Od Srednjeg do Novog vijeka

Spremljeno pod Povijesni / istorijski odlomci | 0 komentara

Erich Zöllner i Therese Schüssel

1. Politika Maksimilijana I. prema Istoku i Zapadu

Maksimilijanov otac je sinu ostavio takvu dinastičku vlast koja je bila neusporedivo veća i proširenija nego ona njegovih prethodnika; s njom se jedino moglo usporediti područje vlasti Albrechta II. u dunavskome prostoru. Za sjedište svoje rezidencije davao je prednost Innsbrucku. Bogata nalazišta srebra u Tirolu, gdje je uživao veliku omiljenost, davala su mu potrebna sredstva za aktivnu politiku. U svojoj borbi za prevlast u Italiji Tirol je činio vrata prodora prema jugu; tu se mogao posvetiti svojoj strasti bavljenja lovom.

Maksimilijan nije mogao potpuno iskoristiti mogućnost, osigurati si nakon smrti Matijaša Korvina ugarsku vlast, budući da je opet na zapadu rješavao probleme s Francuskom. Sukobi s njezinim kraljevima Karlom VIII. i Lujem XII. s ponekim su prekidima trajali sve do godine 1516., te su tvorili glavni problem habsburške vanjske politike. Jedva da se sukob oko burgundskog nasljedstva malo slegao, okrenuo je francuski kralj svoju aktivnu politiku prema Italiji, što je rezultiralo ujedinjenjem Maksimilijana, Španjolske, Milana i pape (»Sveta Liga«)
protiv njega. Ovaj se politički savez učvrstio i političkim ženidbama godine 1494. sklopljen je brak između Maksimilijana i Biance Marije Sforza Milanske, kojim je Maksimilijan dobio veliki miraz, a godine 1496. njegov se sin Filip, koji je upravljao burgundskim zemljama, oženio španjolskom princezom Ivanom. Njezin je brat Ivan, vjerojatan nasljednik španjolskog Carstva, pred oltar odveo Filipovu sestru Margaretu. Savez ovih država nije bio duga vijeka, ali je ipak uspio prisiliti Francusku da odustane od svojih južnotalijanskih osvajačkih planova
i da prekine sa svojim napredovanjem na poluotoku. Sada je Francuska težila osvojiti Milano.

Budući da je španjolski interes bio usmjeren prema Napulju i Siciliji, te da Francuska više nije ometana u provedbi svoje politike prema sjevernoj Italiji, Maksimilijan je uskoro u ovoj borbi za prevlast u Italiji ostao sam; također nije naišao ni na potporu njemačkih kneževa. Zbog toga je morao Luju XII. godine 1504. dati vojvodstvo Milano u leno, te priznati zahtjeve Španjolske na Napulj i Siciliju.

Bista cara Maksimilijana I

Spriječivši Maksimilijanov pohod u Rim gdje bi bio okrunjen za cara, Venecija je pokazala svoju moć i protivnički stav; onemogućila mu je ulazak u Italiju. No nije mogla spriječiti da gurkski biskup Matthäus Lang u katedrali u Tridentu proglasi Maksimilijana »izabranim rimskim carem« (1508.). Od tada su se rimsko-njemački kraljevi neposredno nakon svojih izbora nazivali rimskim carevima. Maksimilijan, smatravši postupak Venecije kao uvredu svoje osobnosti i svojeg dostojanstva, poduzeo je napad na Republiku, iz kojeg je proizašao dugogodišnji Furlanski rat (1508.-1516.). Ovaj je rat obje strane stajao mnogo žrtava, uvukao druge države (npr. Španjolska, Francuska), a caru donio samo malu izmjenu granice. Mirom u Bruxellesu (1516.) prepušteno mu je područje od Cortine d’Ampezzo i »Velškog konfina« (Ala, Riva, Torbole, Rovereto i neka druga mjesta).

Time je utvrđena granica između Austrije i Italije, koja se održala do godine 1918. Novostečeno je područje pripojeno Tirolu. Sa Švicarcima je godine 1498./99. došlo do neuspješnog ratnog sukoba.
Mirom u Baselu ostvarili su svoju stvarnu samostalnost. (Pravna je pripadnost Carstvu trajala do godine 1648.) Pozitivno su djelovali i ugovoreni sporazumi s posljednjim goričkim grofom. Nakon nestanka posljednjeg potomka goričke obitelji, a unatoč živoj diplomatskoj djelatnosti Republike Venecije, Austriji su pripale »prednja gorička grofovija« (vordere Grafschaft Görz) u Pustertalu i »stražnja grofovija« (hintere Grafschaft Görz und Gradiska), (1500.).

