Surađujte sa WienerUhr.at

Gospodarski život u visokom Srednjem vijeku u Austriji

Erich Zöllner i Therese Schüssel

Seljačke općine i vlastelinstva, uz obitelj, bile su one određene zajednice, u čijim se okvirima provodila privredna djelatnost seljaka.

U seoskoj općini je pri obrađivanju zemljišta prisutan dobar susjedski zajednički rad, potreban zbog zahtjevne tropoljne zemljoradnje, općenito uzevši pravilne periodične izmjene zasijanog i neobrađenog polja, kao i zbog zajedničke uporabe šuma i livada. Općina se brinula za održavanje bunara, putova i mostova, za određivanje i nadzor zemljišnih granica, kao i za rješavanje sukoba. Tu se može primijetiti vrlo ograničena sudska vlast.

U izvorima se više nego općina pojavljuje vlastelinstvo. Ono nije samo proizvodnoorganizacijska jedinica, ni veliki zemljišni posjed, nego, kako nam to samo ime sugerira, također i vlast nad zemljom i ljudima. Vlastelin dijeli seljacima ograničenijih sloboda zemlju na obradu uz obvezu davanja podavanja; jedan je dio zemljišta, koji su obrađivali sluge, zadržao za vlastite potrebe.
Ovakva su gospodarstva u tijeku visokoga Srednjeg vijeka na mnogim područjima ograničavana u korist seljaštva s novčanim podavanjima. Gospodarstva vlastelina i predstojnika bila su, naravno, veća nego obično seljačko imanje. Velike plemićke obitelji tom su zemljom upravljale iz svojih zamkova.

Vojvoda Leopold VI

Vojvoda Leopold VI

Čestica prosječnoga seljačkog imanja nazivala se manus, a ona se određivala ne po veličini zemljišta, nego po prihodima. U Donjoj je Austriji bio uobičajeniji naziv leno (poluleno); tu je temeljna bila zemljišna čestica. Leno je obično obuhvaćalo trideset jutara oranica, kao i pravo iskorištavanja šuma. Podnošljiva podavanja u visokomu Srednjem vijeku davala su se još u naturi. U poljoprivredi je, prema urbarima (= popis dobara i prihoda na velikim veleposjedima), najveće značenje imala zob, a poslije nje raž.
Kasnije su se pšenica i ječam manje sijali, a proso je sve više nestajalo. Prilično je prošireno bilo sijanje lana, vrlo je cijenjen bio mak. Od mahunarka najčešći su bili grah i grašak. Hmelj se na austrijskome prostoru sadi tek od otprilike godine 1200.
Urbari Meinharda 11. (1295.) u grofoviji Tirol:

Der gelt vom Uemst. – 1. Fridriches hof des meiers giltet: 8 mutte roke, 16 mutte gerste der maze von sande Peters perch, für diu stiure 15 pfunt, 1 swein, 8 fleish. – 2., Rudolfus hof des meiers giltet: 8 mutte roke, 16 mutte gerste, für diu stiure 15 pfunt und 1 swein und 8 fleish. – 3. Diu ober mule giltet: 8 mutte, der ist daz dritte teil roke, diu zwei teil gerste, und 1 swein. 4. Diu ober mule giltet: auch 8 mutte und 1 swein. 5. Der meierhof von Arcelle giltet: 17 mutte der vor gesprochen maze ane 4 galuei Vinster maze, 10 pfuntfur stiwer, 1 swein, 4 fleish. – 6. Der ander hof auch da giltet: 6 mutte an 1 schoet daz ist 8 metzen, für die stiwer 5 pfunt, 1 swein, 2 fleish. – 7. der sweichhof ze Puetzental datze dem smide zu Muntdorf: 300 chese.

Podavanja iz Uemsta –
1. Fridrikovo upraviteljevo gospodarstvo iznosi: 8 mjera raži, 16 mjera ječma po mjeri iz Petersberga, za porez 15 funti, 1 svinju, 8 komada mesa. – 2. Rudolfovo upraviteljevo gospodarstvo iznosi: 8 mjera raži, 16 mjera ječma, za porez 15 funti i 1 svinju i 8 komada mesa. – 3. Gornji mlin broji: 8 mjera, t. j. trećinu raži, a dvije trećine ječma i 1 svinju. 4. Donji mlin broji: također 8 mjera i 1 svinju. 5. Upraviteljevo gospodarstvo iz Arcella broji: 17 mjera spomenutog mjerila i 4 vinsterske mjere za tekućinu, 10 funti za porez, 1 svinju, 4 komada mesa. – 6. drugo gospodarstvo također daje: 6 žitnih mjera što iznosi 8 mecena, za porez 5 funti, 1 svinju, 2 komada mesa. – 7. Katun u Puetzentalu podaje kovačnici u Muntdorfu: 300 sireva.
Vinogradarstvo je prema izvorima, bilo vrlo rašireno i donosilo mnogo prihoda, također i na područjima, na kojima danas uopće nema loze, kao u Gornjoj Austriji i u Koruškoj. Crkvena vlastelinstva, kao i vojvoda Austrijski, posjedovali su velike vinograde. Vinogradarstvo je bilo najzastupljenije, naravno, u južnom Tirolu, južnoj Štajerskoj i u donjoaustrijskim područjima.

