Politička povijest austrijskih alpskih zemalja u visokom Srednjem vijeku
Politička povijest austrijskih alpskih zemalja u visokom Srednjem vijeku
Erich Zöllner i Therese Schüssel
1. Štajerska
Štajerska je prva od istočnoalpskih zemalja stupila u usku vezu s babenberškom Austrijom. Karolinški je proces naseljavanja i na štajerskome prostoru teško uzdrman provalama Mađara; i tu je tek nakon godine 955. uspostavljeno novo administrativno područje, marka. Karantanska marka na srednjem toku rijeke Mure prvi put je spomenuta godine 970. Pripadala je vojvodstvu Koruška, koje je godine 976. odvojeno od Bavarske. U to je vrijeme Graz bio još malo gradinsko naselje slavenskog podrijetla.
Četiri su grofovije – u dolini rijeke Enns, oko Judenburga, oko Leobena i u dolini rijeke Mürz – bile povezane s Karantanskom markom. Ovo je područje u 12. st. nazvano imenom »Gornja marka«. Adalbero od Eppensteina, čija je obitelj dobila ime po zamku kod Judenburga, oko godine 1000. upravljao je Karantanskom markom i četirima grofovijama. U razdoblju od 1012. do 1035. Adalberto je svoj vladarski položaj na rijekama Enns, Mürz i Muri, proširio i na vojvodsku čast u Koruškoj. Kada ga je car Konrad II. svrgnuo s vlasti, čija salijska kraljevska kuća zbog neprestanih sukoba nije bila u dobrim odnosima s Eppensteinovcima, Karantanska je marka, čiju su sudbinu također dijelile i gore navedene četiri grofovije, prešla u vlast grofova od Welsa i Lambacha. Nakon pobjede nad Mađarima (1042.) kod Pittena područje između Semmeringa, Wechsela, Bucklingen Welta i Piestinga ujedinjeno je sa štajerskim posjedima. Oko godine1050. izumrla je lambachovska grofovska loza. Posljednji pripadnik ove obitelji, biskup Adalbero iz Würzburga, utemeljio je samostan Lambach.
Službu Wels-Lambachovaca naslijedili su Přemyslovići. Grofovija Pitten pripala je srodnim Formbachovcima; tek kada je ova obitelj izumrla, ovo je područje također pripalo Přemyslovićima. Dakle, ova je obitelj u štajerskome prostoru izvršila onaj proces ujedinjenja koji je u Austriji uspio Babenbergovcima.
Oni su to područje nazvali također po imenu njihova obiteljskog zamka, Steyr na rijeci Enns, po kojem su se grofovi nazivali »marchiones de Stire«. Mnoga su vlastelinstva u zemlji otežavala izgradnju kneževine. Přemyslovići su se mogli osloniti na svoju markgrofovsku službu, koja im je osiguravala prava što ih druge obitelji nisu imale. Osim toga, oni su si osigurali i predstojničku vlast nad nizom samostana (npr. Admont, Garsten, Rein, St. Lambrecht, Vorau i dr.), što je učvrstilo njihov položaj. Glede njihovih posjeda, Přemyslovići su na početku – kao Babenbergovci – bili siromašniji od drugih obitelji, no ipak se to stanje uskoro promijenilo. Kada su Eppensteinske vojvode od Koruške (1122.) izumrli, čitava je njihova bogata imovina u štajerskome prostoru pripala Přemyslovićima, koji
su odjednom postali najbogatiji vlastelini u zemlji. Markgrofu Leopoldu Snažnom (1122.- 1129.) i prije svega njegovu sinu Otokaru III. (1130.-1164.) uspjelo je isključiti vlast drugih jakih obitelji, npr. moćne gospodare od Traisena, osnivače samostana Seckau. Brojni su velikaši stupili u markgrofovu službu kao ministerijali. Nadalje je bilo važno da je ovaj sebi sve više prisvojio rudarske prihode, pravo da se bavi iskopavanjem kovina i soli. Otokar III. kovao je vlastiti novac i ubirao maltarinu i carinu.
