Počeci Habsburgovaca u Austriji
Erich Zöllner i Therese Schüssel
1. Borba za babenberšku baštinu
Babenberške su zemlje nakon smrti zadnjega člana obitelji po muškoj liniji postale objekt politike svojih susjeda, Přemyslovićâ u Češkoj i Arpadovića u Ugarskoj.
Car je imao pravo postupati s Austrijom i Štajerskom kao sa vlastitim lenima, koja ponovno pripadaju njemu. Njegov je plan bio priključiti zemlje pod hohenstaufovskom vlašću na jugozapadu Carstva, a propao je kako zbog smrti njegova sina Henrika (VII.), tako i zbog njegove vlastite smrti godine 1250. Prema jednomu navodnom testamentu vojvode Fridrika II. apostolskoj stolici pripisuje se pravo raspolaganja nad babenberškim zemljama, ali u Rimu vjerojatno s tim uopće nisu bili upoznati, jer je papinska vlast podupirala samo poneke
pretendente na prijestolje.
U Privilegium minusu bilo je predviđeno nasljedstvo po ženskoj lozi; doduše, doslovni je tekst privilegija govorio samo o kćerima vojvode, ali se ipak, što jasno proizlazi iz ondašnjih obavijesti, zahtjev Fridrikove sestre Margarete i njezine nećakinje Gertrude iz ove povelje smatrao opravdanim. Radi toga su češki i ugarski kraljevi nastojali obje Babenbergovke, čiji su se zahtjevi smatrali gotovo jednako vrijednim, ženidbom povezati sa svojom kućom, kako bi se njihovi zahtjevi legalizirali.
Gertruda se još godine 1246. udala za češkoga princa Vladislava, koji je umro već 1247. i prije nego što se aktivno mogao umiješati u austrijske odnose. Drugi se Gertrudin muž, Herman Badenski, nije mogao potpuno probiti u Austriji. Isto je tako malo uspjeha kao carski namjesnik imao i grof Oton od Ebersteina. Potkraj godine 1250. umrli su jedan za drugim vojvoda Herman i car Fridrik II., uskoro i njegov istoimeni unuk, sin Babenbergovke Margarete iz njezina prvoga braka s kraljem Henrikom (VII.).
Sada su pripadnici austrijskoga plemstva, zbog razornih upada iz Ugarske i Bavarske, usmjerili svoje nade na češkoga prestolonasljednika Otokara, mlađega Vladislavljevog brata. Energični i častoljubivi princ pojavio se godine 1251. u zemlji i ubrzo uspostavio vlast; znatno starijom Margaretom oženio se godine 1252. i posvuda postao općepriznat. No time nikako nije završena borba za babenberške zemlje; Gertruda se udala za Romana od Halicza, rođaka ugarskoga kralja, i tako si osigurala svakako ne baš nesebičnu ugarsku pomoć. Nastala borba za vlast uz papino posredovanje završila je mirom u Budimu godine 1254. Austrija, uključujući Traungau i područje Pittena, pripala je Otokaru, dok si je Ugarska osigurala Štajersku. Sljedećih godina Otokar je pokušao okružnicama o općemu zemaljskom miru srediti unutrašnje odnose u Austriji; pri tom se primjećuje tendencija otpora prema plemstvu, koje je Otokara ipak pozvalo u zemlju, kao i tendencija davanja povlastica crkvi, poslije i gradovima.
Uskoro je nastao novi sukob između dvaju vladara; u prvom redu bila je riječ o izboru salzburškog nadbiskupa. Ugarska i Češka podupirale su svoje »kandidate«, tako da je došlo do dvostrukog izbora. Sa obiju strana pružena vojna pomoć dovela je do nemira, koje je štajersko plemstvo iskoristilo kao povod da se oslobodi pritiska ugarske vlasti. Došlo je do otvorenog sukoba između Češke i Ugarske, budući da je Otokar podupirao ustanak štajerskoga plemstva.
Ujedinjena češko-austrijska vojska izvojevala je pobjedu nad Ugarskom kod Groissenbrunna. U bečkom miru godine 1260. Bela IV. se u korist Otokara odrekao vlasti nad Štajerskom. Sada češki kralj više nije smatrao nužnim održavati brak sa Margaretom, još uvijek bez djece, jer je njegova vlast nad babenberškim zemljama bila ipak dovoljno učvršćena. Težio je za rastavom, te se oženio s Kunigundom od Halicza, rođakinjom Bele IV. (Margareta je umrla godine 1267. u dvorcu Krumau na rijeci Kamp.)
