Kultura u vrijeme baroka u Austriji

Objavio/la Andrea pod Povijesni / istorijski odlomci | 1 komentar

Erich Zöllner i Therese Schüssel

Politički gledano, vrijeme u kojem je Austrija postala velesilom obilježeno je osiguravanjem istočne granice, stabilizacijom ugarskih prilika i potiskivanjem francuskih zahtjeva. Dvorski je apsolutizam u vremenu od godine 1648. do 1740., za tri zadnja Habsburgovca, doživio svoj najveći uspon. Godina 1648. ne znači početak nove kulturne epohe, ona počinje pobjedom baroka, negdje oko godine 1620.

1. Škole i znanost

Školstvo u Austriji nakon pobjede protureformacije i sloma protestantskih škola pokazuje izrazito katolički karakter. Uz iznimku osnovnog obrazovanja, školstvo je gotovo isključivo u rukama crkvenih redova. U nižim je školama ukinuta nastava latinskog koja je uvedena u doba humanizma. Školski red pijarista, koji je osnovao Španjolac Josef od Calasanze sredinom 17. stoljeća, stvarao je svoje naseobine u Austriji, a posebno se posvetio osnovnim školama. Srednje su školstvo tvorile brojne redovničke gimnazije isusovaca i benediktinaca, dok su najčešće daleko za njima zaostajale stare gradske latinističke škole. Konvikti priključeni tim svećeničkim školama roditelje su oslobađali brige oko smještaja njihovih sinova. Plemićki, bogati građanski sinovi, ali i djeca skromnijih uvjeta koja su imala pravo na školski novac, posjećivali su ovakve ustanove. Kao posebno moderne slovile su isusovačke škole, koje su u svoje planove studiranja, osim humanističkih predmeta, uvele i matematiku i prirodne znanosti, kao novitet tadašnjega vremena koji je naišao na veliko čuđenje.

Sveučilišta su postojala u Beču, Grazu, a od godine 1677. i u Innsbrucku. Profesori su gotovo isključivo bili isusovci, koji su svoj interes prije svega usmjeravali k teologiji i filozofiji. Na salzburškome benediktinskom sveučilištu (osnovanom godine 1623.) običavali su pravnoj znanosti poklanjati veću važnost, a i povijest je uvedena kao poseban predmet.

U to vrijeme počinje intenzivnije bavljenje historiografijom. Biografije vladara i princa Eugena, povijest plemićkih obitelji i povijest zemalja pružale su materijal za to. Temeljitom i planskom kritikom izvora ističe se crkvena barokna historiografija. Najsjajnija djela ove znanosti potječu iz benediktinskog samostana Melk.

Župna crkva Sv. Erhard u Salzburgu

Fotografija je pod licencom GNU-Lizenz für freie Dokumentation

Redovnici su uz ostalo bili i autori etnoloških i zemljopisnih radova. Kao misionari isusovačkog reda imali su znatan udio u upoznavanju izvaneuropskih zemalja na znanstvenoj razini. U Kini je djelovao p. Martin Martini iz Trenta koji je pisao na njemačkom, a njegov »Atlas Sinensis«, standardno djelo, godine 1655. tiskan je u Beču. Uz Martinija, djelovao je i p. Johann Grueber iz Linza kao matematičar, astronom i geograf u »Carstvu Sredine«.

Njemu je uspio vratoloman put od Pekinga do Tibeta, iz čijeg se glavnog grada Lhase nakon uspješna prelaska himalajskih prijevoja probio do isusovačkih naseobina u Indiji. Početkom 18. stoljeća djelovao je još jedan isusovac iz Linza, Xaver Friedel, koji je preko svojeg reda izvanredno sudjelovao u važnom kartiranju tla u Kini.

Misionari iz austrijskih alpskih zemalja i sudetski Njemci poduzimali su uspješna istraživačka putovanja; tako je p. Samuel Fritz proputovao Amazonom i kartografski snimio njezino poriječje. Mnogo je učinio i za misionarstvo, kao i za kultiviranje Indijanaca.

Osim spomenutog udjela austrijskih misionara u istraživanju zemlje, u Austriji baroknoga doba gotovo da i ne susrećemo začetnike iz područja prirodnih znanosti ili matematike. Jednoga izvanrednog znanstvenika i duhovitu ličnost Austrija je mogla dobiti s Gottfriedom Wilhelmom Leibnizom, koji je caru godine 1714. predložio plan za osnivanje akademije znanosti. I princ Eugen bio je za to osobito zainteresiran. No neposredno prije ostvarivanja ovoga plana, godine 1716., Leibniz je preminuo.