Uspjelo mu je, nakon što je godine 1147. naslijedio službu i posjede svojeg ujka, grofa od Spanheim-Maribora, koji se nije vratio iz drugoga križarskog rata, svoje područje vlasti proširiti znatno prema jugu. Tako je dobio Južnu Štajersku s markom Ptuj. Nakon smrti posljednjega formbachovskog grofa dobio je godine 1158. u nasljedstvo grofoviju Pitten. Otokar je sagradio cestu preko Semmeringa i na prijevoju sagradio konačište. U to je vrijeme Štajerska, osim maraka u štajerskome prostoru, obuhvaćala i današnje donjoaustrijsko (grofovija Pitten) i gornjoaustrijsko (Traungau sa Steyrom i Salzkammergutom) područje. Sada se Otokar III. osjećao doista kao zemaljski knez, što je dokazao osnivanjem Furstenfelda. Također je zaslužan i za gradnju samostana Vorau. Utemeljitelj štajerske kneževine umro je godine 1164.
Godina 1180. donijela je novi preokret u povijesti Štajerske. Fridrik Barbarossa je Welfskog vojvodu Henrika Lavljeg izopćio iz Carstva, jer se nije odazvao pozivu u vojsku, te mu oduzeo vojvodstva Bavarsku i Sasku. Tom je prilikom Otokar IV. postao vojvoda Štajerske, koja je tada oslobođena svih lenskopravnih obveza, koje su povezivale dijelove njezina područja s Koruškom i Bavarskom. Vojvodstvo je Otokara 1V., nakon što je obitelj godine 1192. izumrla, a prema sporazumu iz Georgenberga, prešlo u vlast Babenbergovaca.
2. Koruška
Vojvodstvo Koruška bilo je u kasnijemu Srednjem vijeku – isto kao i sadašnja austrijska savezna pokrajina – znatno manje od stare Karantanije, kojoj su također pripadala područja kasnije Štajerske, Kranjske, čak i dijelovi Donje Austrije, kao kraj oko Pittena.
Politička povijest Koruške u 10. i 11. st. isto je tako uzburkana kao i nepregledna. Iste je godine, 976., kada su Babenbergovci prvi put nazvani grofovima od Austrije, Koruška kao samostalno vojvodstvo odvojena od Bavarske. Potkraj 10. st. spominju se i imena triju grofovija, koje su obuhvaćale današnje područje Koruške, ali koje su znatno prelazile granicu današnje savezne pokrajine; grofovija Lurn (Gornja Koruška i Istočni Tirol),grofovija Friesach i na istoku grofovija Juan; područje Villacha južno od Drave u 11. st. privremeno je smatrano dijelom Furlanije.
Na početku nije bilo trajnije vlasti jedne obitelji. Vojvodstvo je godine 1011. dodijeljeno Adalberu od Eppensteina, pripadniku najbogatije vlastelinske obitelji u istočnim Alpama. Ni on se nije mogao dokazati. Nakon što je pao u carevu nemilost, izgubio je svoju službu. Ugledna je obitelj godine 1077. ponovno dobila vojvodstvo. Liutold od Eppensteina i nakon njega njegov brat Henrik bili su naklonjeni caru, te su se zauzeli za Henrika IV. U borbi za investituru bili su utoliko jaki oslonac kada su provodili svoju vlast na pograničnom području između Njemačke i Italije. Na papinoj strani bila je biskupija Gurk, podređena Salzburgu, koju je zemljišnim posjedom bogato opskrbila grofica Hemma od Friesach-Zeltschacha, prvobitno namijenjeno jednom samostanu za redovnice. Još je više papi bila naklonjena obitelj rajnskog podrijetla, Spanheimovci, koji su prije svega posjedovali imanja u Lavanttalu.
Nastali sukobi s Eppensteinovcima riješeni su političkim brakovima, a vojvoda Henrik, ostavši bez djece, čijom smrću godine 1122. nestaju Eppensteinovci, caru Henriku V. za nasljednika je predložio svojeg nećaka Henrika od Spanheima. Karantanska marka na Muri i njoj pridodane grofovije tada su izdvojene iz vojvodskog područja vlasti. Marka Verona još je neko vrijeme bila podređena koruškim vojvodama, kada je godine 1152. i ta povezanost prekinuta.