Njegovim političkim planovima da zavlada Carstvom od Elbe do Jadranskog mora koristili su kaotični odnosi u Carstvu, te je zbog toga pokušao spriječiti svako konsolidiranje carske vlasti. Usprkos svemu Richard od Cornwalla pismeno mu je godine 1262. predao babenberške zemlje u leno, što je bilo suprotno pravnom običaju.
Iako se austrijsko i štajersko plemstvo prijateljski odnosilo prema Otokaru, ipak je došlo do sukoba s kraljem, željnim vlasti, koji je važne službe podijelio Češkoj i Moravskoj, te želio ojačati zemaljsko-kneževsku vlast. Otokar je godine 1265. u mnogim mjestima započeo uništavati zamkove sagrađene u vrijeme nemira, a bez odobrenja zemaljskoga kneza.
Nezadovoljni su se plemići vjerojatno zbog toga povezali s pripadnicima njihova staleža na sudetskom području, no kralj se umiješao i dao smaknuti austrijskoga zemaljskog suca Otona od Maissaua. Velik je broj štajerskih plemića godine 1268. uhićen, a visokougledni je Štajerac s juga, Seifried od Mahrenberga, u zatvoru smaknut bez sudskoga procesa. Ova politika okrutnosti protiv do sada moćnoga plemstva osigurala je Otokaru potporu širih slojeva, prije svega gradskoga stanovništva i sitnih vitezova, kojima je on na račun brojnoga visokoga plemstva davao prednost. Također su i crkve i samostani zaštićeni kneževim strogim čuvanjem mira. I sam je Otokar njegovao misao Babenbergovaca da učini Beč biskupijom. U duhu babenberške tradicije je također bilo, kada je oštro postupao ponajviše protiv valdovaca.
Ne bi bilo stvarne koristi da je Fridrik, sin Gertrude iz njezina braka s Hermanom Badenskim, testamentom oporučno ostavio Austriju Wittelsbachovcima, a Štajersku svojoj majci, budući da je godine 1268. podijelio tragičnu sudbinu Konradina na krvavoj skeli kod Napulja; uskoro je Otokar protjerao Gertrudu iz Stajerske. Svoje zadnje dane provela je u saskom samostanu Seuslitzu, gdje je još doživjela poraz i smrt njezina protivnika. Otokarov se položaj prije toga znatno učvrstio.
Posljednji je Spanheimovac svoje zemlje, Korušku i Kranjsku, oporučno ostavio Otokaru (1269.). Ovaj se nakon ponovnih i teških vojnih sukoba s Ugarskom uspio učvrstiti u tim zemljama. Uz to je godine 1272. postao i veliki kapetan Furlanije, a time praktično i gospodar u patrijarhatu u Akvileji. Tako je od sada vlast češkoga kralja sezala od sudetskih zemalja do Jadranskog mora. Otokar se osjećao toliko sigurnim da više nije tražio da mu se Koruška i Kranjska dadu kao lena.
2. Rudolf Habsburški i Otokar
Dana 29. rujna 1273. grof Rudolf Habsburški na prijedlog nadbiskupa iz Mainza i burggrofa od Nürnberga izabran je za njemačkoga kralja; uzaludno se Otokarov izaslanik protivio. »Siromašan« grof, kako mu se rugao češki kralj, u stvarnosti je bio imućan, vojnički iskusan i mudar čovjek, koji je uskoro vrlo smišljeno postupao.
Rudolf Habsburški isto kao i njemački kneževi nije imao namjeru prihvatiti Otokarovu vrhovnu vlast unutar Carstva. Odbijanje češkoga kralja da prisustvuje na državnom saboru u Nürnbergu 1274. godine, kao i odbijanje vraćanja državnih, na nezakonit način uzetih krunskih lena bili su dovoljan razlog da se Otokar kazni izgonom iz države, koji je nakon godinu dana poništen.
Plemstvo i kler uskoro su se priklonili Rudolfu, dok je položaj Otokara, koji je oštro postupao prema svim pokušajima izražavanja nezadovoljstva, u širim slojevima stanovništva do ljeta godine 1276. bio još prilično čvrst. Kralj Rudolf povezao se s Ugarskom, salzburškim nadbiskupom, s Wittelsbachovcima i goričkim grofovima. Kada su njegove vojske provalile u Austriju, Štajersku i Korušku, ubrzo su plemstvo i velik broj gradova prekinuli savez s Otokarom. Samo je Beč bio iznimka. Češki se kralj pokorio. U bečkom miru 1276. odrekao se austrijskih zemalja, Koruške i Kranjske kao i Egerlanda; Češka i Moravska ponovno su mu predane kao leno. Rudolf Habsburški za austrijske je zemlje proglasio zemaljski mir, čije su odredbe nagovijestile davanje prednosti plemstvu; dopuštena je gradnja zamkova. Kako bi se pridobili i gradovi, kojima je Otokar ukazivao posebnu pažnju, podijeljeni su brojni privilegiji; Beču je čak potvrden status slobodnoga carskoga grada, koji mu je godine 1237. podijelio car Fridrik II. Prema samostanima Rudolf se odnosio isto tako velikodušno kao i Otokar.
Uspjesi Rudolfa Habsburškog izazvali su kod njemačkih izbornih knezova zabrinutost; bilo je jasno da je želio babenberške zemlje osigurati svojoj obitelji. S druge je strane Otokar stupio u vezu sa svojim još uvijek brojnim pristašama u Austriji, te je odbijao napustiti poneka mjesta. Tako je iznova izbio sukob između obaju vladara. Dana 26. kolovoza 1278. Rudolf je izvojevao pobjedu kod Dürnkruta (bitka na Moravskom polju!). Otokara su u bijegu ubili osobni neprijatelji, zapravo rođaci smaknutog Mahrenbergera. Pobjednik je progonio neprijateljsku vojsku prema Češkoj i Moravskoj; kada se otpor učvrstio, sklopljen je mir, po kojem je Habsburgovcima potvrđeno raspolaganje austrijskim zemljama. Dvostruko vjenčanje u Iglau izmedu Rudolfove i Otokarove djece trebalo je pomoći da se te dvije obitelji izmire.
Borba na Moravskom polju imala je veliku važnost za austrijsku povijest. Ona je dala temelje za osnivanje habsburške dinastičke vlasti u Austriji. Nekoliko je godina Rudolf sam upravljao babenberškim zemljama. Svojom je pobjedom spriječio da Austrija postane jedna od država češke krune.
U Otokarovoj osobi moramo vidjeti značajnog vladara koji je Austriju svojim postupcima zadužio, ali koji poslije zbog okrutnosti i težnje za vlašću nije uspio.
1246. Babenbergovci izumiru.
1251. Otokar zauzima Austriju.
1254. mir u Budimu između Češke i Ugarske.
1260. bitka kod Groißenbrunna, bečki mir.
1269. Otokar dobiva Korušku i Kranjsku.
1273. izbor Rudolfa Habsburškog.
1276. carski rat protiv Otokara, mir u Beču.
1278. bitka na Moravskom polju.
3. Uspostava habsburške dinastičke vlasti u Austriji.
Veliki carski kneževi nisu pružili potporu Rudolfu Habsburškom u drugomu carskom ratu protiv Otokara, te se radi toga njemački vladar nakon izvojevane pobjede nije više morao mnogo obazirati na njih, kada je na temelju svoje sve veće dinastičke vlasti na jugoistoku Carstva postavio temelje za uspostavu svoje vlasti; zapravo ga je njihova nepouzdanost potaknula na to. Već si je u bečkom miru od godine 1276. osigurao babenberška vlastita dobra (alodiji). Grof Ulrik od Heunburga i njegova žena Agneza, kćerka Hermana Badenskog i Gertrude, odrekli su se godine 1279. uz odgovarajuću novčanu nadoknadu svih zahtjeva. No Rudolf je godine 1281. imenovao svojega sina Albrechta zemaljskim namjesnikom, kojega je u vladanju trebalo podupirati vijeće zemaljske gospode (više plemstvo i ministerijali). Bio je to jedan od načina približavanja domaćemu plemstvu, koje se prema mladom, energičnom knezu, kojeg su smatrali strancem, odnosilo nepovjerljivo.
U vrijeme Božića 1282. napokon su oba kraljeva sina Albrecht i Rudolf dobila Austriju, Štajersku i Kranjsku u leno, »u jednu ruku«, što znači zajedničku, nedjeljivu vlast. Izborni su kneževi dali svoj pristanak, ali je zajedničko vladanje braće za austrijske odnose bilo neobično, pa se tražila izmjena, te je prema sporazumu u Rheinfeldenu (1. lipnja 1283.) vlast nad zemljom povjerena samom vojvodi Albrechtu (1282.-1308.). Rudolf i njegovi baštinici trebali su dobiti novčanu ili teritorijalnu odštetu. Nepridržavanje ovih odredaba imalo bi štetne posljedice.
Mladom vojvodi nije bilo baš lako. Na unutrašnjopolitičkome planu uskoro se pojavio povod za nezadovoljstvo stanovništva. Plemstvo i širi slojevi naroda često su se i žestoko tužili na »Švabe« (habsburške vazale), koji su, prema mišljenju domaćega stanovništva, uživali previše povlastica. Izbio je ustanak plemstva koje je nalazilo podršku i u bečkom građanstvu. Taj je ustanak iskoristio vojvoda kako bi gradu, nakon što je slomljen njegov otpor, oduzeo status slobodnoga carskoga grada. Ustaničko je plemstvo brzim, energičnim ali i bezobzirnim postupcima prisilio na predaju. Plemstvo je obuzdano, a zemaljsko-kneževska je vlast
učvršćena.
Vojvoda je i osjetljive vanjskopolitičke probleme rješavao mudro. Tako je riješeno i kranjskokoruško pitanje: doduše, i Kranjska je godine 1282. dana u leno, ostavši također i habsburško leno, ali je ipak dana u zalog Meinhardu II. od Gorice-Tirola. Njome je upravljao i kada je godine 1286. dobio Korušku u leno. Žestoki sukobi sa salzburškim nadbiskupom oko posjeda i prava u Ennstalu završili su uspješno u vojvodinu korist.
Na ugarskoj granici, gdje su nepokorni magnati prkosili svojemu vlastitom kralju, ali isto tako stalnim napadima uznemiravali Austriju, vojvoda je poduzeo oštre mjere; pošlo mu je za rukom neko vrijeme pod svojom vlašću imati brojne zamkove i mjesta današnjega Gradišća.
Vrhunac njegovih uspjeha bilo je obećanje njegova oca da će mu predati ugarsku krunu nakon smrti posljednjeg Arpadovića. (Rudolf se pritom pozivao na pravo za vrhovnu vlast u Carstvu, što Ugarska, dakako, nije priznala). Čini se da su se time Habsburgovcima pružile neočekivane mogućnosti. Dana 15. lipnja 1291. umro je Rudolf Habsburški. Albrecht je sada, sigurno, trebao biti najpozvaniji kandidat za njemačku kraljevsku krunu, što je kod kneževa izazvalo bojazan.
Njegov se izbor mogao shvatiti kao priznavanje nasljednoga prava na prijestolje, čime bi se ugrozilo izborno pravo kneževa ili se učinilo pukom formalnošću. Rudolfova je smrt njegovim protivnicima pružila mogućnost da oslabe tako brzo ojačanu moć Habsburgovaca. Kneževi, prije svega oni iz Češke i Ugarske, ali i gradovi ujedinili su se u jedan savez kojem se priključilo i nezadovoljno domaće plemstvo. Cilj je ove opozicije bio opljačkati zemlje Albrechta Austrijskog i njegova saveznika, Meiharda II. Goričkog. Albrecht je bio u krajnje teškoj situaciji. Njegov najopasniji protivnik bio je Andrija III. Ugarski, koji je uz velika pustošenja prodro u Austriju. Brzim sklapanjem mira vojvoda je isključio tu opasnost. Također je i s Češkom, uz posredovanje Albrechtove sestre Gute, koje je bila udana za češkoga kralja Vjenceslava II., došlo do ujedinjenja. Sada je Albrecht svom snagom krenuo protiv austrijsko-štajerskih plemićkih ustanika. U međuvremenu je Meinhard II. isto tako
odlučno ugušio ustanak u Koruškoj. Tako su zajednički svladali opasnost koja je ugrožavala daljnji opstanak Austrije.
Albrecht nije mogao za sebe pridobiti izborne kneževe. Adolf Nassauski izabran je godine 1292. za kralja, ovoga puta doista jedan neznačajan grof. Unatoč tomu uskoro je došao u sukob s izbornim kneževima, tako da su ga oni skinuli s vlasti. Na to je šest izbornih kneževa za protukralja izabralo vojvodu Albrechta, koji je godine 1295. svladao iznova podignut ustanak u austrijskim zemljama. U bitki kod Göllheima godine 1298. izvojevao je pobjedu nad Adolfom Nassauskim, koji je tamo i poginuo. Tada je Albrecht jednoglasno izabran za kralja.
Novi je vladar uskoro pokazao da nije objekt izbornih kneževa. Kada su se rajnski izborni kneževi digli protiv njega, brzo je i bezobzirno ugušio njihov otpor. Nakon što je godine 1298. svojim sinovima dao »u jednu ruku« Austriju i Štajersku kao lena, započeo je na temelju habsburške dinastičke vlasti stvarati osnove njemačke države. Dosljednom izgradnjom upravnog aparata i strogim nadzorom stvorio je potrebna sredstva za provedbu svoje politike. U austrijskim zemljama i u starim habsburškim područjima prava su i prihodi obitelji na velikim vlastelinstvima zapisana u velikim urbarima, kao i popis regalnih prihoda.
Istom je odlučnošću kao i kod plemstva Albrecht rješavao probleme koji su se ticali Crkve. Nije priznavao povlasticu po kojoj je svećenstvo bilo oslobođeno plaćanja poreza, a crkvenu sudsku vlast znatno je ograničio.