Od vrtnih se biljaka šafran smatrao začinom i sredstvom za bojenje.

Stočarstvo je u ovom razdoblju vjerojatno bilo vrlo slabo razvijeno. U zapadnim alpskim zemljama govedarstvo je zajedno s već odavna prisutnim i bogatim pašnjacima bilo vrlo važna privredna djelatnost. Posebno se u Tirolu, Salzburgu i u Gornjoj Koruškoj od sredine

12. st. često spominje poseban oblik stočarske djelatnosti, alpsko mljekarstvo. Naime, tu je riječ o trajnim naseljima u planinskim izdvojenim gospodarstvima u svrhu bavljenja govedarstvom i ovčarstvom; vlastelinstvo im je dalo na raspolaganje nekoliko životinja (krava) od kojih se dobiva mlijeko, a za protuuslugu morali su isporučiti veće količine sira. Ovčarstvo je inače bila vrlo česta djelatnost, posebno na alpskim visoravnima, gdje je bilo mnogo dobrih pašnjaka. Još se više od preradbe mesa težilo za dobivanjem i obradom vune. Važno je bilo i peradarstvo, ništa manje ribolov i ribogojstvo. Pri kraju Srednjega vijeka postojali su u Waldviertelu na češkoj granici i ribnjaci. Oni samostani, koji su bili na rijekama i jezerima, svojim su predstojnicima davali podavanja u ribi. Lov je tada imao veću važnost nego danas; omogućavao je raznovrsniju prehranu, a istodobno je bio viteški sport. Pčelarstvo je bilo manje važna privredna djelatnost.

Poslije poljoprivrede najznačajnija privredna grana bilo je alpsko rudarstvo, koje se potpuno razvilo, doduše, tek u kasnomu Srednjem vijeku. Iskopavanje je kamene soli malo pomalo postiglo opet ono značenje koje je imalo u rimskom razdoblju; čovjeku i životinji sol je prijeko potrebna. U ranijem se razdoblju vadila suha kamena sol, a već se u visokomu Srednjem vijeku prešlo na postupak isušivanja slane vode, jer su izvori kamene soli
iskorišteni. Osim ostalih rudnika soli, spominju se i Hall na Innu, Hallein, (Bad) Hall kod Kremsmünstera i Hall kod Admonta. U 12. st. razvijeno je rudarstvo i u Salzkammergutu. Tu su austrijski zemaljski kneževi imali svoje solane, od kojih je Aussee bila kudikamo najvažnija. Štajerski Přemyslovići, samostan Rein i Babenbergovci (od 1211.) zamjenjuju jedni druge u rudarstvu i solanama.
Mali su vlasnici solana potisnuti. Budući da je od solana do Dunava bila moguća riječna plovidba, sol je u dunavskoj trgovini imala vrlo važnu ulogu. Dugo je bila glavna roba. Drugo je mjesto u rudarstvu na području istočnih Alpa u visokomu Srednjem vijeku zauzimalo željezo. U to je vrijeme štajerski Erzberg u posjedu Přemyslovića. Oni su – i poslije njih Babenbergovci – mnoge samostane (Admont, Göss, Seitz, Rein, Seckau, Gairach) darivali pravom sudjelovanja u iskopavanju rude u Erzbergu. Oduvijek su se drugi rudnici nalazili daleko iza štajerskog Erzberga; valjalo bi spomenuti i Hüttenberg, ali i druge rudarske pogone u Koruškoj. Željezo se iskopavalo iz površinskih kopova i rudnika. U početku se
metal talio u pećima na vjetar, a od 12. st. mijehovima. Potkraj visokoga Srednjeg vijeka kovanje je odvojeno od taljenja, zapravo su se kovačnice zbog sve veće nestašice drva morale premjestiti u šumovita područja, koja su, osim toga, raspolagala i potrebnom vodenom snagom.

Ništa nevažnije nije bilo i iskopavanje plemenitih kovina. Zlato se vadilo u Gasteinskoj i Rauriskoj dolini. Za proizvodnju novaca je prije svega bilo važno iskopavanje srebra. Štajerska je posjedovala nalazišta srebra u Zeiringu i kod Schladminga. U Koruškoj se, u okolici Friesacha, nalaze i rudnici srebra; tu su rudari u ustanku, koji je godine 1036. doveo do smrti sinova grofice Hemme von Zeltschacha, već rano istupili kao revolucionarni element.

