Surađujte sa WienerUhr.at

Kriza i uspon Austrije

Erich Zöllner i Therese Schüssel

1. Razdoblje austrijskih nemira pod Fridrikom III.

Preranom smrću Albrechta V. (II) započelo je vrlo zabrinjavajuće razdoblje austrijske povijesti. U cijelosti se poklopilo s vladavinom Fridrika V. (III.), 1439.-1493., sina vojvode Ernesta od Unutrašnje Austrije. Karakteristika je ovoga vladara bila ta da je u različitim teškim vanjskopolitičkim i unutrašnjopolitičkim situacijama često odgovarao pasivnim otporom. No, ipak je svojeme sinu Maximilijanu ostavio impozantan, snažan položaj.

Prvi problemi s kojima se Fridrik suočava jesu oni vezani uz njegov status skrbnika mladog Ladislava, koji se na osnovi svojeg podrijetla mogao smatrati najopravdanijim kandidatom za ugarsku i češku krunu. No u obim su zemljama postojale nacionalne stranke koje su željele vidjeti predstavnika svoje vlastite zemlje kao kralja. U Ugarskoj se kandidirao Jagelović Vladislav Poljski. Oba su kandidata okrunjena, Ladislav kao tromjesečno dijete, Vladislav kao šesnaestogodišnjak (1440.). Jagelović je uspio uspostaviti svoju vlast, ali je već godine 1444. izgubio život u bitki kod Varne protiv Turaka.
Sada je Ladislav trebao biti priznat za kralja, ali je Fridrik, koji je godine 1440. izabran za rimskog cara, odbio isporučiti svojega štićenika. Na to je ugarski državni sabor za regenta izabrao erdeljskog plemića Janka Hunjadija (1446.); ovaj je uskoro provalio u Austriju, ali nije mogao prisiliti Fridrika da promijeni svoj stav.

Gotovo slična situacija bila je u Češkoj. Izbor je staleža pao na utrakvista Juraja Podjebradskog, koji je konačno postao regent, te uzaludno kao i Hunjadi i zahtijevao Ladislavovo isporučenje. Fridrik također nije htio albertinskim »donjoaustrijskim« zemljama i njihovim staležima dati zakonitoga vladara a da se sam prije nije tamo učvrstio. Veliki dio staleža pod vodstvom Ulrika od Eytzinga nije bio sklon Fridriku, koji je, zasigurno, ponudio poneki povod za nezadovoljstvo, ali je, s druge strane, ipak bio opravdanoga stava da bi njegov štićenik, ako ga isporuči, postao igračka u rukama staleža, koji su ipak na prvome mjestu mislili kako ojačati
vlastitu moć.

Portret Albrechta VI

Portret Albrechta VI


Kralj Fridrik III. u svojoj se njemačkoj politici nije pokazao baš mudrim. Tajni savez s Francuskom trebao je pomoći da učvrsti i onako jako oslabljeni habsburški položaj u Švicarskoj. Unatoč tomu nije mu uspjelo pobijediti Švicarce, jer su se oni i Elzašani ogorčeno branili protiv francuskih nediscipliniranih plaćenika, koji su također prodrli i opustošili Porajnje (1444.). Fridrikova je politika otkrivena i time je na dugo vrijeme izgubio na ugledu.

Za vrijeme ovih događaja područje sjeverno od Dunava trpjelo je stalna pustošenja čeških, moravskih, ugarskih i također domaćih bandi. Kralj Fridrik i dalje je bio pasivan. Jedno je olakšanje donio vojni pohod grofa Ulrika Celjskog na Moravsko polje. Iznova je godine 1451. oporbena manjina staleža pod Ulrikom od Eytzinga zahtijevala osolobađanje Ladislava Posmrtnog. Fridrik je izbjegao odgovor te u pratnji svojega štićenika
poduzeo put u Rim, na kojem je okrunjen za cara (1452.). Ovo je bilo prvo krunjenje jednog Habsburgovca za cara i posljednje učinjeno u Rimu. Odsad ovo najviše carsko dostojanstvo, koje se udomaćilo pod nazivom »Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti«, s ponekim prekidima (Wittelsbachovac Karlo VII.) ostaje sve do propasti Carstva (1806.) u rukama Habsburgovaca.

Ugarski, češki i austrijski carski protivnici, sklopivši u Beču savez, opkolili su povratnike iz Rima u Bečkom Novom Mjestu i prisilili cara na izručenje Ladislava. Trinaestogodišnji je Ladislav trijumfalno doveden u Beč, a od tamo u Prag, gdje je okrunjen za češkoga kralja. Stvarni su vlastodršci ostali utjecajni plemići, kao Podjebradski, Hunjadi, Ulrik od Eytzinga i Ulrik Celjski. Zadnji je, naposljetku, imao najveći utjecaj na mladoga kralja, te je vodio njegovu politiku. Dana 23. studenoga 1457. Ladislav je umro u Pragu.
S njim se ugasila albertinska linija Habsburgovaca. Njegovom je smrću prestala i personalna unija austrijskih, ugarskih i čeških zemalja, u kojoj se mogu vidjeti početci kasnije Podunavske Monarhije. Fridrik III. odmah se morao odreći Češke u korist Juraja Podjebradskog. U Ugarskoj ga je manjina izabrala za kralja, ali je jaka stranka uspjela nametnuti svojeg kandidata, Matijaša Hunjadija (»Corvinus«). Sigurno je njegovu izboru pripomoglo i sjećanje na junačko djelo Janka Hunjadija, koji je godine 1456. spasio Beograd iz turskih ruku.

Zbog zahtjeva na albertinske zemlje, došlo je do ratnog razračunavanja između Fridrika i njegova mlađega brata Albrechta VI. Ovaj novi sukob među braćom trajao je od 1458. do 1463., a austrijskim je zemljama opet donio nevolju i ugrozio svako državno uređenje.
Nakon dugotrajnih pregovora sa staležima godine 1458. postignut je sporazum, po kojem je car Fridrik preuzeo vlast nad nadvojvodstvom ispod rijeke Enns – godine 1453. potvrdio je Privilegium maius, te je time vojvodstvo Austrija postalo nadvojvodstvo – a nadvojvoda Albrecht nad područjem iznad rijeke Enns. No ni tada car nije mogao uspostaviti svoju vlast u Donjoj Austriji.

Ravno su područje opustošile plaćeničke bande neprijateljskoga brata i njegovih sljedbenika. Izbila je glad budući da se nije mogla spremiti ljetina. Car je ostao plaćenicima dužan plaću, te je – pritisnut stalnim novčanim brigama – došao na ideju razriješiti situaciju kovanjem bezvrijednih kovanica. Nastupila je jaka inflacija nakon što je zemlja preplavljena s ovim »Schinderlingen«. Naposljetku je stanovništvo posvuda odbijalo prihvatiti taj novac. Monetarna je kriza godine 1460. donekle riješena kovanjem stabilnog novca, ali je povjerenje u »bečki pfenig« i dalje ostalo uzdrmano.

Daljnja su opterećenja stanovništvu bila brojna dinastička neprijateljstva. Doduše, prema srednjovjekovnome pravu, zahtjevi su se mogli ostvariti i ovim dinastičkim neprijateljstvima, ali gomile novačenih plaćenika često su bili krivci za neobuzdana nasilja, te su njihovi neopravdani zahtjevi opet dovodili do novih dinastičkih neprijateljstava. Car nije bio dovoljno jak da bi očuvao zemaljski mir. Albrecht VI. u nezadovoljnom je stanovništvu naišao na potporu, kada je u lipnju godine 1461. provalio u Donju Austriju.
Njegovi su sljedbenici uspostavili vlast u Beču pod vodstvom omiljenoga gradonačelnika Wolfganga Holzera, te su opkolili zamak u kojem se nalazio car. Uz pomoć kranjskog viteza Andreasa Baumkirchera, koji je pozvao češku vojsku da prekine opsadu, car je oslobođen. U Beču je vladao Albrecht VI.

Dao je pogubiti Holzera koji je potajno promijenio stranu i pripremao napad na nadvojvodu. Opće prilike pod njegovom se vlašću nisu baš poboljšale. Neočekivana smrt Albrechta VI. (1463.) ponovno je učinila Fridrika III. gospodarem austrijskih dunavskih pokrajina. (Žigmund Tirolski, zadnji zastupnik Prednje Austrije, već je
nakon Ladislavove smrti dobio odštetu za sve zahtjeve na nasljedstvo.) Car je sada postupao promišljeno.