Propao mu je pokušaj širenja habsburške dinastičke vlasti osvajanjem Tiringije i Meissena, ali je ipak uspio postaviti svojeg sina Rudolfa za češkog kralja nakon što su Přemyslovići (1306.) izumrli. Godinu dana poslije Rudolf je umro nesretnim slučajem, te je sada jedna druga politička struja izabrala vojvodu Henrika Koruškog, sina Meinharda II. od Gorice do Tirola. Kralj Albrecht nije to mogao mirno prihvatiti, nego je tamo otputovao, kako bi na licu mjesta ostvario svoje ciljeve.
Tamo su ga 1. svibnja 1308. na prijelazu rijeke Aare ubili njegov nećak Ivan (»Parricida«) i njegovi sudionici. Ivana je na taj čin navelo odbijanje zahtjeva na pravo nasljedstva po njegovoj majci Agnezi, kao i odbijanje isplate utvrđene odštete iz Rheinfeldenskog ugovora iz godine 1283. Nezadovoljni švapski baruni (Freiherren), držeći da Albrecht ugrožava njihov položaj, podržali su taj napad. Kralj je bez dvojbe želio spriječiti nastanak habsburške sporedne linije pod Ivanom.
Čini se da je tragična smrt kneza, sposobnog državnika jakog karaktera, što baš njegovim podanicima nije bilo po volji, teško ugrozila njegovo djelo, jer je upravo nakon njegove smrti još jednom buknuo ustanak protiv habsburške vlasti. Također je na trenutak spriječeno austrijsko rješenje pitanja njemačkoga kralja, naime, na temelju proširene dinastičke vlasti učvrstiti carsku.
4. Razvoj i izgradnja »austrijskog posjeda« (Herrschaft zu Österreich)
Nakon smrti kralja Albrechta njegova su dva starija sina Fridrik i Leopold zajednički preuzela vlast. Leopold je upravljao Vorlandom, a Fridrik Austrijom. Oni nisu dolazili u obzir za izbor za njemačkoga kralja. Izborni su kneževi izabrali za kralja Henrika VII. Luksemburgovca, koji je neko vrijeme oklijevao Habsburgovcima dati u leno njihove zemlje; ali kada se njegovoj obitelji ponudila mogućnost dobivanja Češke, stupio je u savez s njima. Ovaj preokret kraljevske politike omogućio je oštar postupak protiv ubojice kralja Albrechta i gušenje pobune austrijskoga plemstva i bečkih patricija. Stav zanatlija olakšao je vojvodi Fridriku nastojanje da pokori gradske patricije. Bez obzira na ovu jednokratnu suradnju između Habsburgovaca i Luksemburgovaca i dalje su postojale političke napetosti između tih dviju obitelji.
Nakon smrti Henrika VII. (1313.) luksemburška je struja zbog nedostatka sposobnog kandidata iz vlastitih redova podupirala Wittelsbachovskog vojvodu Ludovika prilikom njegove kandidature za kraljevsku krunu, dok su se kneževi skloni Habsburgovcima zauzeli za starijeg brata, Fridrika Lijepog. Došlo je do dvostrukog izbora. Načelo izbora većinom glasova nije bilo još utvrđeno, tako da je oružje imalo odlučujuću ulogu. Habsburgovci su bili u nepovoljnoj situaciji, jer su istodobno bili zaraćeni sa švicarskim prakantonima Schwyzom, Urijem i Unterwaldenom. Ova su naselja slobodnih seljaka, koji su okrčili zemlju, a nakon što je otvoren put preko prijevoja St. Gotthard, uživala sve veće blagostanje, što je pojačalo razvoj njihove političke samosvijesti. Uri je od vladavine cara Fridrika II. dobio status carskoga slobodnoga grada, a u Schwyzu i Unterwaldenu Habsburgovci su – potpuno s pravom – uspostavili vladarska i predstojnička prava. Adolf Nassauski i Henrik VII. velikodušno su potvrdili carsku slobodu svih prakantona a da se nisu obazirali na habsburške zahtjeve. Naravno da su oni sada bili na Ludovikovoj strani. Leopold nije uspio ponovno uspostaviti habsburšku vlast na tom području. Teško je poražen na brdu Morgarten godine 1315. I borba za prijestolje završila je nepovoljno za Habsburgovce; Fridrik je kod Muhldorfa na Innu godine 1322. doživio poraz te pao u ropstvo. Ludovik ga je doveo u zamak Trausnitz (Gornja Falačka). Poslije je pušten na slobodu, pri čemu je – ako povjerujemo izvještaju inače dobro obaviještenog opata Johanna von Viktringa ć- položio prisegu da će se vratiti u zatvoreništvo ako ne bude mogao privoljeti svoju braću da prihvate uvjete mira. Zapravo se Fridrik vratio u München, gdje je došlo do sporazuma po kojem su oba kneza trebala zajednički vladati (1325.). Protiv toga bili su izborni kneževi. Leopold je umro godine 1326. Zapravo se iza Fridrikovih zahtjeva mogla prepoznati Leopoldova pokretačka snaga, koja je ostala i kod Ludovikove stvarne vlasti u Carstvu. Svoje zadnje
godine života Fridrik je proveo u potpunoj povučenosti na dvorcu Gutenstein, gdje je godine 1330. umro. Pokopan je u samostanu kartuzijanaca Mauerbachu, koji je on osnovao.
U doba Fridrika Lijepog pojavio se jedan karakterističan naziv kojim se Austrija smatrala matičnim posjedom Habsburgovaca. Naime, tu je prije svega riječ o pojmu upotrebljavanom u poveljama »Herrschaft zu Österreich« (dominium Austriae). Pod ovim je nazivom obitelj Habsburgovaca (»austrijska dinastija«) mogla razumijevati kneževsku vlast na područjima na kojima vlada ili teritorij svih habsburških zemalja i imanja.
U habsburškim su zemljama nakon smrti Fridrika Lijepog zajednički vladala njegova mlađa braća Albrecht II. (1330.-1358.) i Oton (1339.). Pri tom nisu bili baš uvijek složni. Nakon Otonove smrti, čiji je dvor bio središte kulturnih ostvarenja te koji je svojom nestalnom i samovoljnom politikom prije naštetio moćnom položaju svoje kuće, Albrecht se u često nemirnim i zabrinjavajućim odnosima pokazao mudrim i opreznim vladarom, koji neprestano misli na čuvanje mira.
U razdoblju »Interregnuma« goričkom grofu Meinhardu IV. također je uspjelo proširiti svoju vlast. Njegove su zemlje i imanja obuhvaćala područje od Arlberga sve do Krasa. Meinhard IV. Gorički godine 1267. i 1271. podijelio je cjelokupno imanje sa svojim mlađim bratom Albertom i tako stvorio meinhardinsku i albertinsku liniju. Meinhard 1V. (u Tirolu Meinhard II.) zaslužan je za uzornu upravu nad Tirolom, za popis tirolskoga zemaljskoga prava (sačuvan samo u malim fragmentima), te za izgradnju zemaljsko-kneževske vrhovne vlasti u grofoviji Tirol.
Pomoć pružena Rudolfu Habsburškom donijela mu je godine 1286. u leno i vojvodstvo Korušku. Umro je godine 1295. kao jedan od najbogatijih i najmoćnijih kneževa svojega doba. Veze s talijanskim bankarskim kućama omogućile su mu stjecanje znanja iz moderne financijske politike i kreditnog poslovanja. Nadalje, stvorio je jedinstven tirolski carinski sustav, te se bogato koristio kovanjem novca. Bio je sposoban potpuno isključiti vlastelinsku sudsku vlast, na čemu su mu se tirolski seljaci znali kako odužiti.
Meinhardinovci su i dalje sudjelovali u habsburškoj politici; promjena je nastupila tek tada kada je Henrik Koruški, nakon što su Přemyslovići izumrli, poželio češku krunu, što Albrecht I. nije odobrio. Henrik se uskoro sukobio sa samosvjesnim češkim plemstvom, pa je morao pobjeći iz zemlje koja je pripala Luksemburgovcima.
Daljnja povijest Koruške u sjeni je sukoba između Wittelsbachovaca, Luksemburgovaca i Habsburgovaca. Car je Ludovik godine 1330. u Augsburgu sklopio sporazum s Habsburgovcima, po kojem su obje ugovorne strane međusobno podijelile očekivanu meinhardinsku baštinu; car je zadržao sjeverni Tirol, a Habsburgovci su se pripremali za osvajanje Koruške.
Nakon smrti Henrika Koruškog godine 1335. car je Ludovik Habsburgovcima u Linzu dao Korušku, Kranjsku i južni Tirol, budući da je Henrikova kćer samo u Tirolu mogla uspostaviti vlast. Vojvoda Oton zaustavio se u Koruškoj i podvrgnuo tradicionalnim običajima na kneževu kamenu i kod vojvodskog prijestolja (vidjeti str. 55). Habsburgovcima također obećani južni Tirol ipak je ostao Margareti.
Na unutrašnjopolitičkome planu vojvoda Albrecht morao je zbog niza katastrofa, koje su slijedile brzo jedna nakon druge, uporabiti svu svoju snagu. Rojevi skakavaca, koji su uzrokavali slabu žetvu (1338.), poplave većih razmjera (1340., 1342.) i potresi učinili su najteže štete. Epidemija kuge dotad nedoživljene težine desetkovala je stanovništvo austrijskih zemalja (1348. /1349.), a otuda i gotovo čitavu Europu. Strah i uznemirenost bespomoćnog naroda izrazila se u ekstatičnim pokorničkim molitvama flagelanata i u divljim progonima Židova, što je iza sebe ostavilo mnoge žrtve, ali je vojvoda te progone suzbio.
Bez obzira na ove teške okolnosti Albrechtu je uspjelo povećati prihode, uvesti novi društveni poredak u Korušku i Kranjsku, na višekratnim putovanjima iznova uspostaviti osobni kontakt sa stanovništvom, kao i poduzeti socijalne mjere. Od cara Karla IV. vojvoda je dobio »privilegium de non evocando« (oko 1348.-1354., potvrđeno 1361.), po kojem je spriječeno pravo pozivanja habsburških podanika pred strane sudove, uključujući i carski, jer bi to značilo, da se njima u Austriji uskraćuje sudski postupak.
5. Rudolf IV. i osvajanje Tirola
Vojvoda je Albrecht godine 1355. obznanio kućni red, kojim je utvrdio nedjeljivost njegovih zemalja, kao i zajedničku upravu njegovih sinova. Nakon njegove je smrti od četriju sinova, kao nasljednik došao u obzir samo najstariji, devetnaestogodišnji Rudolf, budući da su ostali bili još premladi. Uskoro je mladi vladar pokazao da i on teži za proširenjem vlasti svoje obitelji.
Car Karlo IV. uklonio je godine 1356. sve nejasnoće oko izbora kralja, izdavši carski dekret, Zlatnu bulu. Taj dekret nije samo regulirao izbor kao takav nego je i položaj izbornih kneževa poboljšan vrijednim povlasticama; njihove su zemlje proglašene nedjeljivima. Budući da je Karlo IV. podijelio Češkoj položaj izborne kneževine a da su Austrija i Bavarska pri tom ostale kratkih rukava, učvrstio si je vlastiti položaj glede Habsburgovaca i Wittelsbachovaca, čiji su rivali bili Luksemburgovci.
Rudolf IV. pokušao si je nadoknaditi štetu donošenjem »Privilegium maiusa«. U njegovoj je kancelariji tada nastalo pet privilegija kao »originali« različitih vladara, sredstvo kojim se tada često koristilo. Sadržaj najvažnijega spisa, koji znači znatno proširenje »privilegium minus« (otuda privilegium maius), daje Austriji velike povlastice glede dobivanja lena, vladarskih simbola (cinčanu krunu i žezlo), sudske vlasti.
Uređen je redoslijed nasljednoga prava u smislu premogeniture; austrijske su zemlje trebale ostati nepodijeljene, a obveza odaziva carskoj vojsci u ratovima s Ugarskom trebala je biti ograničena na simboličnih 12 vojnika u trajanju od jednoga mjeseca; vojvoda Austrijski morao se na svečanostima smatrati falačkim vojvodom, a svoje je mjesto trebao imati na carevoj desnoj strani, neposredno iza izbornih kneževa.
Zapravo je krivotvorenje bilo usklađeno sa smanjivanjem kneževskih dužnosti prema Carstvu, s većom samostalnošću Austrije, koja je konačno trebala dovesti do neovisnosti. Car Karlo IV. uskratio je općenito priznanje, iako je on – što se može zaključiti prema njegovim sačuvanim bilješkama – čini se, bio sklon ponešto odobriti. »Privilegium maius« državnopravno postao je zakonit tek godine 1453., kada ga je potvrdio car Fridrik III.; također su i izborni kneževi bili suglasni s tim.
Rudolf se u vladanju i upravljanju nad svojim zemljama pokazao vrlo sposobnim i mudrim. Na društvenom je planu težio za tim da u obrtu i zanatu oslabi cehovsku prisilu i da potiče slobodnu konkurenciju. Odrekao se godišnje zamjene novca (Münzverruf = redovito povlačenje novca iz optjecaja i njegova zamjena), što je za stanovništvo bilo vrlo nepovoljno, ali za gospodare novca vrlo unosno, te je umjesto toga tražio porez na pića (Ungeld), koji je uskoro činio bitan dio zemaljsko-kneževskih prihoda.
Rudolf se ponovno prihvatio staroga plana podizanja Beča na razinu biskupije, ali ga nije mogao ostvariti. Enegično je započeo s gotičkom ponovnom gradnjom crkve Sv. Stjepana, zbog čega je dobio nadimak »utemeljitelj«. Uopće je grad Beč bio vrlo sklon Rudolfu. Poreznim je olakšicama pokušao pokrenuti graditeljsku djelatnost te poticati doseljavanja u grad. I osnivanje sveučilišta (1365. ) trebalo je podići ugled grada, jer visoka škola nije ostvarila značajan uspjeh budući da je papino odobrenje za osnivanje teološkog fakulteta podijeljeno tek Rudolfovu nasljedniku. Gradnjom crkve i osnivanjem visoke škole vojvoda je otvoreno stupio u sukob sa samim carom; Beč nije smio zaostajati za Pragom, koji zahvaljujući Karlu IV. ima katedralu Sv. Vida i prvo njemačko sveučilište (1348.).
Odnos prema caru, s čijom je kćerkom Katarinom Rudolf bio oženjen, često je bio napet. Kada je Karlo IV. odugovlačio s cjelokupnim priznavanjem zahtjeva za dobivanje privilegija, častoljubljiv i odlučan vojvoda osjećao se povrijeđenim; sklopio je savez s nekoliko carevih protivnika. Situaciju su ublažili sporazumi i z Tyrnaua (1360.) i Budweisa (1361.), ali su tek u sukobu oko Tirola postignuti dogovor i suradnja. Na kneževskome zboru u Brnu (1364.) Rudolf i Karlo sklopili su uzajamne nasljedne ugovore, u kojima je odlučeno buduće ujedinjenje austrijskih i čeških, ali također i (budući da je već postojao nasljedni sporazum s Ugarskom) ugarskih zemalja. Zahvaljujući Rudolfovoj mudroj politici Austrija je dobila Tirol. Njegov je otac, vojvoda
Albrecht, pripremio teren za to. Njegovim je posredovanjem Margareti Maultasch i njezinu mužu Wittelsbachovcu Ludoviku ukinuto crkveno izopćenje, kojem su bili izloženi zato što je njihov brak sklopljen u suprotnosti s crkvenim propisima. Od tada su odnosi između Tirola i Austrije postali prijateljski. Rudolf je pritom trebao neprestano imati na umu mogućnost dobivanja zemlje u korist svoje kuće, budući da je tirolski kneževski par imao samo jednoga boležljivog sina, kojemu, čini se, nije bio predviđen baš dugi život. No, ovaj je plan bio uzrokom sukoba Rudolfa s Wittelsbachovcima, koji su isto tako težili za posjedovanjem Tirola. Uz to, Margareta je navodno trebala Habsburgovcima obećati vlast nad Tirolom u slučaju smrti njezina supruga i sina, odnosno u slučaju nedostatka nasljednika. Ludovik, Margaretin muž, umro je godine 1361., a njezin sin Meinhard godine 1363. Rudolf je odmah pohitao unatoč lošoj zimskoj prometnoj situaciji u Tirol, gdje je za sebe pridobio plemstvo, gradove i brixenške i tridentske biskupe. Formalno je Margareta predala zemlju Habsburgovcima, ali je i dalje upravljala u njihovo ime.
Već je godine 1363. odustala od te dužnosti i krenula prema Donjoj Austriji, a 1369. umrla je u Beču. Rudolf je uspio odbiti bavarske napade na sjeverni Tirol. Slavodobitno je pisao mletačkom duždu da su sve ceste u Njemačkoj prema Italiji pod njegovom vlašću.
Zapravo važnost osvajanja Tirola nije za precijeniti, jer se austrijska kasnija politika prema Italiji i dalje oslanjala na položaj u Tirolu, a osim toga, uskoro je uspostavljena teritorijalna povezanost između habsburškog posjeda na švapskome tlu i vojvodstava na jugoistoku. Teritorijalna politika i dalje se pokazala uspješnom. Albrecht Gorički sklopio je godine 1364. nasljedni ugovor sa Rudolfom, po kojem je Habsburgovcima osigurano nasljedno pravo u svim Albrechtovim zemljama (unutrašnja Istra i Slovenska marka (Windische Mark)). Taj je
ugovor stupio na snagu već godine 1374.
U zadnjim godinama života Rudolf se sukobio s akvilejskim patrijarhom, kojemu se pridružio Meinhard VII. Gorički, nekoć Rudolfov saveznik. Rudolf je pri tom umro u Milanu, 27. lipnja 1365., već u dvadesetsedmoj godini života. Od prvih austrijskih Habsburgovaca bio je, zasigurno, jedan od najznačajnijih predstavnika svoje obitelji.
Izvor: Zöllner,Erich/Schüssel, Therese: Povijest Austrije, Barbat, Zagreb 1997.