U samoj Koruškoj dužnost Spanheimovaca nije bila jednostavna, jer su imunitetom zaštićeni posjedi biskupija Bamberg i Salzburg, kao i jako zemaljsko plemstvo ometali izgradnju donekle zatvorene kneževine, koja je ostvarena tek u 13. st. Od plemićkih su obitelji najznačajniji bili gorički grofovi čiji je utjecaj sezao daleko izvan zemaljskih granica. U politici prema Carstvu Spanheimovci su, čim su postigli vojvodstvo, kao i njihovi prethodnici bili odani caru. To posebno vrijedi za vojvodu Henrika V. (1144.-1161.) i vojvodu Hermana (1161.-1181.). Ovaj je vrlo uspješno, jednako kao Babenbergovci i Přemyslovići podupirao izgradnju zemlje. Osnovao je St. Veit na rijeci Glan kao trgovište, koje je uskoro postalo glavni grad zemlje. Osim toga, on je takoder i stvarni utemeljitelj Klagenfurta.
Spanheimovci su takoder jako potpomagali crkvene institucije. I prije nego što su dobili u leno vojvodsku službu, utemeljili su benediktinski samostan St. Paul u Lavanttalu, u koji su došli redovnici iz samostana Hirsau. U svoj su samostan Viktring pozvali lotarinške cistercite. Nakon boležljiva i rano umrlog vojvode Ulrika II. (1181.-1202.) dolazi Bernhard (1202.- 1256.), još jedan značajan knez. On se izričito nazivao zemaljskim knezom (princeps terrae), a svoju je vlast u pravu kovanja novca, u carini i u gradskoj politici znatno uzdigao; pri tom je bio u dobrim odnosima sa svojim ministerijalima, čije su vodeće obitelji obavljale vojvodske dvorske službe. Mudrom politikom stjecanja, kojoj čak i okrutnost nije bila nepoznata, vojvoda Bernhard dobio je u svoj posjed ili pak pod nadzor ceste i gorske prijevoje prema jugu. Nakon ženidbe s udovicom Fridrika Svadljivog, Agnezom od Andechsa, činilo se da je njegovu sinu i nasljedniku Ulriku (III.) također osigurana zemaljska vlast u Kranjskoj.
Karakteristika je Koruške odlučujuća uloga naroda prilikom ustoličenja novoga kneza.O tome nam govore kasnosrednjovjekovni izvori. Pritom je riječ o »od starine« važećem običaju, koji se dijelio na tri faze: najprije se održavala najstarija i najvažnija ceremonija, u kojoj jedan koseg, koji predstavlja narod, na kneževskom kamenu kod Krnskog grada prima kneza. Tu je knez morao odgovoriti na različita pitanja i pritom se dokazati dobronamjernim i pravednim. Tada mu je koseg predao kneževski kamen, na kojem je sada knez uzdizanjem mača u smjeru neba simbolično objavio svoju zaštitnu i zaštitničku vlast. Nakon toga slijedili su vjerski obredi u crkvi Gospe Svete, te su na kraju vojvoda i falački grof (u vrijeme, iz kojeg potječu naši izvještaji to je bio gorički grof) kod vojvodskog prijestolja na Gosposvetskom polju plemstvu dijelili lena. Obredi kod kneževskog kamena bili su u uporabi do godine 1414., a oni kod vojvodskog prijestolja sve do u 17. stoljeće.