Nagodbom o nasljedstvu s Matijašom Korvinom Habsurgovcima se pružila prilika za dobivanje ugarske krune. Vanjskopolitička i unutrašnjopolitička situacija počela se smirivati. U ovom razdoblju kratkotrajnog mira Fridrik je postigao i crkvenopolitički uspjeh. Za vrijeme drugog boravka u Rimu uspio je dobiti od pape Pavla II. dopuštenicu za osnivanje bečke biskupije, koja je svakako obuhvaćala mali prostor. Tako se stogodišnji plan napokon ostvario (1469.). Ovom je prilikom Bečko Novo Mjesto, caru vjeran grad, postalo također biskupsko sjedište. Leopold III. proglašen je godine 1485. svecem.

Iako car nije imao većih poteškoća u leopoldskim unutrašnjoaustrijskim zemljama, ipak je izbio ustanak pod vodstvom Andreasa Baumkirchera, koji je nekoć pripadao najvjernijim sljedbenicima Fridrika, ali smatrajući da nije dovoljno nagrađen za svoje uspjehe, krenuo je zajedno s drugim štajerskim plemićima, potpomognut od Matijaša Korvina, protiv cara. Došlo je do tzv. Baumkircherove fajde (»Baumkircherfehde«), koja je trajala od godine 1468. do 1470. Unutrašnjoaustrijski staleži svojim su posredovanjem doveli do sporazuma, ali je car, kojeg su upozorili na Baumkircherov pokušaj njegova ubojstva, dao ove bez sudskog procesa u Grazu pogubiti (1471.).

Iste je godine Fridrik III. kupnjom dobio i Rijeku; još jedan jadranski lučki grad. U zadnjoj četvrtini stoljeća počinje se sve više primjećivati neprijatelj, čija je snaga stoljećima Austriji značila opasnost. Turci su godine 1396. kod Nikopolja i godine 1444. kod Varne izvojevali pobjedu, te si tako stvorili mogućnost duboka prodora u Europu, što je na Zapadu uzrokovalo velik strah.
Potaknuti zanosnim propovijedima franjevca Ivana Kapistrana, koji je pozivao u vojni pohod protiv Turaka i naišao na veliki odaziv (Kapistranova kancelarija na vanjskoj strani katedrale Sv. Stjepana u Beču!), mnogi su dobrovoljci iz Austrije otišli u borbu protiv »zakletog neprijatelja kršćanstva«. Hunjadijeva pobjeda kod Beograda godine 1456. nije mogla spriječiti da se Turci učvrste u Bosni i da ugrožavaju Unutrašnju Austriju. Godine 1473., 1476., 1478., 1480. i 1483. prodrli su preko Kranjske do Koruške i opustošili zemlju.

»1473. U vrijeme slavlja prenošenja Sv. Ruperta (24. rujna) došli su Turci preko Kankera (u Kranjskoj) u Jauntal (dolina rijeke Drave u Donjoj Koruškoj), pale Möchling, odvode tamošnju starateljicu (upraviteljicu) s njezinim sinom, pustoše sve do Feldkirchena i Sent Vida. U subotu nakon dana Sv. Ruperta, kada je na trgu bio godišnji sajam, mogli su se vidjeti i u dolini rijeke Lavant. Mnogi su prešli Dravu, poubijali volove, krave, guske i svinje i ostavili ih ležati, kao i mnoge ljude ranili i ubili.«

»1481. car je Fridrik sazvao u Sent Vidu jedan zemaljski sabor zbog Turaka. Drugi zemaljski sabor u Sent Vidu (sazvao je) radi opskrbe vojske živežnim namirnicama, što su carski kneževi dopustili poslati. Na dan Sv. Leonarda (6. studenoga) potpuno je izgorio samostan Ossiach. Turci sa 7 000 konja provaljuju u Hrvatsku, Kranjsku i Korušku, te se povlače s 10 000 ljudi, ali su konačno u Hrvatskoj svi potučeni.« (Iz anala samostana Sv. Pavla.)

Razorni upad Turaka godine 1476. bio je povod samoobrane koruških seljaka, budući da je plemstvo – radi zaštite zidina svojih zamkova – često prepuštalo otvoreno područje njegovoj sudbini. Seljaci su potučeni godine 1478. kod Goggaua, nakon što su Turci prodrli kroz Kanaltal. Seljaci nisu bili dorasli uvježbanoj vojsci, a prikladna se obrana mogla provesti samo uz pomoć kneževskih plaćeničkih trupa.

2. Austrija u sukobu za Zapadom i Istokom

Nakon što je car Fridrik učvrstio svoju unutrašnju politiku, Zapadna je Europa započela dobivati sve važnije mjesto u vanjskoj politici habsburške kuće. Poticaj je dolazio od veselog i darežljivog nadvojvode Žigmunda Tirolskog (1446.-1490.). Njegov su sukob s brixenškim biskupom, kardinalom Nikolom Kuzanskim (Cusanus), značajnim ranohumanistom, iskoristili Švicarci, kako bi osvojili habsburška područja. Željeli su Breisgau i Sundgau dobiti u svoje ruke. I nakon što se spor s biskupskim protivnikom izgladio, Švicarci su i dalje nastavljali s pritiskom.
Zato se Žigmund povezao s Karlom Smjelim Burgundskim, koji je uspješnom obiteljskom politikom uspio pripojiti državi područja između Švicarskih Jura i Sjevernog mora, odvojena Lotaringijom, a bio je i protivnik Švicaraca. Očekivana je burgundska pomoć izostala, a Žigmund je sada pokušao, planom sklapanja braka između carskog sina Maksimilijana i burgundske nasljednice Marije, nastaviti ovu zajedničku suradnju. Ovaj plan, od kojeg su obje strane vrlo mnogo čekivale, kao prvi se izjalovio. U ovoj je situaciji Žigmund promišljeno promijenio smjer svoje politike. Sa Švicarcima je u sporazumu u Konstanci sklopio mir »Vječnog pravca« (1474.), budući da mu se zbog njegova financijskog položaja daljnji rat činio beznadnim, a pokušao je ponovno vratiti područja dana u zalog Karlu Burgundskom.

Nakon što je ovaj uskratio vratiti područja, došlo je do saveza sa Švicarskom, gornjorajnskim gradovima, kao i ponekim biskupijama. U sukobima kod Héricourta (1475.), kod Grandsona Murtena (1476.) Švicarci su izašli kao pobjednici. U bitki kod Nancyja burgundski je vojvoda izgubio život (1477.).

U ovoj teškoj situaciji Karlo Burgundski ponovno se okrenuo starome planu sklapanja braka između njegove kćeri Marije i Maksimilijana, te iznova započeo pregovarati s carem. Nakon Karlove smrti Maksimilijan je pohitao u Nizozemsku i oženio se s Marijom u Gentu (kolovoz 1477.). Ta je ženidba – koja je bila vrlo sretna – činila temelj postanka Austrije velikom silom, ali je dovela i do sukoba s Francuskom zbog bogatoga burgundskog naslijeđa. U dugogodišnjim borbama Maksimilijan je i dalje bio vrlo uspješan. Burgundska Nizozemska (= Nizozemska i Belgija) i slobodna grofovija Burgundija su pripale Austriji, što je s kulturnog i privrednoga stajališta bilo vrlo korisno za habsburške zemlje, a s političkog stvoreni su mostovi prema zapadnoj Europi, prije svega prema Engleskoj. Ovo je ujedinjenje isto tako sa sobom donijelo i sukob između Francuske i Austrije.

Dok su sukobi oko Burgundije zahtijevali potpuno Maksimilijanovo zalaganje, čiji se položaj nakon nesretne smrti njegove supruge u lovu, koja se smatrala stvarnom vladaricom, pogoršao, na istoku je habsburških zemalja došlo do nadasve kritične situacije. Matijaš Korvin, častoljubiv ugarski kralj, proširio je svoju vlast i nad dijelovima Moravske i Šleske, budući da mu je to omogućila smrt češkoga kralja Juraja Podjebradskog. Nije mogao ostvariti svoje zahtjeve na Češku, jer je Jagelović Vladislav II. bio općepriznat. Zapravo je Matijaš, polazeći iz Ugarske, planirao ujedinjenje ugarskih, čeških i austrijskih zemalja pa je neznačajnim povodom provalio u Donju Austriju, nakon duže opsade osvojio Beč (1485.), Bečko Novo Mjesto (1487.) i konačno gotovo cijelu Donju Austriju.

Maksimilijan nije mogao svojemu ocu, koji se nalazio u teškom položaju, priteći u pomoć, budući da je od godine 1484. ponovno bio u sukobu s Francuzima, ovoga puta promjenljive sreće. U Nizozemskoj više nije bio omiljen. Vrativši se u Nizozemsku nakon sukoba s Francuzima, stanovnici Brügga čak su ga uhitili zbog njegove prijateljske trgovačke politike s Engleskom, a pustili ga tek kada je stigla carska vojska, u zamjenu za velike ustupke (1488.).

Činilo se da su se ispunili planovi ugarskoga kralja nakon proširenja njegove vlasti. Od godine 1485. do 1490. nesmetano je stolovao u Beču. Vjerovatno je njegovo častoljublje težilo i za carskom krunom. Njegova rana smrt godine 1490. promijenila je političke prilike. Sada je Maksimilijan bez muke mogao vratiti svoja izgubljena područja. No nije mogao ostvariti svoje zahtjeve na ugarsko prijestolje, Jagelović Vladislav Češki postao je ugarski kralj. Pri sklapanju mira u Požunu (1491.) vodilo se računa i o habsburškom zahtjevu tako da su Ugarska i Češka nakon nestanka Jagelovića u muškoj liniji trebale pripasti Habsburgovcima. Ovaj je sporazum
imao veliku važnost za daljnju austrijsku povijest.
Iz sporazuma u Požunu (1491.):
Gospodar i kralj Vladislav, kao i ugarska Država trebaju se obvezati da će priznati, potvrditi i obnoviti stare sporazume, vezane uz redoslijed nasljednoga prava, točnije rečeno, da će u slučaju da gospodar i kralj Vladislav ne dobiju muškog nasljednika, ili ako ovaj, ne ostavivši muškog nasljednika u izravnoj liniji umre, država sa svim drugim ugarskoj kruni pripadajućim kraljevstvima, zemljama i posjedima njegova veličanstva samo po sebi pripasti rimskome kralju ili njegovu izravnome rođenom nasljedniku.

Sve stariji car postigao je još jedan uspjeh: Tirol i Prednja Austrija godine 1490. ponovno su pripali Austriji. Dosta zaduženi vojvoda Žigmund dao je ostavku u zamjenu za godišnju mirovinu, a u korist njegova rođaka Maksimilijana. Sve su habsburške zemlje ponovno ujedinjene.

Car Fridrik III. umro je godine 1493. u Linzu. Iako je »razdoblje njegove vladavine bilo kudikamo nemirnije nego ono prijašnjih careva u najburnijim vremenima njihove vladavine« (Joseph Grünpeck i njegovoj između godine 1505. i 1516. napisanoj Povijesti Fridrika III.), njegova je vlast, već zbog svoje dugotrajnosti, bila vrlo značajna za austrijsku povijest. Bez obzira na to što u ponekim situacijama nije pokazivao više odlučnosti, njegova je politika na kraju ipak bila uspješna. Žilava ustrajanost i povjerenje u božansku misiju njegove kuće – najmarkantnije značajke njegova karaktera – trebale su ojačati njegov stav u zabrinjavajućim situacijama. Poznato je Fridrikovo A. E. I. O. U. (među ostalim, »Austria erit in orbe ultima« ili »Austriae est imperare orbi universo« — prevedeno: »Čitava je Zemlja podložna Austriji«); tih je pet slova, koja je vladar običavao pridodati svojem potpisu, služilo i kao znak vlasništva.
Njegov se nadgrobni spomenik – veličanstveno djelo kasne gotike – nalazi u bečkoj katedrali
Sv. Stjepana.

[vrati se gore]

 

Izvor: Zöllner,Erich/Schüssel, Therese: Povijest Austrije, Barbat, Zagreb 1997.

 

 

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *


Fatal error: Uncaught wfWAFStorageFileException: Unable to save temporary file for atomic writing. in /home/wiener/public_html/wp-content/plugins/wordfence/vendor/wordfence/wf-waf/src/lib/storage/file.php:13 Stack trace: #0 /home/wiener/public_html/wp-content/plugins/wordfence/vendor/wordfence/wf-waf/src/lib/storage/file.php(491): wfWAFStorageFile::atomicFilePutContents('/home/wiener/pu...', '<?php exit('Acc...') #1 [internal function]: wfWAFStorageFile->saveConfig() #2 {main} thrown in /home/wiener/public_html/wp-content/plugins/wordfence/vendor/wordfence/wf-waf/src/lib/storage/file.php on line 13