Ovom se uspjehu uskoro pridružio i drugi. Zbog pružene vojne pomoći ženinom bratu Albrechtu od Bavarske-München dobio je u jednom sukobu oko baštine Kufstein, Kitzbühel i Rattenberg, koji su priključeni Tirolu. U tom je sukobu teško topništvo došlo posebno do izražaja. Za njegovu je opremu Maksimilijan uložio mnogo brige i novca. (Ljevaonica se topova nalazila u Mühlau kod Innsbrucka.) Plaćeničke su mu jedinice služile kao pješadija, njegovi »Landsknechte«.

U posljednjim godinama Maksimilijanove vladavine istočna je politika imala sve veću važnost. lako su uzajamna nasljedna prava s Jagelovićima, koja se tiču Češke i Ugarske, određena već godine 1491. u Požunu, Maksimilijan je ipak želio da se ti sporazumi učvrste. To je postigao Bečkim dvostrukim vjenčanjem (1515.), kojem su prethodili dugotrajni diplomatski pregovori na jednom raskošnom kneževskom saboru. Maksimilijanova unučad, Marija i Ferdinand, vjenčali su se s Ludovikom i Anom, djecom ugarskog i češkog kralja Vladislava II.

Nakon Ludovikove smrti godine 1526. obje su zemlje pripale Habsburgovcima. Ova je Maksimilijanova politika, političkim ženidbama olakšala političku suradnju, ostvarila i neočekivane uspjehe. Naprasitom smrću španjolskoga prestolonasljednika Ivana, njegova sestra Ivana i njezin suprug Filip, Maksimilijanov sin, postali su nasljednici goleme španjolske svjetske sile (godine 1492. otkrivanje Amerike!). Nasljedno je pravo nakon Filipove smrti (1506.) prešlo na njegove sinove Karla i Ferdinanda. Budući da su oni bili i nasljednici Austrije i Nizozemske, a da je Ferdinand imao mogućnost postati ugarskim i češkim kraljem, polako se habsburška dinastička vlast, šireći se prema zapadu i istoku, razvila u svjetsku silu. Vjerojatno tada nastala rečenica: »Bella gerant alii, tu, felix Austria, nube!« – »Ratove neka vode drugi, a ti, sretna Austrijo, vjenčavaj!« nalazi u narodnom načinu razmišljanja uzrok ovom sve većem širenju Austrije, ali zaboravlja da je prije nego što su ti brakovi postali realno značajni prethodila izvrsna i dalekovidna diplomacija. Maksimilijan se služio i djelotvornom političkom propagandom, u čiju je svrhu pozvao mnogobrojne umjetnike i učenjake svojega dvora.

Razumljivo je da je on konačno za krajnji cilj svoje politike imao na umu nasljedstvo i cjelokupnu vlast njegovog unuka Karla. Ovaj je od godine 1515. upravljao Nizozemskom i od 1516. Španjolskom s njezinim ovisnim zemljama i kolonijama. Maksimilijan se revnosno trudio oko Karlovog izbora za rimskog kralja, ali se još za vrijeme careva života činilo neizvjesnim, jesu li izborni kneževi, zastrašeni snažnom moći Habsburgovaca i vjerojatno ne baš tako sretni zbog novoga sjaja Carstva pod Maksimilijanom, imali u planu ispuniti želju vladara.

2. Maksimilijanove reforme – nova činovnička država u Austriji

Već je u prvim godinama svoje vladavine Maksimilijan poduzeo prve korake za carsku reformu, koju su unatoč njezinoj nužnosti neprestano ometali zemaljski kneževi. Na Wormskom državnom saboru (Reichstag), (1495.) objavljen je »vječni zemaljski mir«, koji je trebao zaustaviti dinastička neprijateljstva i zajamčiti mir i sigurnost. Kao najviša sudska vlast uspostavljen je Državni komorni sud (Reichskammergericht), koji je kao važna institucija postojao do godine 1806. No kneževi su ipak nastojali da njihove zemlje ne potpadaju pod njegovu
jurisdikciju; najlošije je funkcionirao jedinstveni porezni sustav, »zajednički pfenig« (»gemeiner Pfennig«), koji je i dalje podupirao kralj, stalno žedan novca. Odluka o osnivanju državne vlade (Reichsregiment), jednog oblika vladavine, donesena je godine 1500. Tomu se suprotstavio Maksimilijan, jer bi ga se na taj način učinilo političkim zatvorenikom staleža. Tada započeta podjela na okružja provedena je tek pod Karlom V. Maksimilijanovi su reformni planovi, nastojeći istaknuti jedinstvenost Carstva u odnosu na težnje kneževa za samostalnošću svojih država, ostali sve u svemu neispunjeni.