2. Umjetnost baroka (graditeljstvo, slikarstvo i kiparstvo)

Brojne careve pobjede nad njegovim neprijateljima i osjećaj ponovno stečene sigurnosti, neviđenom su mjerom poticale životni i radni polet naroda. Svladavanje protestantizma učvrstilo je carev položaj naspram staleža, a njih je učinilo njegovim osloncem. Knez i plemstvo svoju su moć željeli izraziti svim raskošem i sjajem, a barokna kultura, luksuzna i osjećajna, za to je bila kao stvorena. Obnova katoličanstva ponovnim osnaživanjem vjerskog života doživjela je veliko oduševljenje, koje je oblikovalo djela katoličke stvaralačke snage.

Time što je Austrija postala velesilom ponovno je postigla ugled koji je privlačio pripadnike raznih nacija u metropolu Beč, koji su ovdje kao arhitekti, graditelji, slobodni zidari, tiskari knjiga, glazbenici i trgovci, pjesnici i svećenici željeli živjeti i djelovati. Započeo je znatan kulturološki polet koji su isprva vodili car, plemstvo i Crkva, zatim građanski i narodni slojevi, a koji je dopirao i u najudaljenija područja habsburškoga svjetskog carstva.

Barokni pravac u umjetnosti isprva se pokazuje u arhitekturi, a zatim i u vjeri, kazalištu i glazbi.

U 17. i 18. stoljeću u Austriji je postojala živa graditeljska djelatnost. Isprva su im uzor bile barokne sakralne građevine i palače u Italiji, kao primjerice isusovačka crkva Il Gesu u Rimu. Prvo veliko ranobarokno zdanje u čijem je osnovnom obliku još prilično jako odzvanjala renesansna gradnja, salzburška je katedrala, djelo majstora Santina Solarja, dovršena godine 1628. U 17. stoljeću u Salzburgu još su sagrađene Kajetanova i Erhardova crkva, dvije kupolaste građevine, djela Gaspara Zugallja. Druge su ranobarokne građevine: Isusovačke crkve u Innsbrucku i Beču, mauzolej Ferdinanda II. u Grazu, samostanska crkva sv. Lambrechta i proštenjarska crkva Mariazell (obje je pregradio Domenico Sciassi), samostan Wilten u Innsbrucku (Christoph Gumpp), crkva u Garstenu (Giovanni Carlone), crkva Servieten u Beču (Carlo Carlone) i druge. Od svjetovnih građevina moraju se spomenuti palača Starhemberg (sada ministarstvo prosvjete), Lobkowitz, Liechtenstein, nadbiskupska palača i leopoldinski trakt Hofburga u Beču. I njih su gotovo isključivo gradili Talijani, no sada već uz suradnju njemačkih graditelja, kipara i štukatera; i ovdje su kao i prilikom gradnje sakralnih građevina htjeli postići cjelovit dojam, to jest uključiti i skulpture, slikarska djela, krajolik i utjecaj svjetla.

Poslije godine 1683. više se gradilo i u bečkim predgrađima, jer su se na mjestima turskih pustošenja trebale sagraditi nove kuće. Osim toga i plemstvo je običavalo graditi ljetne palače okružene vrtovima, izvan gradskih zidina. Sada su se, umjesto Talijana, kao graditelji počeli pojavljivati Austrijanci, od kojih su mnogi arhitekturu studirali u Italiji. Ni oni više nisu gradili isključivo prema romaničkim uzorima, već su iz tih osnovnih elemenata stvarali nove oblike koji su odgovarali austrijskome krajoliku i koji su budili želju za gradnjom u svim društvenim slojevima. Tako je u Austriji nastupilo doba razvijenog baroka.

Dva najpoznatija arhitekta toga doba bili su Johann Bernhard Fischer od Erlacha (1656.- 1723.) i Johann Lukas od Hildebrandta (1668.-1745.). Prvi je rodom iz Graza i on se u utrci s Talijanima uspio probiti na carskome dvoru. Godine 1692. on je izradio veličanstven plan za carski dvorac Schönbrunn, koji je trebao zasjeniti Versailles i koji je predviđao da glavna zgrada bude smještena na uzvisini Gloriette. Budući da bi takva građevina ipak bila previše skupocjena, gradnja je započela prema jednome jednostavnijemu planu Fischera od Erlacha.