Marka Kranjska je – kao Austrija – nastala radi zaštite od mađarskih napada. Njome su upravljale razne obitelji, sve dok je Henrik IV. zbog potreba borbe za investituru nije dao u leno vjernom mu patrijarhu Poppu Akvilejskom, čijoj je crkvenoj provinciji zemlja već pripadala. Preslabi da bi se borili protiv snažnoga plemstva i drugih crkvenih dostojanstvenika, patrijarsi su u 12. st. markgrofovsku službu predali kao leno moćnim grofovima od Andechsa, koji su se uobičavali nazivati vojvodama od Merana (Meranien, »zemlja na moru«). Nakon ženidbe s groficom Agnezom, Fridrik Svadljivi preuzeo je od Andechsovaca naslov Gospodara Kranjske (1232.), koji poslije prelazi na Spanheimovce.
3. Salzburg
U srednjovjekovne duhovne kneževine na istočnoalpskome prostoru ubraja se i nadbiskupija Salzburg. U središtu svoje crkvene provincije salzburški je nadbiskup postigao i svjetovnu vlast. Od početka je Salzburg posjedovao velike vlastite posjede, koji su u ranom i visokom Srednjem vijeku kraljevskim i vojvodskim darovnicama još znatno prošireni. Većina ovih, proširenih zemljišnih posjeda bila je zaštićena imunitetom, t.j. bili su oslobođeni plaćanja državnih poreza.
Nadbiskup Hartwig je dobio godine 996. pravo kovanja novca, kao i vlast nad trgovištem. U doba borbe za invenstituru zapali su salzburški nadbiskupi u tešku nevolju. Nadbiskup Gebhard I. (1060.-1088.) u početku je surađivao s mladim kraljem Henrikom IV., te je od njega, kao i od pape Aleksandra dobio privolu za osnivanje biskupije Gurk, koja je trebala imati pod nadzorom dio karantanskoga misionarskog područja; biskupija je ostala podređena Salzburgu (1072.).
Regensburg, 4. veljače 1072.
››U ime svetog i nedjeljivog Trojstva, Henrik, Božjom milošću kralj.
Svaki put kada se od nas traži, što se odnosi na Crkvu, mi moramo brzo odobriti i blagonaklono dati pristanak naše milosti. – Budući da se naš vjerni Gebhard, salzburški nadbiskup, neprestano tuži na opasnosti koje prijete njemu povjerljivim dušama, zato što on sam ne može vladati svojom biskupijom, koja se nalazi u brdima, zbog golemog područja koje ona obuhvaća i teških prometnih prilika, određujemo po savjetu naših vjernika u korist Crkve i odobravamo da on unutar područja svoje biskupije odredi jednog biskupa kao pomoćnika i da podigne biskupsko sjedište.
Zbog toga nas je dopalo da on na mjestu koje se naziva Gurca (Gurk), kod crkve Sv. Marije, gdje se prije nalazila kongregacijačasnih sestara, osnuje biskupsko sjedište i tom novoosnovanom biskupskom sjedištu dodijeli jedan dio područja njegove biskupije, a od zemljišta i desetina, koliko mu se čini da je potrebno, te da po slobodnom nahođenju postavi biskupa, tako da se ova biskupija salzburškoj Crkvi i gore navedenom nadbiskupu i njegovim nasljednicima nikada ne oduzme, te da se tamo ne može ni jedan biskup postaviti, kako god, bilo to putem investiture ili bilo kojim drugim ugovorom, osim onog kojeg izaberu, postave i posvete navedeni nadbiskup i njegovi nasljednici.
– A da bi naša kraljevska odluka za sva vremena bila čvrsta i nepovrediva, vlastitom smo rukom potvrdili ovu sastavljenu povelju i naložili da se zapečati našim pečetom. Pečat gospodara kralja Henrika IV. (M.)
Adalbero, kancelar, provjerio je ispravu umjesto velikog kancelara.
Dano drugog dana veljače prije podneva, godine 1072. od rođenja Gospodinova, u 18. godini uvođenja gospodina kralja Henrika IV., u 16. godini njegove vladavine, u 10. indikciji. U Regensburgu, u ime Gospodnje. Srećom. Amen.‹‹
Izbijanjem borbe za investituru Gebhard je stao na stranu Grgura VII., te se pokušao osigurati gradnjom različitih utvrda, kao npr. Hohensalzburg. Zbog pretežno caru naklonjenoga svjetovnoga plemstva morao se povući iz nadbiskupije, a jedva su se mogli održati i njegovi nasljednici, pripadnici reformnog pokreta. Također su u sukobu Fridrika Barbarosse s papom Aleksandrom III. salzburški nadbiskupi zastupali papinu politiku, samo je nadbiskup Eberhard II. (1200.-1246.) prekinuo s tom tradicijom.