Ono što tu nije ostvario, uspjelo mu je u austrijskim zemljama s upravnom reformom. Pritom mu je kao uzor dobre uprave služio primjer Burgundije i Tirola. Maksimilijan je obuhvatio donjoaustrijske i unutrašnjoaustrijske zemlje pod jednu višu upravnu jedinicu, isto tako Tirol i Prednju Austriju. Godine 1490. je za Tirol, godine 1493. za donja i unutrašnjoaustrijska područja, u Innsbrucku i Linzu (poslije u Beču) uspostavljena centralna upravna vlast, koja se nazivala regimentom vladom. Za zemaljsko-kneževske financije osnovana je Računska komora (Raitkammer). Plan uspostave vlastitih komornih sudova (Kammergericht) morao se napustiti zbog otpora koji su pružili staleži. Prednja je Austrija potpala pod nadleštvo Innsbrucka.

Ovaj moderni oblik organizacije bio je čista činovnička vlast, u kojoj su politički, financijski i sudski poslovi već bili odvojeni. Također se nastojalo zajedničkim centralnim službama na kraljevskom dvoru upravljati nasljednim zemljama i Carstvom. Tako je godine 1498. osnovano Dvorsko vijeće (Hofrat) kao najviša upravna i sudska služba, Dvorska komora (Hofkammer) kao financijska služba, a Dvorska kancelarija (Hofkanzlei) iznova je uređena.

Također se i arhivu poklonila pažnja. Upravne institucije kasnoga Srednjeg vijeka nisu mogle pratiti sve veće zahtjeve koje je sa sobom donosilo proširenje dinastičke vlasti. Nove su upravne institucije doživjele različite promjene glede svojega oblika organizacije. No, ipak su činile osnove na kojima su Maksimilijanovi nasljednici dalje izgrađivali ovaj sustav i iz kojih su se razvile kasnije dvorske službe (preteče ministarstava!). Budući da su se zemaljski knez i staleži zanimali za upravne probleme, koji su se doticali svih nasljednih zemalja, došlo je do zajedničke zemaljske skupštine zastupnika svih austrijskih pokrajina, npr. godine 1518. u Innsbrucku, kojemu je Maksimilijan, kao glavnome gradu njemu omiljenog Tirola, davao prednost. Važne su bile odredbe o zajedničkomu djelovanju zemalja prilikom pozivanja u vojsku u slučaju rata.

3. Maksimilijanova osobnost

Maksimilijan I. jest onaj vladar čija proturječna pojava obilježava ono prijelazno razdoblje između dviju epoha u kojem se sudaraju srednjovjekovni način razmišljanja i ideja nove slike svijeta. Bio je »posljednji vitez« i »vitez zlatnog runa«, pripadnik one elite burgundskoga plemstva, koja predano njeguje već zastarjele oblike viteškog načina života. Utemeljio je stalnu plaćeničku vojsku, koja je dugo bila nosilac novog načina ratovanja. Još ispunjen univerzalnim idejama srednjovjekovnog Carstva povezao ih je s austrijskom idejom o državi, ostavivši svojim nasljednicima temelje jednoga novoga političkog usmjerenja. Ideja križarskih pohoda u Srednjem se vijeku može prepoznati u planu okupljanja svih kršćanskih sila u zajedničkoj borbi protiv Turaka, gdje, osim toga, prepoznajemo i europski interes pobjede nad ovim neprijateljem. Nalazeći se stalno u krajnjoj novčanoj oskudici, volio je raskošne svečanosti koje su trebale pokazati snagu njegove obitelji. Umjetnost i znanost u njemu su nailazile na veliku potporu. Njegova je mudra politika bila važna i uspješna za Austriju. U narodu je uživao veliku omiljenost. Leopold Ranke govori o njemu: »Ovom su caru pripale sve dobre odlike: zdravlje …, dobar stas, snaga i spretnost tijela, pamćenje, sve što je ikada čuo živo mu je ostalo u sjećanju, ispravno bistro shvaćanje, sposobnost rješavanja bezizlaznih problema, uopće osobnost koja izaziva divljenje i odanost.«

4. Sporazumi u Wormsu I Bruxellesu

Maksimilijan je pri kraju svoje vladavine ulagao sve napore oko izbora svojega unuka Karla (od godine 1516. namjesnik u Španjolskoj i Nizozemskoj) za rimskoga kralja. Careva smrt (12. siječnja 1519.) privremeno je spriječila ostvarenje ovih težnji. Činilo se nesigurnim hoće li Habsburgovci, čija je snažna moć strašila izborne kneževe, moći zadržati carsku krunu.

Karlo V. je prilikom carskog izbora izvojevao pobjedu nad francuskim kraljem Franjom I. uz novčanu pomoć obitelji Fugger, uz trupe švapskog saveza i uz narod, negativnog raspoloženja prema Francuzima. Također mu je išlo u prilog što se, nakon triju uzastopnih Habsburgovaca, zahtjev njegove obitelji smatrao već legitimnim.

Nakon izbora u Frankfurtu bila je nužna još jedna uredba, koja se odnosila na vladavinu u nasljednim zemljama. Karlo V. naslijedio je svjetsko Carstvo (»Carstvo u kojem Sunce nikad ne zalazi!«), kojemu je još pripadalo pravo na Češku i Ugarsku. Sporazumom u Wormsu (1521.) njegovom su bratu Ferdinandu dodijeljene donjoaustrijske i unutrašnjoaustrijske zemlje. U drugom, prije svega tajnom sporazumu u Bruxellesu (1522.), Ferdinandu su također podređeni Tirol i Prednja Austrija, kao i godine 1520. stečen Württemberg (već je godine 1534. ponovno izgubljen). Od tada postoji austrijsko-njemačka i španjolsko-nizozemska linija
Habsburgovaca. Budući da je Španjolska na temelju svojih otkrića, snažnog širenja svoje vlasti bila vodeća sila, rimsko-njemačka carska kruna privremeno je trebala ostati u rukama španjolskih Habsburgovaca; ženidbom Ferdinanda s Jagelovićkom Anom austrijskoj je liniji osigurano pravo nasljedstva na Češku i Ugarsku. Ovo proširenje područja vlasti donosilo je sa sobom i teške obveze, naime, obraniti se od stalnih napada Turaka na Ugarsku.
Nakon što je kralj Ludovik II. 26. kolovoza 1526. u bitci na Mohačkom polju izgubio život, nakon što je nasljedni ugovor iz Požuna stupio na snagu i nakon što je Ferdinand proveo svoja prava, austrijska linija Habsburgovaca preuzela je ovu novu, tešku i vrlo često okrutnu zadaću, naime, zaštititi Austriju i njoj pripadajuće zemlje od turskog napada, a time očuvati Europu od osmanlijskog napredovanja. Budući da su obje linije povezivale prijateljske veze i izražena obiteljska pripadnost, vladao je živ kontakt između Beča i Madrida.

Kulturni utjecaj španjolske velike sile na dunavsku metropolu bio je velik, ali je isto tako bilo značajno i zajedničko ostvarivanje obostranih političkih interesa. Ferdinand je zastupao Karla u Njemačkoj, a ovaj je pak podupirao Ferdinanda, kada je opasnost s istoka bila vrlo izrazita. Dokazivanje i izgradnja unije austrijsko-češko-ugarskih zemalja stoljećima je bio cilj habsburške politike.

5. Početci Ferdinanda I. u Austriji (1521.-1526.)

Nakon Maksimilijanove smrti u Donjoj Austriji došlo je do pobune staleža, prije svega plemstva i grada Beča protiv upravnih službi, zemaljsko-kneževske vlade (Regiment); predbacivale su joj se podmitljivost i nekorektno ponašanje. Vođa ovog ustanka, koji je uskoro poprimio radikalna obilježja, bio je Bečanin dr. Martin Siebenbürger. Budući da vlada (Regiment) koju je uspostavio Maksimilijan nije mogla držati situaciju pod nadzorom, uspostavljena je nova, koju su izabrali oporbeni staleži. Također se i u ostalim austrijskim nasljednim zemljama pojavio nemir unutar staleža, ali su ovi ipak bili oprezniji; u Tirolu je došlo do vrenja unutar seljaštva.

Nakon što se nadvojvoda Ferdinand u lipnju godine 1522. vratio iz Bruxellesa, obračunao se s pobunjenicima. Okružen španjolskim savjetnicima i odrastajući u okruženju španjolskog apsolutizma, u otporu staleža vidio je samo otvorenu pobunu, bez obzira na to da li se možda temeljila na opravdanim zahtjevima. Strogi, krvavi sud u Bečkom Novom Mjestu ponovno je uspostavio red te pokorio staleže. Grad Beč izgubio je mnoge slobode, veliki dio svoje samouprave, a morao se također odreći svoje sudske vlasti i novčarstva. Poletna staleška snaga suprotstavila se snažnoj zemaljsko-kneževskoj sili te je svladana.

Staleški su nemiri bili samo predigra mnogo opasnijim seljačkim ratovima, koji su izbili u Salzburgu, Tirolu, Gornjoj i Donjoj Austriji i u štajerskoj dolini rijeke Enns, te koji su u najvećoj mjeri ugrožavali državni poredak. Bili su dio velikoga njemačkoga seljačkog rata, a izbili su isto radi nezadovoljstva seljaštva zbog njihova socijalnog položaja (kmetstvo!), njihovog lošeg gospodarskog položaja, i zato što nisu imali politička prava. U žestoko razbuktanim ustancima se pokazalo, da je religiozni pokret, započet Lutherovim istupom (1517.), uskoro zahvatio i Austriju, unatoč tomu što je Ferdinand I. godine 1523. zabranom tiskanja reformacijskih knjiga pokušao djelovati protiv pokreta, koji je krenuo iz Wittenberga.

Socijalni i vjerski pokreti i u austrijskim nasljednim zemljama i u čitavom Carstvu bili su usko međusobno povezani. Pokret je godine 1525. krenuo najprije iz Tirola, gdje je položaj seljaka bio razmjerno bolji nego drugdje. Unatoč tomu, tu se na najradikalniji način pokušao postići bolji socijalni i politički položaj. Michael Geißmayr, sin rudarske obitelji iz Sterzinga, preuzeo je vodstvo nad seljacima. U svojem »tirolskom zemaljskom redu« pokušao je stvoriti državu s posve seljačkom narodnom strukturom na kršćansko.demokratskoj osnovi.

Ova je planirana seljačka republika bila utopija, ali su pojedini zahtjevi, kao oni o stavljanju rudnika pod državnu vlast, o državnome trgovačkom monopolu i samostalnom gospodarstvu, djelovali posebno moderno. Geißmayr je jedini od vođa također uvidio i vanjskopolitičke aspekte sukoba; bio je u vezi sa Švicarcima i Venecijom, umiješao se u salzburške sukobe, ali ga je na kraju u bijegu prema Veneciji ubio unajmljeni ubojica.

Osim Geißmayerovih pristaša u Tirolu se pojavila umjerena struja, koja je svoj program iznijela u 64 Meranske točke. Prije svega zahtijevala je jedinstveno seljačko pravo. Zastupnici seljaka na zemaljskim saborima pokušavali su ostvariti Meranski program, ali je poraz seljaka u susjednim zemljama negativno utjecao na pregovore. Doduše, novi je zemaljski red od godine 1526. ispunilo nekoliko zahtjeva seljaka, ali je opet nakon nekoliko godina promijenjen ponovno na štetu ovoga staleža; neke su promjene i dalje ostale na snazi. Zanimljivo je da su Meranske točke s neznatnim promjenama ugrađene u zemaljski ustav Graubündena (kanton u Švicarskoj).

U Salzburgu su (1525./26.) izbila dva ustanka. U »24 točke općinskog područja Salzburg« salzburški su seljaci, potpomognuti rudarima, iznijeli svoje zahtjeve. Ustanici su osvojili Salzburg, te tjednima držali nadbiskupa Matthäusa Langa opkoljenim na Hohensalzburgu, kamo se povukao, sve dok ga iz ovoga neugodnog položaja nisu oslobodile trupe švapskog saveza. Također su kod Schladminga (Štajerska) salzburški ustanici izvojevali pobjedu nad trupama štajerskoga zemaljskog kapetana Siegmunda von Dietrichsteina. Uvođenje radikalnih elemenata u ustanak dovelo je do potpuna poraza. Ponovno su poništene odredbe prvoga sporazuma, a grad je Schladming, koji je sa svojim rudarima bio središte revolucionarnog pokreta, uništen; gradsko mu je pravo vraćeno tek 400 godina poslije.

U ostalim austrijskim nasljednim zemljama, ako ne uzmemo u obzir neznatne nemire u gornjoaustrijskom Attergauu i u nekim područjima Donje Austrije, bilo je potpuno mirno. Seljački je pokret također u austrijskim zemljama, bez obzira na djelomičan uspjeh u Tirolu, doživio potpuni neuspjeh, no tu barem nije došlo do ekstremnog pogoršanja položaja seljaka kao u ustaničkim područjima u Njemačkoj.

Još nisu bili završeni posljednji sukobi s ustanicima, kada je došla vijest o porazu i smrti ugarskoga kralja Ludovika II. u bitci na Mohačkom polju protiv Turaka (1526.); Ferdinand I. našao se pred novom političkom situacijom.

[vrati se gore]

Izvor: Zöllner,Erich/Schüssel, Therese: Povijest Austrije, Barbat, Zagreb 1997.