i »zanovijetala«, često marljivih radnika, kojima je mnogo puta zbog nečasnog ili nezakonitog rođenja ili zbog kojega drugog razloga bio zabranjen pristup cehu.
Od 15. st. pojavljuju se odredbe o stručnoj naobrazbi od šegrta do majstora. Sa šegrtima se vrlo često loše postupalo. I s pomoćnicima, koji su se udružili u vlastite cehove, neprestano su izbijali sukobi, npr. u Beču od godine 1418. do 1439.
Pojedinačni su obrti imali određena stalna mjesta na koja nas još danas podsjećaju imena ulica, npr. bečka Bognergasse, Wollzeile, Tuchlauben, Bäckerstraße i dr. Često su određeni zanati i male manufakture obilježavali privredu čitavih gradova, tako su u Austriji poslovi vezani uz obradu željeza: kovači, bravari, nožari za Steyr, Leoben, Waidhofen i Ybbs.
Naposljetku, znatan je dio gradskog stanovništva činila služinčad; tu je pripadalo kućno osoblje i nadničari. Prava i dužnosti tih ljudi bili su uređeni u njihovim vlastitim propisima. Najniži socijalni položaj unutar stanovništva imali su oni ljudi koji su pali na teret socijalne skrbi: oni, koji su »pošteno« osiromašili i oni, koji su došli u sukob sa zakonom. Postojali su odobreni prosjaci, koji su nosili vlastitu oznaku; stroge su kazne slijedile ako je došlo do prevare.
Jedan jedini službenik (Sterzermeister) nadzirao je sve te ljude na koje se obraćala mala pažnja. I kod najmanje sumnje vrlo se rigorozno postupalo protiv stranaca bez imovine, skitnica i »otpuštenih« slugu.
4. Trgovina
Srednjovjekovna trgovina još se uvijek oslanjala na vodene putove. Na Dunavu i Innu u 14. st. nailazimo na plovidbe uzvodno, kao i na trgovinu, koja se provodi konjima uzduž obale. Za prelazak većih vodenih tokova služile su skele. Tek su godine 1439. sva tri bečka dunavska kraka premoštena, a godine 1463. u Kremsu, te 1497. u Linzu sagrađen je most preko Dunava. I plovidba po jezerima bila je vrlo živa. U kasnomu Srednjem vijeku bolje se nego prije brinulo za kopnene putove; s obzirom na to da je zemaljski knez ubirao cestarinu, imao je i dužnost brinuti se za njih.
Glavna dva tereta koja su se prevozila niz Dunav prema Beču bila su sol i tkanine; Bečani su preuzimali daljnji transport prema Ugarskoj. Njezina je dobit bila golema. Glavni teret koji je dolazio s brdovitih područja, a prevozio se Dunavom bilo je prije svega vino; u transportu su, uz Bečane, sudjelovali i trgovci iz Kremsa, Ybbsa, Klosterneuburga i područja gornje Njemačke. Austrijski izvoz prema Ugarskoj uglavnom je obuhvaćao tranzitnu robu, proizvode nizozemske i zapadnonjemačke tekstilne industrije, kao i domaće željezne proizvode. Izvoz drva gušen je zabranama austrijskih zemaljskih kneževa koji su čuvali šume, te ih htjeli iskoristiti samo za vlastite potrebe rudarstva, za potrebe gradnje i kao gorivo. Iz Ugarske se uvozila živa stoka, meso i koža.
Nemiri sredinom 15. st. nanijeli su štetu austrijskoj trgovini, a i odrazili su se na pravo skladištenja u Passauu. Bečka dozvola za skladištenje, nekoć osnova blagostanja grada, nije se mogla više sačuvati, pa je godine 1515. prestala biti na snazi. Austrijska tranzitna trgovina od Njemačke prema Italji velikim se dijelom odnosila na transport soli prema jugu; isti je put prema Italiji imala trgovina lanom i vunom, dok se od tamo uvozila svila i vino, kao i levantski pamuk. Iz Tirola se u oba smjera izvozio bakar; izvoz je srebra bio ograničen velikim carinama kako se ne bi ugrozilo kovanje novca zemaljskih kneževa. Glavno trgovačko mjesto u Tirolu bio je Bozen, na dunavskom su području sličnu funkciju imala tržišta u Linzu. Tamo kao i tu, robnu razmjenu sve više potiskuju novčani i mjenični promet.
Prodor novčane privrede uopće je karakterističan za ovo razdoblje, ali se ovaj proces u Austriji sporije razvijao nego na zapadu i jugu. Za habsburške je zemlje bilo opasno kada bi bečki pfenig izgubio na vrijednosti. Ugarski zlatni gulden uskoro je zavladao bečkim tržištem.
Od godine 1524.srebrni je taler uskoro postao jedinstvena valuta u habsburškim pokrajinama.
Izvor: Zöllner,Erich/Schüssel, Therese: Povijest Austrije, Barbat, Zagreb 1997.
*NASLOVNA SLIKA CLANKA POD LICENCAMA: GNU Lizenz für freie Dokumentation, Creative Commons License.