Proces naseljavanja u visokom Srednjem vijeku u Austriji

Spremljeno pod Povijesni / istorijski odlomci | 0 komentara

Erich Zöllner i Therese Schüssel

Proces izgradnja kneževina na istočnoalpskom području i u Podunavlju u visokomu Srednjem vijeku još nije završen, te još uvijek čini glavni sadržaj političke povijesti austrijskoga prostora onog doba; no manje vrijedna nije ni stvarna izgradnja zemlje, kao i potpuno otvaranje prostora za naseljavanje.

Proces kolonizacije u visokomu Srednjem vijeku, u kojem su neposredno sudjelovali najširi slojevi stanovništva, smisleni je nastavak prethodne epohe. On nastavlja s onime što su prijašnji naraštaji započeli i s onime što na istoku Austrije nije potpuno uništeno.
Ipak proces naseljavanja u visokomu Srednjem vijeku u nekom pogledu pokazuje drugo obilježje, nego onaj prethodnog razdoblja: nova se kolonizacija provodi na užem području, ali intenzivnije; ravna se područja gusto naseljavaju, krčenjem se dobiva nova zemlja za obradu, prodire se i do teško prohodnih dolina i planinskih područja, razvijaju se novi oblici naselja, te se pri tom iz malih jezgara stvaraju značajni gradovi.

Opsada Regensburga 1490.

Kneževina, plemstvo i Crkva provodili su taj priznanja vrijedan proces kolonizacije; kralj je više sudjelovao sa zemljišnim darovnicama. Unutar obitelji koje su se izdigle na položaj kneževa, posebno se ističu Babenbergovci i Přemyslovići, ali i Eppensteinovci, Spanheimovci i Andechsovci. Unutar plemićkih obitelji, više plemstvo također se i u procesu kolonizacije polako povlači iza ministerijala, među kojima su Kuenringovci u Austriji ostvarili posebne rezultate. Manje je važan pri tom bio udio vitezova, sitnoga plemstva.

Crkva je u procesu kolonizacije odigrala vrlo odlučujuću ulogu: Salzburg i Passau, kao i Freising i Brixen bili su vrlo djelotvorni. Od crkvenih redova vodeću su ulogu prije svega imali benediktinci. Göttweig je od svih samostana u Donjoj Austriji sjeverno i južno od Dunava izvršio najveći dio ovoga procesa, Admont je kolonizirao štajersku dolinu rijeke Enns, a u Vorarlbergu je Mehrerau intenzivno sudjelovao u naseljavanju Bregenzer Walda. Poznata je također i gospodarska pionirska aktivnost cistercita i premonstratenaca.
Valja spomenuti Rein, Zwettl, Heiligenkreuz, Geras i Baumgartenberg. Osim toga je očita veza između širenja župne organizacije i izgradnje zemlje. Prosjački je red vrlo malo sudjelovao u procesu kolonizacije.

Naravno da su podložni seljaci na crkvenim i svjetovnim vlastelinstvima izvršavali uobičajenu radnu obvezu. Slobodnih seljaka bilo je u Tirolu i u Vorarlbergu (Walšani su tu razvili značajan i dalekosežan proces naseljavanja), na području Hausrucka u Gornjoj Austriji, u nekoliko slobodnih općina Donje Austrije, nešto u dolini rijeke Isper i s manje izraženim slobodama u dolini rijeke Wachau.

Prema tlocrtu mnogobrojnih novih naselja na pristupačnim područjima u 10. i 11. st. dobro, nešumovito tlo nije više bilo dovoljno za prehranu sve većega broja stanovnika; zbog toga se prodire u sve nepristupačnije krajeve. Široka su šumska područja prorijeđena, nastala su nova naselja. Klasični primjeri osvajanja novih prostora za naseljavanje jesu Waldviertel i Mühlviertel, gornjoštajersko i istočnoštajersko područje, Pinzgau i Bregenzer Wald. U nazivima mjesta ovoga iskrčenog područja odražavaju se pojmovi vezani uz šumu: obaranje (sječa), paljenje, »krčenje«; nazivi naselja ove epohe nerijetko upućuju također na gospodare i utemeljitelje sela. Pri tom su karakteristični oblici u kojima su osobna imena zadržana u genitivu, a osnovna je riječ (npr.-dorf= selo) ispuštena; npr. Teichmanns, Dietmanns, Wolfgers, (Gross- i Klein = Veliki- i Mali-) Gerungs, Pertholz (= Berchtolds), Preinreichs (Prunrichestorf 1166.) i drugi. U kasnijim se oblicima mogu primijetiti nazivi vezani uz pojam krčenja kao Ottenschlag, Münichreith, Reutte, Apfelgschwendt.
I poneka imena upućuju i na ranije postojanje šuma, npr. Rottenschachen (Schachen = mali šumski dio), Eibiswald. U visokom i kasnom Srednjem vijeku poneka su mjesta nastala zbog potražnje za drvom, kao i zbog potrebe za novim prebivalištima.

Karakteristični oblici naselja ove epohe jesu: pojedinačna seljačka gospodarstva (posebno u brdovitim područjima) i selo, koje se nalazi oko zelene površine trokutasta ili lećasta oblika. Pri kraju Srednjeg vijeka nakon godine 1200. na području kod Litschaua i Heidenreichsteina u Donjoj Austriji nastao je novi oblik sela, u kojima su se seljačka gospodarstva nizala jedna za drugima, a obradive površine i šume spajale su se odmah iza dvorišta u širokim usporednim redovima.

Gradovi su nastali ili iz trgovišta ili su sasvim iznova osnovani. Djelomično je bilo moguće spajanje s rimskim ostacima, a pritom je zadržan naziv naselja. I Beč je, što se dugo temeljilo na pogrešnim pretpostavkama, bio stalno naseljen, te je od kasnorimskog razdoblja očuvao jedno određeno značenje. Broj gradova u južnoj i istočnoj Austriji razmjerno je velik. Općenito uzevši, gradovi na rijeci Dunav upravo su zahvaljujući njezinu riječnu prometu doživjeli veliki procvat ranije nego drugi gradovi; Beč je početkom 13. st. nadmašio Regensburg.

Obično kod gradova nailazimo na dva oblika proširenja, gradinsko naselje i trgovačko podgrađe – vidljivo kod Linza, Welsa i Kremsa; tek je njihovim stapanjem sa stanovništvom, dakako, uz privolu gospodara zamka, nastao pravi, zidinama okružen grad. Trgovačko je pravo temelj gradskoga prava. Važna je u tome procesu bila izgradnja vlastite sudske vlasti.
Za nastanak gradova na alpskom području i za razvitak trgovišta, koji više nisu mogli biti oštro odvojeni od gradova, često su bile važnije zem jišne okolnosti dotičnoga mjesta, ponekad čak više nego uvjeti za trgovinu dalekih dometa. Trgovina je imala vrlo važnu ulogu kod npr. razvitka Villacha, koji je bio na najvažnijemu cestovnom pravcu iz istočnoalpskoga prostora prema Furlaniji ili Veneciji, ili pak kod razvitka Judenburga. Villach je također – kao i Innsbruck ili kasnije Bruck na Muri – grad na rijeci i kao takav vrlo važan za lokalnu trgovinu.

Mnogi su gradovi prije svega bili opasani zidinama, npr. pogranični gradovi Drosendorf, Hainburg, Laa an der Thaya, Fürstenfeld i Radkersburg. Drugi su služili kao upravna središta većih ili manjih vladara, kao kuenringovski Dürnstein u Wachauu ili Steyr kao rezidencija Přemyslovića. Friesach nije bio samo upravno središte salzburških posjeda u Koruškoj nego je zahvaljujući okolnim rudnicima bio važna kovnica novca, nadalje, tranzitna trgovačka stanica i vrlo često mjesto održavanja blistavih kneževskih skupova.

U austrijskim je gradovima upravo u kasnijem razdoblju zastupljen i židovski element; dokaz je tomu i ime grada Judenburga, ali i kod Graza, Friesacha i Klagenfurta postoje Judendörfer. Kolonisti novoosvojenih područja nedvojbeno su bili pretežno bavarskog podrijetla, što se jasno može vidjeti na temelju austrijskih dijalekata; to je podrijetlo također posljedica ranijeg sudjelovanja izvornih bavarskih plemićkih obitelji, bavarskih biskupija i samostana u procesu naseljavanja. U tome su sudjelovali i pripadnici drugih njemačkih obitelji. U Vorarlberg su u brda i južni dio zemlje prodrli domaći Alamani, pojačani Walšanima (Walser). Može se pretpostaviti da su franački kolonisti došli u austrijski prostor, jer su Babenbergovci i Spanheimovci imali jake franačke veze; franačka je biskupija Bamberg u Koruškoj raspolagala velikim imanjem.
Da su Sasi imali svoja neselja, upućuju nas na to imena mjesta kao Sachsendorf i Sachsenbrunn (Donja Austrija), Sachsengang (pokrajina Beč) i Sachsenburg (Koruška).

U procesu kolonizacije sudjelovali su i Slaveni, koji su se kao manjine održali u Gornjoj Štajerskoj do sve u 13. st., u pojedinim selima u okolici Graza do sve u kasni Srednji vijek, u Koruškoj u malim grupicama sjeverno od jezične granice sve do godine 1400. Različita imena naselja dokazuju njihovu djelatnost, npr. Lassing, Lassnitz (slovenski laz = krčenje, močvarno tlo) ili Treffning, Treling (slovenski trebiti = krčiti).

Nije teško odgovoriti na pitanje, koji su razlozi ovoga važnog uspjeha postignutog u procesu kolonizacije u visokomu Srednjemu vijeku: naime, kolonizacijom su seljaci dobili novu zemlju, plemići i Crkva nove prihode, a time sve veću vlast i veći ugled; kolonisti kao i njihovi vladari nalazili su iste interese u izgradnji zemlje. Još je izrazitije bilo gradsko naselje, stoga su razumljive težnje plemstva i crkve za osnivanjem gradova. Česta su dodjeljivanja gradskih i trgovišnih prava.

Proces kolonizacije ostvario je velika i trajna dostignuća na području kulture; bez njega ne bi bilo austrijskog naroda, a bez težnji kneževa za političkim ujedinjenjem ne bi bilo zemalja i austrijske države.

[vrati se gore]

Izvor: Zöllner,Erich/Schüssel, Therese: Povijest Austrije, Barbat, Zagreb 1997.