Surađujte sa WienerUhr.at

Razdoblje između 1815. do 1848. godine

Erich Zöllner i Therese Schüssel

1. Intervencijska politika »Svete alijanse« i »Metternichov sustav«

Da bi se očuvao mir u Europi, vodeće su se sile »Svete alijanse« ovlastile da interveniraju čak u unutrašnjim pitanjima država-članica, ako bi im se to učinilo potrebnim (=intervencijska politika).

Austrijska je vanjska politika nakon godine 1815., pod Metternichovim vodstvom, bila usmjerena na zajedničko djelovanje prijateljskih sila protiv revolucionarnih kretanja u svim dijelovima Europe. Nije samo taj državnik – Metternich – već je i većina narodnih slojeva u revoluciji vidjela začetnicu strahovitih ratova, koji su Austriji priskrbili toliko mnogo patnje, te su postojane povijesne danosti smatrali sigurnim vrijednostima. Očuvanje spomenutih vrijednosti postat će cilj austrijske politike, kao jamstvo za red i mir u vlastitoj državi. Tome
je trebalo služiti i sazivanje kongresa.

Na kongresu u Aachenu (godine 1818.) uspio se učvrstiti odnos izmedu Austrije i Rusije, pomućen prirodno datim suprotnostima. Kongresi u Opavi (godine 1820.) i u Ljubljani pozivom austrijskih trupa pripremili su gušenje nemira u Napulju. Kongres u Veroni (godine 1822.) bio je posvećen revolucionarnim zbivanjima u Španjolskoj i u njezinim kolonijama, medutim, već se bavio i grčkim pitanjem. Borba Grka za slobodu, koja je imala simpatije cijeloga svijeta, dovela je do nesložnosti unutar »Svete alijanse«.
Engleska i Rusija podupirale su Grke, dok je Metternich temeljno razmatrajući, zbog sumnjivih posljedica većeg utjecaja Rusije na Balkanu, htio spriječiti ugrožavanje »legitimne« sultanove vlasti. Budući da je suprotna strana bila jača i aktivnija, Grci su godine 1830. dobili svoju slobodu.

Bečki kongres

Bečki kongres

Francuska Srpanjska revolucija (godine 1830.) načinila je prvi duboki razdor u europskome konzervativnom sustavu. Odjek tog događaja bio je značajan i u Austriji, no državna je sila ovdje kao i u Njemačkoj mogla očuvati red. Na Apeninskom su poluotoku, međutim, morale intervenirati austrijske trupe u Modeni, Parmi i u Vatikanu. Poljski su ustanak, nakon žestokih borbi, svladali Rusi. No, revolucija je pobijedila u Belgiji (tada se mogla odvojiti od Nizozemske). Od tada su u zapadnoj Europi prevladavale liberalne snage. Stoga je Metternich pokušavao srednju i istočnu Europu učiniti imunom na revolucionarne utjecaje te se nadao da će to postići solidarnim postupanjem Austrije, Pruske i Rusije.

U tome predožujskom vremenu (Vormärz) godine 1848., nezadovoljstvo je počelo rasti i u Austriji. Tutorski odnos države dio je stanovništva osjećao kao opterećenje. Posebno su nesnosne bile odredbe o cenzuri, koje su se provodile uskogrudno, a onemogućavale su slobodno djelovanje pjesnika i priliv inozemnih djela.
Toj je duhovnoj izolaciji u političkome smislu potpuno odgovaralo kruto držanje za konzervativnu i apsolutistički
vodenu državu. Metternich, koji je od godine 1821. bio državni kancelar, u liberalnim idejama nije vidio konzervativizam i revoluciju, već samo veliku smetnju onog poretka, koji je smatrao neminovnim temeljom države u kojoj egzistira sloboda.

»Riječ – sloboda – za mene nema značenje mogućeg izlaska, već zbiljskog prispjeća. Izlaznu točku opisuje riječ red. Pojam – slobode – isključivo i mora počivati na pojmu – reda. Bez reda kao temeljnog pojma, žudnja za slobodom nije ništa drugo doli težnja neke stranke jednom od željenih ciljeva. U svojoj stvarnoj uporabi taj će krik za slobodom tada neizbježno zazvučati tiranski. Budući da sam ja u svim vremenima i u svim položajima bio i ostao čovjek reda, moje je nastojanje bilo upereno pravoj, a ne varljivoj slobodi.«

No, Metternich je odbijao i despotsku vladu. Njegov se »sustav«, koji tek današnje vrijeme može pravilnije prosuditi, pribojavao da će prodorom nacionalnih i liberalnih ideja doći do raspada Monarhije, a kao daljnja posljedica i do raspada Europe. No, način na koji je on takav sustav htio učiniti valjanim u unutrašnjoj politici naišao je na otpor, a njega su omrznuli, možda i zbog činjenice što je virtuozno vladao umjetnošću ophođenja s ljudima sebi ravnima, ali mu je nedostajao talent za upravljanje masama. Njegov se značaj kao austrijskoga velikoga državnika temelji na uspješnu vođenju vanjske politike koja je nastojala održati i učvrstiti europsku ravnotežu, i u Njemačkoj postići sporazum s Pruskom.

Često nazivan »europskim kočijašem«, sam je Metternich izjavio da je ponekad vodio Europu, a ne Austriju. Jedno je, međutim, sigurno, a to je da mu Austrija zahvaljuje dugo razdoblje mira.

Metternichovo držanje trebalo bi biti psihološki objašnjivo ako se uzme u obzir da je on sam kao član rajnske plemićke obitelji doživio revoluciju i prodiranje revolucionarne vojske u svoju domovinu (Koblenz). Godine 1792. njegova je obitelj krenula u bijeg i tako došla do Beča.

2. Ferdinand I. (1835.-1848.) – Narodi u predvečerje revolucije

U ožujku godine 1835. preminuo je car Franjo I. Poštujući njegovu posljednju odluku, donesenu pod Metternichovim utjecajem, potvrđen je njegov duhovno sasvim nevažan sin Ferdinand (1835.-1848.), usprkos mnogim sumnjama. A poslove je od prosinca 1836. zapravo vodilo »Državno vijeće« pod predsjedanjem nadvojvode Ludwiga, a čiji su stalni članovi bili Metternich i grof Kolowrat, pa i prijestolonasljednik (i mlađi vladarev brat) nadvojvoda Franz Karl. Katkada su pozivani i vodeći ministri radi savjetovanja. Car gotovo da se uopće nije miješao u poslove, a zaključke Državnog vijeća u pravilu je potvrđivao bez ikakvih primjedbi.
Ovako je lik cara Ferdinanda, uz nedostatak snage duha i snage volje, bio najčudnija karikatura jednog »apsolutističkog« vladara.

Dok je unutrašnju upravu, a posebice novčane poslove, prije svega vodio grof Kolowrat vanjska je politika i pod novim monarhom bila glavna Metternichova preokupacija. Od godine 1830. politička je napetost u Austriji rasla, a pridružila su joj se i nacionalna nastojanja naroda te dunavske monarhije. Tako je dolazilo do nacionalnih nemira u maloj gradskoj republici Krakovu. Taj je nemir kao posljedicu imao ustanak plemstva u Galiciji, koji se srušio pred otporom poljskih i rusinskih seljaka još prije intervencije austrijske vojske.

Seljaci, naime, nisu pristali na zamjenu austrijskog zakona o zaštiti seljaka poljskom plemićkom vlašću. Nakon toga je Monarhija anektirala slobodnu državicu Krakov, uz suglasnost Pruske i Rusije.
U Galiciji se materijalno bolji položaj seljaka povoljno odrazio i na politiku. To nije bio slučaj i u Italiji, iako su i ovdje seljaci bili nepovjerljivi prema tim nacionalnim nastojanjima. No, za preostalo su stanovništvo te ideje bile prijemljive, a posebice za ono u Lombardiji. Opasna za opstanak Monarhije bila su zbivanja kod Čeha i Madara. Česi su priželjkivali ukidanje »Obnovljenoga zemaljskog poretka« iz godine 1627., ili bar vlastitu upravu.

Panslavenska razmišljanja, koja su tada još uvijek više bila zastupana u književnosti nego u politici, pokazala su se sumnjivima, iako je jedan od kulturno i politički najzainteresiranijih ljudi češkog naroda, povjesničar František Palacky, sigurnost Češke tada vidio samo unutar Habsburške Monarhije. Među Slovacima odjek je češkog pokreta za obnovu bio još vrlo slab.

Mađari su se od godine 1835. do 1840., izborili da na mjesto latinskog kao službeni jezik dođe mađarski. Usprkos posebnom položaju Ugarske u odnosu na druge habsburške zemlje, ono što su postigli samo je povećavalo nezadovoljstvo. Nacionalni krugovi, koji su obuhvaćali sve veće slojeve stanovništva, težili su potpunoj neovisnosti.

Najjača politička ideja južnoslavenskih plemena (Hrvata, Slovenaca i Srba) unutar Monarhije, predstavljena je pod imenom ilirizma, koji je kao cilj imao ujedinjenje tih triju plemena. U Hrvata se nešto kasnije pojavila sumnja prema toj ideji, bojeći se tutorskog odnosa brojčano jačih pravoslavnih Srba, pa su stoga tražili oslonac u Beču.

Među sve moćnijim građanstvom u dunavskim zemljama, liberalno-demokratske ideje bile su vrlo rasprostranjene, dok su konzervativci u zapadnim alpskim zemljama mogli računati na pristaše. U Beču se krug katoličkih romantičara, okupljenih oko Klemensa Maria Hojbauera, koji je težio obnovi vjerskog života, trudio oduprijeti širenju liberalnih vjerskih ideja.

Krijumčario se brojni inozemni tiskani materijal, te upravo zato što je bio zabranjen, s oduševljenjem je čitan i dalje prosljeđivan. To se primjerice odnosi na žestoke kritike Karla Postla iz južne Moravske, koji je pisao pod pseudonimom – Charles Sealsfield – ali i na manje vrijedne pamflete.
Ovakva antidržavna propaganda bila je ograničena u svojemu djelovanju jer politički snažniji interes još nije zahvatio sve narodne slojeve, ali je svakako pridonijela prilagodbi javnog mnijenja revolucionarnim idejama, posebice tada kada je u godinama koje su prethodile 1848. zavladala uznemirenost socijalnim kriznim zbivanjima kod sve većega gradskog industrijskog proletarijata.

Zbog niskih plaća u bečkim su predgrađima često pljačkani pekarski i mesarski dućani. Život nezaposlenih obrtnika također je bio ispunjen jadom i nevoljom. Zemljani radovi u Beču i Prateru, koje je naložila vlada, mogli su tek na kratko vrijeme zaposliti 15.000 ljudi i tako im samo privremeno pomoći.

3. Revolucionarna godina 1848.

Nakon što je jesen godine 1847., zbog katastrofalno lošeg uroda usjeva, protekla u znaku gladovanja i nemira, sljedeća je godina 1848., započela vrlo burno »Milanskim duhanskim nemirima«, štrajkom nacionalno svjesnih radnika u industriji duhana, koji je trebao pogoditi austrijsku državnu blagajnu. I u Češkoj je vladalo krizno raspoloženje. Vijest o Pariškoj veljačkoj revoluciji najprije je buknula u Ugarskoj, gdje je Lajos Kossuth odmah zahtijevao demokratski ustav. I u Beču se sasvim otvoreno u javnim raspravama zahtijevala »konstitucija«, tj. ustav prema zapadnom modelu. Peticije koje su se odnosile na ovaj zahtjev, upućivane su Dvoru i njegovim službenim uredima. Nakon što su odbijene njihove molbe, studenti su se odlučili obratiti staležima koji su se trebali sastati 13. ožujka.