Dosljedno je podupirao cara Fridrika II., te je također uz Leopolda VI. Austrijskog sudjelovao u donošenju sporazuma o miru u San Germanu. Izgradnjom malih samostalnih biskupija Chiemsee, Seckau (1218.) i Lavant Eberhard je izgradio učvrstio crkveni položaj Salzburga, ali i isto tako mudrim postupcima osigurao svoju svjetovnu vlast.
Do kraja 13. st. u zemlji je bilo na snazi bavarsko zemaljsko pravo. Tek se u kasnijemu Srednjem vijeku može dokazati vlastito zemaljsko pravo. Svjetovna je predstojnička vlast godine 1225. ukinuta. Nadbiskupija Salzburg raspolagala je golemim zemljišnim posjedom, za razliku od svjetovnoga plemstva, koje nije moglo parirati ni s čim jednako vrijednim. To nije bio zatvoren teritorij, u kojem se izvršavala sudska vlast i posjedovalo pravo za vađenjem ruda, pravo kovanja novca i ubiranja poreza i carina. Osim u Salzburgu zemljišni su se posjedi nalazili i u Bavarskoj, Austriji, Koruškoj, istočnom Tirolu i Furlaniji (razbacani posjedi). Salzburški pfenig, koji se kovao u Friesachu, bio je vrlo dugo najvažnije sredstvo plaćanja u istočnim Alpama. Salzburški su staratelji (činovnici) i ministerijali upravljali vlastelinstvima i zamkovima.
4. Tirol
U zemlji, poslije nazvanoj Tirol, dugo se održala ranosrednjovjekovna podjela na grofovije. U dolini rijeke Inn postojale su tri grofovije: Gornja (Oberinntal), na koju se nastavljala Donja (Unterinntal) do Zillera, i na kraju treća grofovija (Inntal), kojoj su pripadali posjedi Kufstein, Rattenberg i Kitzbühel. Grofovija u Noritalu u ranom je Srednjem vijeku sezala sve u Inntal, a poslije su se pod tim područjem razumijevala prije svega južnotirolska dolina rijeke Eisack sve do područja južno od Klausena. Poneke su grofovije činile također Vintschgau i Pustertal; područje ispod grada Bozena pripadalo je grofoviji Eppan, kasniji istočni Tirol Koruškoj, a Ausferngebiet vojvodstvu Švapska.
U izgradnji vlasti vodeću su ulogu prije svega imali duhovni dostojanstvenici; već su od 10. st. raspolagali važnim pravom imuniteta i velikim zemljišnim posjedom. Car Konrad II. prenio je godine 1027. grofovije Trident, Bozen i Vintschgau na tridentskog biskupa; iste je godine on podijelio brixenškom biskupu grofoviju Norital i Inntal zapadno od Zillera. Ovim su mjerama glavne cestovne pravce prema Italiji mogli štititi pouzdani biskupi. Položaj Tridenta u provedbi vlasti bio je značajniji, ali ipak dolazi do izjednačenja kada je brixenški biskup Altwin, vjerni sljedbenik Henrika IV., dobio od kralja još i grofoviju Pustertal. Tako su nastale dvije zemlje, Trident i Brixen, a zapravo se do kraja 12. st. upotrebljavao izraz »zemlja« (terra, provincia) za označavanje upravnih područja obaju biskupa. Time je također naznačeno započeto odvajanje od Bavarske, kojoj su biskupije teritorijalno pripadale. Njihovi su odnosi prema Carstvu i dalje bili dobri. Dobivši potporu i od cara, biskup se energično suprotstavio težnjama stanovništva Tridenta za samostalnošću i za savezom s lombardskim gradovima. Dobronamjernost, koju su njemački vladari iskazivali objema biskupijama, pokazala se i u tome da su crkvenim kneževima podijelili pravo na rudarske prihode. Trident i Brixen sklopili su godine 1202. carinski sporazum koji je znatno olakšao trgovački promet između ovih dvaju područja.