Rudnici su tada prešli u crkveni posjed. Tirol je bio vlasnik rudnika srebra kod Kitzbühela. Rudarstvo je imalo presudnu ulogu u kneževskim i gradskim financijama. Iskopavanje srebra na alpskom području omogućilo je kovanje i uspjeh friesaškog, kremškog i, na kraju, bečkoga pfeniga.

Privredna snaga i značenje gradova austrijskoga prostora bili su vrlo različiti. Veliki je broj manjih gradova i trgovišta imao manje ili ne mnogo više od tisuću stanovnika; naselja su služila kao trgovišta za proizvode okolnih sela, a po strukturi stanovništva nisu pokazivala oštre socijalne razlike. Sitni su trgovci i obrtnici tvorili većinu stanovnika. U srednje velikim gradovima (Steyr, Bečko Novo Mjesto, St. Pöllten, Krems i Stein, Friesach, Bozen) struktura stanovništva nije bila toliko ujednačena; poneki su se obogatili trgovinom i izvozom sirovina i proizvoda te postali ugledni. Samo Beč, jedini srednjovjekovni veliki grad na austrijskome prostoru, ističe sa nadničarima i vinogradarima iz predgrađa, s furmanima i kućnom poslugom brojčano jači proletarijat; s druge su strane upravo ovdje živjeli i vlasnici neobično velikog imetka. Osim »ukućana«, koji su sudjelovali u novčarstvu, najbogatijim ljudima Beča pripadali su i trgovci tkaninama, trgovci divljači (krznari), mesari i vinari; iz njihovih se redova biraju članovi unutrašnjeg vijeća, čija je dužnost bila gradska uprava. Vjerojatno su
kasniji članovi obitelji Babenberg velikim novčanim zajmovima podupirali gospodarsku djelatnost bečkih građana.

U stvarnoj su trgovini Židovi bili znatno isključeni, ali su u novčarstvu bili vodeći, budući da je kanonska zabrana zabranjivala kršćanima sudjelovanje u kamatnim poslovima. Zbog toga carski i vojvodski privilegiji prema Židovima (1238., 1244.), osim mjera za osobnu sigurnost i zaštitu vjere, posebno govore i o pitanjima pljenidbe i kredita.

Veliku je važnost za privredni položaj jednoga grada imala i podjela prava na skladištenje; ono se u Austriji prvi put može dokazati u bečkom privilegiju iz godine 1221. Tada je određeno da trgovci iz Regensburga, Passaua i Švapske moraju svoju robu u Beču prodati u roku od tri mjeseca. Daljnji im je put prema Ugarskoj bio zatvoren. Ono što nisu uspjeli prodati, morali su, umjesto plaćanja izvoznih pristojba, ponovno izvesti iz grada. To je pravo skladištenja davalo gradu velike prednosti, jer je time trgovina po Dunavu prema Ugarskoj postala monopol Bečana. To je jako oslabilo dotad dominirajući položaj trgovaca iz Regensburga, dok je trgovina po Dunavu, prije svega vinom, soli, željezom i tkaninama, u vrlo kratkomu vremenu doživjela procvat.

Iz gradske povlastice vojvode Leopolda VI. Beču (18. listopad I22I.):
Dodjela prava skladištenja:
23. Ni jednom građaninu iz Švapske, Regensburga ili iz Passaua nije dopušteno sa svojom robom stupiti na ugarsko tlo. Tko učini suprotno, treba nam platiti dvije marke zlata. Ni jedan se strani trgovac ne smije sa svojim proizvodima zadržavati u gradu duže od dva mjeseca, niti ne smije sa sobom donesene proizvode prodavati strancima, nego samo građanima. I ne smije kupovati ni zlato ni srebro. A ako ga posjeduje, može ga prodati samo našemu trgovačkom udruženju.

Kada je Štajerska došla u posjed Babenbergovaca, austrijske dunavske zemlje počinju sudjelovati u također važnoj trgovini s Venecijom. Osim toga otuda vode i dobre trgovačke veze prema sjeveru; u trgovišnim propisima za Enns u vrijeme Přemyslovića i Babenbergovaca posebno se spominje trgovina s Rusijom – vjerojatno prema rusinskoj istočnoj Galiciji. Češka, koja nema rudnike soli, bila je važan kupac proizvoda bavarskih, salzburških i austrijskih solana. Ako je vladala nestašica određenih trgovačkih proizvoda, pokušao se zaustaviti njihov izvoz; tako je vojvoda Fridirk II. godine 1235. zabranio izvoz žita iz svojih zemalja.

Možemo reći, da se intenzitet vanjske i unutrašnje trgovine u visokomu Srednjem vijeku znatno povećao, prije svega zahvaljujući procvatu gradova i sve većem porastu stanovništva, kao i sve zahtjevnijem načinu života.

[vrati se gore]

 

Izvor: Zöllner,Erich/Schüssel, Therese: Povijest Austrije, Barbat, Zagreb 1997.

 

 

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *