Gospodarski život u vrijeme »ranog kapitalizma«
Erich Zöllner i Therese Schüssel
Već se u 15. st. primjećuju promjene u privrednim odnosima Srednje Europe (npr. u južnonjemačkim gradovima), koje su povezane s razvitkom kreditnih poslova, trgovine, ali i sa procvatom alpskog rudarstva i sve većim financijskim potrebama kneževa, koji su bili upleteni u velike političke pothvate. Zbog toga su kneževi i staleži u 16. st. pokušali planskim oblikovanjem privrednog života pribaviti si potrebna novčana sredstva.
Položaj seljačkoga staleža, općenito uzevši, bio je lošiji. Tlaka je u odnosu na prije povećana, te nije nedostajalo okrutnosti pri odredivanju i ubiranju podavanja, prilikom traženja tlake i ostvarivanja prava na lov. Postojali su – doduše, u malome broju – i oni, koji su izrabljivali seljake, unatoč izričitu naglašavanju, koje je dolazilo od zemaljskoga kneza, da se s »podanicima« treba postupati obazrivo, te koji se započeo zauzimati za seljaštvo.
Redarstvenim propisom iz godine 1542. regulirane su cijene za seljačke proizvode, čime su se zapravo trebali zaštititi seljaci od izrabljivanja. Odredba Rudolfa II. iz godine 1573. bila je usmjerena protiv pretjeranih podavanja na vlastelinstvima. Seljaci su izrazili svoje najveće nezadovoljstvo kada je ponovno od njih traženo da proizvode sa svojeg gospodarstva mogu prodavati samo vlastelinu. Da bi se sukobi između gospodara i seljaka uredili, osnovane su zemaljsko-kneževske komisije. No, ipak se još ne može govoriti o izrazitoj zaštiti seljačkoga staleža.
Fotografija je pod licencom Creative Commons.
Iznimkom se smatra dobar položaj seljaštva u Tirolu, gdje su se od seljaka tražila mala ili uopće nikakva podavanja.
Vlastelinstva su pokušala kupnjom manjih posjeda ili uključivanjem neobrađene zemlje stvoriti velika gospodarstva, koja su nerijetko dana »podanicima« na obradu, ali su zato morali plaćati veće poreze nego što je to bilo propisano zemaljsko-kneževskim kmetskim porezom (= važan državni izvor prihoda).
Oskudica novca u posljednjoj trećini 16. st. prisilila je Habsburgovce da prodaju veliki dio svojih komorskih imanja; no zadržali su si šumske posjede, kao i posjede za lov.
Crkveni posjedi ponovno su se povećali, budući da su si Crkva i samostani prisvojili brojna imanja iseljenih protestantskih plemića.
U poljoprivredi se pokušalo prikladnim poboljšanjima povećati prinose. Tropoljna je poljoprivreda proširena sadnjom biljaka koje služe za stočnu hranu, prije svega djetelinom, što je pak omogućilo držanje većega broja stoke. Stočarstvo se, naime, smatralo unosnijim od ratarstva.
Pokušalo se i s uzgojem stranih poljoprivrednih kultura; tako se npr. započela sadnja murva, ali taj pokus nije bio osuđen na trajniji uspjeh zbog klimatskih razloga. Samo je kukuruz od biljaka iz Novoga svijeta naišao na nešto veću rasprostranjenost. U 17. st. započelo se sa sadnjom duhana, koji su seljaci upoznali preko vojnika. Krumpir, njegovan samo kao vrtna biljka, bio je u cjelokupnoj poljoprivredi još nepoznat.
Vinogradarstvo i trgovina vinom u ranom u Novom vijeku imali su još vrlo veliku važnost. Tek je Tridesetogodišnji rat sa svojim poteškoćama prilikom izvoza utoliko donio promjenu kada je Bavarska, do tada glavni konzument, prešla na pivo proizvedeno od domaćega hmelja.
Već je u 16. st. u Austriji potrošnja piva vrlo porasla. Također je i voćni mošt kao jeftino narodno piće bio omiljen.
Alpsko rudarsvo svoj je najveći procvat doživjelo na prelasku iz Srednjega u Novi vijek.
Veliko značenje u sljedećim stoljećima i dalje je imala proizvodnja soli. Zauzimanjem čeških zemalja, u kojima je nedostajao vlastiti pogon za proizvodnju soli, solane u Tirolu, Salzburgu i Salzkammergutu proširile su svoje tržište. Uza stare zemaljsko-kneževske solane u Ausseeu, Hallstattu i Hallu u Tirolu, sagrađen je godine 1563. novi kompleks uz rudnik soli kod Bad Ischla. U topionicama se trošilo vrlo mnogo drva, pa je iz tog razloga na području bogatom šumom Ebenseea postavljen vod za izvor slane vode, gdje je godine 1607. započela raditi
talionica.
Iskopavanje željeza u alpskim područjima bilo je unosno, osobito tada, kada je nadvojvoda Karlo od Unutrašnje Austrije poboljšao uvjete transporta gradnjom cesta, te uklanjanjem prepreka glede plovidbe po rijeci Enns. U talionicama se upotrebljavaju moderne peći, što je povećavalo prodaju. Za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata i na ovom je privrednom području nastupila kriza.
Gotovo sva bogata nalazišta srebra u Tirolu (Schwarz, Kitzbühel, Rattenberg, Gossensass) prešla su u ruke obitelji Fugger, koji su sve to financirali. Tirolski su rudari i u inozemstvu uživali velik ugled.
Iskopavanje bakra u sjevernougarskom Neusohlu svojim je bogatim prihodima bilo najznačajniji rudarski izvor prihoda za Dvorsku komoru, nakon što je prije stvorila temelj za brz uspon obitelji Fugger. Zapravo, kada su jedinice erdeljskog kneza Gabora Bethlena za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata osvojile ugarska rudarska mjesta, počinje propast gornjougarskog rudarstva.
Vrlo ograničena eksploatacija zlata u alpskim predjelima bila je važna samo za kovanje novca. Austrijski gradovi i trgovišta u ovom su razdoblju zbog svoje sklonosti novim vjerskim naucima bili u opoziciji prema zemaljskome knezu, koji je pak težio ograničiti gradsku autonomiju. Poneki su gradovi u ovome vremenu izgubili svoje povlastice. Gradonačelnika je bilo samo u velikim gradovima; gradski suci obavljali su svoju službu kao zemaljskokneževski službenici (od godine 1600. pravilo!). Njihova je dužnost bila briga za javno blagostanje, održavanje reda i sigurnosti i kontrola uprave.
I između plemićkih staleža i građana postojale su suprotnosti. Način, života imućnijih građana i zemaljskoga plemstva bio je sve sličniji, no gradovi su se ipak tužili na obrtničku i trgovačku djelatnost u okvirima vlastelinstava, dok je plemstvo građanima stvaralo poteškoće prilikom kupovanja zemljišta. Gradsko je plemstvo također pokušavalo oslabiti cehove zanatlija razbijanjem njihove zatvorenosti; oni bi bili najsretniji kada bi se donijela odluka o prestanku njihova rada. To se doista dogodilo godine 1527., ali su ipak nakon kratka vremena cehovi ponovno oživjeli, čak su se povezali u zemaljske saveze, koji su strogim odredbama htjeli privredno zaštititi zanat.
Majstorima je uspjelo ograničiti broj radionica, tako da je novom naraštaju otežan uspon; tako je smanjena konkurencija. Kalfe su se morali oženiti udovicama majstora ili njihovim kćerima, ako su htjeli preuzeti radionicu.
Između majstora i kalfi uopće nije vladala najbolja sloga. Obrtnička su udruženja vodila ogorčenu borbu pritiv šeprtlja i»zanovijetala«.
Poneki su obrti, kao rezbari lukova i strijela, propali zbog napretka u tehnici, u ovom slučaju, zbog proizvodnje oružja. Pobjedničkim pohodom papira nestao je pergament. Poneki su obrti nastali upravo zahvaljujući ovom tehničkom napretku, kao urari, koji su proizvodili džepne satove. Proizvodnja je tekstila u Austriji bila vrlo proširena, ali je samo industrija lana imala dobre prihode, dok proizvodnja tkanina nije doživjela pravi procvat.
Odlučujući zamah u 16. st. doživjela je industrija stakla, posebno u Tirolu i u Donjoj Austriji. Najvažniji su proizvodi dolazili iz austrijskih željezara sa Steyrom kao središtem. Kovači koji su izrađivali kose bili su u čitavoj Europi priznati zbog svoje kvalitetne izradbe, a i puškari iz Ferlacha u Donjoj Koruškoj zbog svojeg su umijeća bili na dobru glasu. Osim njih, postojali su i kovači noževa, srpova, mačeva i čavala, čiji se rad također cijenio.
Europska trgovina potkraj Srednjega vijeka započela se sve više služiti novim putovima, koji su nanijeli štetu alpskim i dunavskim prometnim pravcima. Trgovina prema jugoistoku služila se, doduše, dunavskim prometnim putem, ali zbog ugarskih političkih odnosa nije bila unosna, a njezin je intenzitet također trpio zbog prevelika povećavanja zemaljsko-kneževskih carina. Vodeni je put i dalje bio važan za prijevoz vojnih jedinica. Iz Ugarske su se uvozile stoka i žitarice. Mnogo intenzivnija i unosnija bila je dunavska trgovina s južnom Njemačkom. Kao i do tada, uglavnom su se u Austriju uvozile tkanine, a izvozili vino i metalni proizvodi.
Unutar habsburških nasljednih zemalja vrlo je važna bila i trgovina drvom. U kasnijem 16. st. luke na Atlantskom oceanu potisnule su stare srednjovjekovne obalne gradove na Sredozemlju, te preuzele njihovu dosadašnju glavnu ulogu u morskome prometu.
Venecija je glede svojega gospodarskog značenja počela nazadovati. Također su i južnonjemački gradovi osjetili to premještanje europske trgovine. Unatoč tomu, Venecija je sve do sredine 17. st. ostala vrlo važno središte za trgovce iz Salzburga i Steyra. Austrija je izvozila prije svega metalne proizvode, goveđu kožu, vosak i smolu, a uvozila staklo, ulje, sapun i talijansko vino (malvaziju i muškat).
Za vrijeme Rudolfa II. trebalo je premještanje dvorskog života u Prag uzdići njegovo gospodarsko značenje u odnosu na Beč i Linz. U Češku su se izvozili sol, željezo i vino, sa sjevera su dolazili proizvodi češke industrije stakla, tkanine, nadalje, proizvodi sjeveroistočnih europskih zemalja, npr. vosak i krznena roba.
U trgovini i novčarstvu austrijskoga prostora u ovoj epohi prisutan je veliki strani kapital. Već politika Maksimilijana I. nije bila moguća bez novca Fuggera; do stvarnog izražaja to dolazi za Karla V. i Ferdinanda I. Velike su pričuve gotovog novca gornjonjemačkih trgovačkih obitelji omogućavale mnoge riskantne novčane poslove, kojima je također pripadalo i davanje zajma Dvorskoj komori. Na taj su se način pokraj 15. st. domogli rudnika u Alpama i Karpatima. Tako su južnonjemačka poduzeća upravljala rudnicima bakra u Neusohleu.
I strani su trgovci vladali u proširenoj međudržavnoj trgovini. Propast brojnih nürnberških i augsburških trgovačkih kuća u drugoj polovici 16. st. svakako je umanjio utjecaj trgovaca iz »gornjih zemalja«. Od tada su se u habsburškim zemljama počeli jače isticati veliki trgovci iz Salzburga; u većem stilu trgovali su i Talijani i Nizozemci. Mnogi stanovnici alpskih zemalja zarađuju kao putujući trgovci na malo. Židovi su nakon previranja u 15. st. započeli ponovno intenzivno sudjelovati u trgovini.
U tijeku 16. st. uspjelo je smanjiti razlike između monetarnih jedinica u nasljednim, ugarskim i češkim zemljama, te ih malo-pomalo izjednačiti; austrijska monetarna jedinica, taler, oslanjala se na visokovrijedne srebrne kovanice. Za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata u Austriji su se kovale manje vrednije kipper-kovanice, budući da se nije vidio način kako potrebu za novcem svesti u okvire. Tek se s vremenom uspjelo ponovno zadobiti povjerenje stanovništva, koje je izgubilo oko 87% vlasništva gotovog novca, za novu stabilnu valutu
Izvor: Zöllner,Erich/Schüssel, Therese: Povijest Austrije, Barbat, Zagreb 1997.
*NASLOVNA SLIKA CLANKA POD LICENCOM: Creative Commons License.
Autor: Martin Kluger