Premda je politički razvoj u Tirolu u visokomu Srednjem vijeku pokazivao poneka obilježja slična povijesti Salzburga, ipak je konačan ishod bio drukčiji: tu su vlast uspostavili svjetovni velikaši. Dok je Salzburg isključio predstojnike, u Tridentu i Brixenu dobili su na moći. Unutar plemićkoga staleža, što se tiče posjeda i utjecaja, isticale su se tri obitelji; to su bili grofovi od Andechsa, od Eppana i od Tirola.
Grofovi od Andechsa, koji su posvuda imali posjede, dobili su od Brixena u leno grofovije u Unterinntalu i u Pustertalu (12. st.), a osim toga bili su predstojnici brixenških i freisinških imanja zaštićenih imunitetom (što je poslije iznova izgubljeno). Njihov im je vjeran odnos prema caru donio i počasni naslov vojvode od Merana (Meranien = pod ovim se izrazom ne razumijeva Meran u Tirolu, nego krajevi na moru, dakle, Dalmacija); također je obitelj imala važnu ulogu u razvitku Innsbrucka; Oton II. od Andechsa je dodijelio Innsbrucku gradsko pravo (1239.). Smrću Otona (1248.) ugasila se muška linija obitelji. Grofovije u Unterinntalu i Pustertalu pripale su tirolskim grofovima.
Grofovi od Eppana bili su nastanjeni na području rijeke Etsch, a grofovsku su vlast izvršavali kao nosioci lenskoga prava tridentskog biskupa. Sredinom 12. st. između ove obitelji i tirolskoga grofa izbio je sukob, koji je uspješno završio za Tirolce, koji su nakon nestanka sporedne linije Eppanovaca dobili grofoviju Bozen (1165.). Grofovi od Eppana u društvenom su i političkom životu bili prisutni sve do sredine 13. st., kada je umro zadnji član obitelji po muškoj lozi (1273.).
Grofovi od Tirola imali su na području rijeke Etsch povrh Merana svoj roditeljski zamak, po kojem je Tirol trebao dobiti ime. Obitelj je postavila grofove u Vintschgauu i predstojnike iz Tridenta, a od godine 1165. i grofove od Bozena. Isto kao i druge plemićke obitelji područja oko rijeke Etsch i oni su podupirali Hohenstaufovce u talijanskim sukobima, a također su razvijali i inače jaku političku aktivnost. Grof Albert, energičan i uspješan državnik, postao je godine 1210. brixenški predstojnik.
Kada su mu nakon smrti posljednjega člana obitelji Andechs (1248.) pripale grofovije u Unterinntalu i u Pustertalu, smatran je za najmoćnijeg čovjeka u zemlji. Budući da je godine 1253. umro ne ostavivši nasljednika, grofovi gorički su bili ti koji su se najviše okoristili rezlutatima rada tirolskih grofova, to više što je Albertova kćer bila udana za Meinharda I. Goričkog.
Izgradnja kneževine u Tirolu sredinom 13. st. još nikako nije dovršena, a moć tirolskih i
goričkih grofova bila je veća nego moć brixenških i tridentskih biskupa.
5. Vorarlberg
Izgradnja zemlje Vorarlberg na krajnjem zapadu današnjega austrijskoga državnog prostora tekla je u nadasve dugotrajnu procesu. U 10. st. na ovom su prostoru bili prisutni snažni sukobi između svjetovne i crkvene vlasti.
Interesi biskupija Chur i Konstanz, opatije St. Gallen kao i interesi snažnih plemićkih obitelji bili su u suprotnosti. Vodeće su obitelji bile Burkhardovci i Udalrichovci. Budući da je prva navedena obitelj godine 973. izumrla, postali su Udalrichovci vodeća obitelj na području Bodenskog jezera. Podjela kuće na bregenzsku i buchhornsku (Friedrichshafen) liniju nije bila baš pogodna za opširnu izgradnju vlasti, no unatoč tomu bregenzska je linija tada vladala nad gotovo čitavim područjem današnjeg Vorarlberga.