Njegov sin Joseph Emanuel nastavio je njegov rad (a dovršio ga je Nicolaus Pacassi). Fischer von Erlach na nadbiskupov poziv odlazi u Salzburg, gdje je sagradio crkvu Sv. Trojstva, crkvu Kollegien i Uršulinsku crkvu. Vrhunac njegova stvaralaštva čini zaista divno zdanje Karlove crkve (1716.) čija je gradnja započela nakon prestanka epidemije kuge (1713.), a prema zavjetu Karla VI. Fischer od Erlacha sagradio je mnoge dvorce. U Beču su tako nastale zimska palača princa Eugena (današnje ministarstvo financija) i palača Trautson; u Donjoj Austriji sagradio je dvorac Niederweiden, a u južnoj Moravskoj Frain na Thayi. Građevina čudesne ljepote postala je i nacionalna knjižnica s divnom dvoranom s kupolom, koju je dovršio njegov sin.

Veliki konkurent starijeg Fischera od Erlacha bio je Lukas od Hildebrandta iz Genove. Od kraja 17. stoljeća on je djelovao u Beču. Kao majstor u gradnji dvorca zasipan je nalozima plemstva. Njegove su najznačajnije građevine: ljetni dvorac princa Eugena (Belvedere), palače Kinsky i Schwarzenberg u Beču, dvorac Mirabell u Salzburgu, samostan Gottweig, pijaristička crkva i crkva Sv. Petra u Beču, španjolska dvorska škola jahanja i državna kancelarija (današnji ured saveznoga kancelara).

Sveopća groznica građenja zahvatila je i samostane. Oni su rado zapošljavali trećeg po redu od velikih austrijskih graditelja iz vremena baroka, Tirolca Jakuba Prandtauera (1660.-1726.), koji se uputio u St. Pölten i djelovao u austrijskim dunavskim zemljama. Gradnjom crkve i samostana u Melku stvorio je pravo majstorsko djelo. U njegove brojne radove ubrajaju se i samostan Herzogenburg, proštenjarska crkva na Sonntagbergu, stepenište u St. Florianu i nastavak radova na građevini u Garstenu.

Veličanstven građevinski projekt izradio je Donato Felice d’Allio za samostan Klosterneuburg. Prema carevoj želji, samostan je po uzoru na španjolski Escorial trebao ujedinjavati samostan, crkvu i palaču. No, ovaj je divovski plan zbog nedostatka novca mogao biti samo djelomično proveden.

Od mnogih graditelja u vrijeme baroka treba svakako spomenuti i Josepha Munggenasta (primjerice samostanska crkva u Altenburgu, sjeverna Austrija), Michaela Prunnera (primjerice proštenjarska crkva od Stadl-Paura, istočna Austrija), Georga Antona Gumppa (primjerice ljetnikovac u Innsbrucku) i Johanna Martina Gumppa (primjerice pregradnja samostana Stams u Tirolu).

Kiparstvo se uslužno prilagodilo prevladavajućem duhu graditeljstva. Najpoznatiji kipar toga doba bio je Raphael Donner (1741.). Njegova su remek-djela Pietá u katedrali u Gurku te zdenac na Novom trgu i u staroj vijećnici u Beču. Judas Thaddäus Stammel stvarao je divne skulpture (primjerice »Posljednje stvari« u dvorani biblioteke u Admontu, te lijepe jaslice); a Balthasar Permoser kao izraz baroknog poimanja umjetnosti oblikuje vrlo značajnu apoteozu princa Eugena.

No, bez djela genijalnih slikara, ove bi barokne građevine bile umanjene za dojam koji su ovako pružale kao univerzalna umjetnička djela. Među tim majstorima boje najznačajniji su veliki slikari fresaka Johann Michael Rottmayr iz Salzburga, Daniel Gran iz Beča i Paul Troger iz Pustertala.

Barokni način gradnje nije ostao ograničen samo na dvor, plemstvo i Crkvu. Prema načinu gradnje gradskih kuća, seoskih kuća i crkvica te spomenika, moglo se primijetiti koliko je ovaj stil obuhvatio i obične ljude iz naroda. Beč i Salzburg postali su glavna središta baroka, a za njima su slijedili Graz i Innsbruck. Ovdje, a i u mnogim drugim malim gradovima, kao na primjer u St. Pöltenu, u tom se vremenu formirala ne samo slika grada već su iz njih pritjecale one snage koje su duh baroknoga graditeljstva širile i u najudaljenije krajeve moćnoga
Habsburškog Carstva. Austrijska je barokna umjetnost u europskome umjetničkome stvaralaštvu prelaska iz 17. u 18. stoljeće nedvojbeno zauzimala glavno mjesto.

3. Kazalište, glazba i pjesništvo u doba baroka

Ljudi su u doba austrijskog baroka pokazivali posebno zanimanje za kazalište. U baroknom su kazalištu zajedno djelovale sve umjetnosti; glazba i ples bili su bitni kao i izgovorene riječi. Bogata scenografija koja je u velikoj mjeri služila kazališnim motorima i dekoracijama, isticala je duhovit i osjećajan karakter dramskih igara koje su se održavale na jednoj podijeljenoj pozornici. Budući da je sadržaj drama uvijek kao cilj imao veličanje Boga vjerom ili hvaljenje vladara, tako su one za vrijeme i nakon protureformacije stekle veliku važnost i za učvršćivanje vjerskog života i za sve veću moć cara. Barokna je drama u Austriji njegovana na carskome dvoru, no prije svega u isusovačkim školama u Beču, Grazu i u Innsbrucku.

Predstave koje su kod benediktinaca već tradicionalno izvođene u svečanim prilikama, sada su poprimile formu isusovačke drame i tako postale raskošnim predstavama, osobito u Salzburgu i u Kremsmünsteru. Čak su i pijaristi, u nešto manjem opsegu, počeli njegovati baroknu dramu.

U drugoj polovici 17. stoljeća na redovničkim pozornicama mogli su se vidjeti pravi raskošni komadi, pa tako i poznata »Pietas victrix« Nicolausa Avancinusa (1686.) u Bečkom isusovačkom kazalištu. Nadasve dojmljiv komad, izveden godine 1667. u Bečkom Burghofu, bio je »Borba zraka i vode« (»Wettstreit zwischen Luft und Wasser«). No, vrhunac tih »carskih predstava« svakako je dostignut raskošnom operom »Il pomo d’oro« Francesca Sbarre, koju je uglazbio Marco Antonio Cesti; izvedena je u čast carice Margarete Terezije, netom udane za Leopolda I. Govorilo se da je ova opera »najskupocjenija od svih ikada viđenih«. Ova izvedba dokazuje da je i talijanska opera, čiji se procvat sjeverno od Alpa ubraja u epohu razvijenog baroka u Austriji, njegovana uz barokne drame. Kao pisci libreta pod književno vrlo zahtjevnim carom Karlom VI., osobito su se isticali Apostolo Zeno i Matestasio.

Uz romanički obojenu dvorsku i crkvenu kazališnu umjetnost, postojao je i iskonski narodni teatar u kojem je dominirala vedra muza. Štajerac Joseph Anton Stranitzky u svojem je teatru improvizacije stvorio lik Hanswursta (Petrica Kerempuh), popularnog u narodu. J. A. Stranitzky slovi kao osnivač Bečke narodne komedije.

Njegovanje glazbe u epohi baroka u dvorskim je krugovima potencirala velika glazbena nadarenost triju careva komponista, Ferdinanda III., Leopolda I. i Josipa I., koji su snažno podupirali dvorski orkestar i od kojih je osobito Leopold, njegovao talijansku operu. Na dvoru isto tako muzikalnog Karla VI. djelovao je Johann Joseph Fux (1660.-1741.) iz istočne Štajerske, koji je stvorio velik broj skladbi, osobito misa, opera i oratorija.

Također je njegovana i narodna glazba.
Povijesno, međutim, nije dokazan nadasve popularan lik bečkoga uličnog pjevača i gajdaša Augustina sa svim njegovim avanturama u vrijeme epidemije kuge godine 1679. Naspram drugih umjetničkih pravaca, u književnosti nalazimo malo stvaralačkih talenata.

Jedan od najznačajnijih bio je visokoobrazovani benediktinac Simon Rettenbacher k o j i j e u Salzburgu i Kremsmünsteru pisao svoje većinom latinske drame i bio poznat kao prevoditelj. Jezični genij toga doba dvorski je propovjednik Leopolda I., augustinski redovnik Abraham a Sancta Clara, rodom iz Švapske; studirao je u Salzburgu. Njegove su propovjedi već zbog oštroumne igre riječima bile vrlo posjećene, a njegova djela »Judas, der Erzschelm«, »Merk’s Wien« i »Auf, auf, ihr Christen!« kritiziraju društvo, polemiziraju protiv površnog i lakomislenog načina života i potiču hrabrost u obrani od Turaka na satiričan, slikovit i duhovit način.

Ova se povijeno i kulturološki jedinstvena epoha baroka u Austriji nakon smrti cara Karla VI. polako bližila kraju. Nove su prosvjetiteljske ideje, znanost i stvaranje socijalne države pretpostavile umjetnosti; tek je glazba doživjela nov polet. No, ipak su se neki barokni temeljni pojmovi zadržali i osjećali još u 19. i u 20. stoljeću.

[vrati se gore]

Izvor: Zöllner,Erich/Schüssel, Therese: Povijest Austrije, Barbat, Zagreb 1997.

*NASLOVNA SLIKA CLANKA POD LICENCOM: GNU Lizenz für freie Dokumentation.