Za vrijeme borbe za investituru obje su linije bile na suprotnim stranama; Bregenzovci su bili na strani Grgura VII. Osnovali su i benediktinsku opatiju Mehrerau (1097.). Buchhornovci su ostali vjerni caru. Ova se linija ugasila godine 1089. Borba za nasljedstvo dovela je do žestokog sukoba bregenzskih grofova s moćnim Welfima, koji je završio tek s ženidbom Rudolfa od Bregenza sa sestrom Henrika Ponosnog. Kada je izbio otvoreni sukob između Welfa i Hohenstaufovaca, grof Rudolf pokazao se mudrim političarom. Nakon njegove smrti njegov je istoimeni nećak preuzeo znatno nasljedstvo koje je spojio sa svojim bogatim posjedima. Kao vjeran sljedbenik Fridrika Barbarosse, a ostavši bez sinova, svoje je vlasništvo oporučno ostavio Hohenstaufovcima; grofoviju Bregenz ipak je dobio njegov zet Hugo od Tübingena, koji je svoju rezidenciju premjestio u Feldkirch i koji se od tada (oko 1 2 0 6 . ) nazivao grof od Montforta. Tako je preuzeo naslov jedne ministerijalne obitelji romanskog podrijetla, koja je već od 11. st. prisutna u ovoj zemlji. Grb obitelji Tübingen-Montfort preuzeo je Feldkirch, a u novije vrijeme i pokrajina Vorarlberg. Montfortovci su mnogo učinili i pridonijeli naseljavanju i prometnom otvaranju zemlje gradnjom ceste preko prijevoja Alberg; a novi su gradovi Feldkirch i Bludenz od toga imali veliku korist. Nagao razvoj trgovine i obrta u većim naseljima doveo je do jačanja alamanskog dijela stanovištva nasuprot sve manje prisutnome romanskome stanovništvu. Montfortovci nisu iskoristili mogućnost, nakon pada Hohenstaufovaca sredinom 13. st., da švapsko vojvodstvo stave pod svoju vlast, a podjela vlasti oko godine 1235. i 1260. oslabila je ovu obitelj. Nerijetko su obje linije, Montfortovci i Werdenbergovci, bile u međusobnim sukobima. Gospodari od Hohenemsa, nalazeći se prije u službi Hohenstaufovaca, po svojem su se značenju uzdizali od ostalih plemića u zemlji.
6. Austrija i alpske zemlje
Kada uspoređujemo političko-historijski razvoj alpskih zemalja s onima u Podunavlju, primjećujemo da historijski postanak ovih područja pokazuje samo jedno zajedničko obilježje, naime, izgradnja kneževine u razdoblju visokoga Srednjeg vijeka odvijala se više ili manje uspješno.
U Podunavlju je dugo razdoblje vladanja Babenbergovaca (976.-1246.) rezultiralo političkim kontinuitetom, njihova je diplomatska sposobnost uvjetovala jačanje njihova položaja, a važan zemljopisni položaj stvaranje potrebnih veza prema zapadnim i istočnim susjedima; povoljan položaj Beča pospješio je razvoj gospodarstva i trgovine.
Politički proces ujedinjenja mnogo se teže provodio u alpskim zemljama. Ovo brdovito područje ne samo što je bilo prepreka teritorijalnom razvitku nego su i moćne obitelji zahvaljujući tome mogle duže održati svoju vlast. Ove su pak okolnosti usporavale izgradnju zemaljske vlasti. S toga je razumljivo da je kasnije ujedinjenje istočnoalpskih zemalja poteklo iz dunavskoga prostora.
Izvor: Zöllner,Erich/Schüssel, Therese: Povijest Austrije, Barbat, Zagreb 1997.
procitati cijeli blog, prilicno dobar