Ispred ljetnikovca u Herrengasse (Gospodska ulica u Beču) skupila se dana 13. ožujka 1848. golema ljudska masa, prodirući u dvorište i hodnike te kuće. Liječnik dr. Adolf Fischof održao je govor, pri čemu je pročitana i Kossuthova proklamacija. Staleži, pritisnuti uzburkanim narodnim masama, htjeli su svoju vlastitu peticiju uputiti Dvoru. Budući da se situacija činila sumnjivom, jedan je pionirski bataljun dobio naredbu da očisti Herrengasse. Jedna nepromišljena naredba za paljbu donijela je mnoge žrtve.
Tada su počele nicati barikade u uskim ulicama Unutrašnjeg grada (I. bečki okrug), u predgrađima su neodgovorni građani palili tvornice, rušene su policijske postaje, a neki su službenici čak podvrgnuti linču.

Pismo Hermanna Gilma, »Novi Bečki žurnal«, ožujak 1848. Šetao sam, korak po korak, svečano osvijetljenim gradom sve do jedan sat po ponoći. Beč je u to vrijeme bio najslobodniji grad na svijetu. Svatko je činio, govorio i izvikivao ono što je želio. Tamo gdje je okupljeno stajalo dvadeset ljudi, jedan je bio govornik. Grad se više nije imao čega bojati.

Ali grozote su prijetile predgrađima. Već su se čule vijesti da u plamenu stoje sve potrošarinske kuće, plinske svjetiljke su se gasile, svi su plinski vodovi uništavani, plin je gorio na zemaljskim cestama, a Mariahilf je buknula u velikome plamenu. A ja se na tome tlu više nisam usuđivao dalje kročiti pa sam u jedan sat poslije ponoći krenuo kući. U gostionici sam doznao za zbivanja u predgrađima: pljačka, otimačina i plamen posvuda. Bojna je crta posvuda slobodna, više ne postoji financijska straža, čak je i policija nestala kao da se zemlja otvorila i progutala je. Tada su vojnici masovno počeli ulaziti u predgrađa.

Zbog ovakve se situacije na Dvoru odlučilo tom narodnom raspoloženju dati žrtvu. Ništa nije moglo biti popularnije od Metternichova otpuštanja, pa je odbačen taj čovjek koji je služio državi i njezinim vladarima – pri kraju na nesretan način – no inače postojano i lojalno. Na znanje je primljeno postavljanje nacionalne garde sa strane bečkoga građanstva, pri čemu su studenti stvorili svoju zasebnu akademsku legiju. Dana 14. ožujka ukinuta je cenzura, nakon čega je trebao uslijediti zakon o tisku. Policijski je ministar Sedlnitzky požurio Metternichovu sudbinu.

Bečki je revolucionarni pokret u ožujskim danima imao velik uspjeh, ali je – izuzevši neke pothvate u Grazu – u njemačkim krajevima Monarhije ostao izoliran. Za to je vrijeme u Lombardijsko-venecijanskom Kraljevstvu, od 17. ožujka vladao otvoren ustanak, koji je postao zabrinjavajući, kada je 24. ožujka kralj Karlo Albert od Sardinije na čelu svojih trupa prešao lombardijsku granicu. Pobjeda vremešnoga vrhovnog vojskovođe Radetzkog kod Santa Lucije (u svibnju godine 1848.) do daljnjega je zaustavila uspjehe talijanskih revolucionara, koji su u međuvremenu iz svojih kneževina protjerali čak i vladare sporednih habsburških
grana.

U Češkoj je isprva sve veća suprotnost između Nijemaca i Čeha kočila revolucionarni pokret, koji je poslije sve više počeo preuzimati češki nacionalni karakter. Još je teže bilo stanje u Ugarskoj. Kao vodeći član novostvorene vlade, Kossuth je pokušavao sve izravnije odvojiti Ugarsku od cijele Monarhije.
Došlo je do pobuna kod naroda pod krunom Sv. Stjepana, a najjači je otpor vladao u Hrvata, čiji je energični ban Jelačić budapeštanskoj vladi otkazao poslušnost. U međuvremenu je u Beču započela reforma državne uprave, koja je preživjela čak i revolucionarnu godinu 1848. Dvorski uredi, kancelarije i komore zamijenjeni su ministarstvima ili su likvidirani, kako bi na mjesto državnih vijeća i skupština došlo ministarsko vijeće. U travnju je objavljen novi ustav: on je vrijedio samo za neugarske zemlje, a i talijanski posjedi nisu spomenuti. Međutim ova »konstitucija« nije zadovoljavala. Dana 15. svibnja postignuto je povlačenje ustava i priznanje općeg i za sve jednakoga izbornog prava.

Car se tajno otpravio u Innsbruck, gdje je bio oduševljeno primljen. Nakon kratkotrajna smirivanja stanovništva radikalni su elementi u Beču ponovno prevagnuli. Postojale su mnoge lokalne barikade, a bilo je i žestoke pucnjave. Odbor za sigurnost pod vodstvom dr. Adolfa Fischhofa bio je pravi autoritet glavnoga grada.

Nova je vlada sazvala konstitutivni državni sabor (Reichstag), kojem su pripadali predstavnici pojedinih nacija i najrazličitijih političkih opredjeljenja. Nacionalno je pitanje pritom jasno došlo do izražaja kada je zahtjev dr. Fischhofa da njemački bude raspravni jezik (a ne službeni jezik!) odbacila slavenska većina. Ustavna savjetovanja nisu uspješno napredovala, pa su gotovo i prekinuta. Zanos je u savjetovanje unio tek Šlezijac Hans Kudlich 26. srpnja 1848., kada je postavio kratak i jezgrovit zahtjev za ukidanjem podčinjenog položaja seljaka, koji je, nakon duže rasprave o pitanju odštete, i prihvaćen. Time su seljaci postigli svoj cilj, pa se
gasio njihov interes za revolucijom.

Dvor se u međuvremenu iz Innsbrucka vratio u Beč; položaj je dinastije i konzervativnog sustava ojačao jer je Radetzky na talijanskome ratnom poprištu postigao nove uspjehe (pobjeda kod Custozze, u srpnju 1848.). U Češkoj je nakon višednevnih nemira i borbi knez Windischgraetz osvojio Prag i tako ponovno uspostavio mir i red. Držanje Državnog sabora (Reichstaga) uostalom više i nije sasvim odgovaralo javnome mnijenju u Beču.
Revolucionarni zanos posjedničkoga građanstva počeo se hladiti; sada su prednjačili patriotski stavovi. Grillparzer u to vrijeme piše odu Radetzkom (»Glückauf mein Feldherr!«), a Johann Strauss Otac sklada »Radetzkymarsch«. Tirolci su, međutim, branili svoju domovinu od upada talijanskih ustanika.

U Ugarskoj su još uvijek vladali nemiri; s ustaničkim su se Mađarima solidarizirali revolucionarno nastrojeni slojevi stanovništva u Beču. Kada su u listopadu vojnici trebali krenuti na Ugarsku, oni su ih pokušali u tome spriječiti. U rasplamsanim uličnim borbama čak je i u katedrali Sv. Stjepana došlo do krvoprolića, napadnuti su vojnički arsenal (Zeughaus) unutar dvora, i Ministarstvo rata, a ministar rata grof Latour podvrgnut je linču.

Tada je dvor napustio grad i uputio se u Olomouc. Ubrzo nakon toga Državni je sabor (Reichstag) prebačen u mali moravski grad Kromeriž. Istodobno se druga strana naoružavala za borbu protiv Beča. Windischgraetz i Jelačić 26. listopada počeli su s paljbom na austrijski glavni grad. A Beč je imao slabo naoružanje i toj vojnoj zadaći, ne sasvim dorasloga gradskog zapovjednika Wenzela Messenhausera. Nadali su se pristizanju podrške izvana, a došla je tek nekolicina studenata iz Graza i revolucionarno nastrojenih građana iz Linza. Njemačka
narodna skupština u frankfurtskoj crkvi Sv. Pavla uputila je poslanstvo s Robertom Blumom kao glavnim predstavnikom ljevičara. Dana 28. listopada gradski se zapovjednik Messenhauser odlučio na kapitulaciju grada, no na vijest o približavanju mađarskih pomoćnih trupa, nastavili su pružati otpor. Mađare je, međutim, kod Schwechata odbio Jelačić, a Windischgraetz je 31. listopada osvojio Unutrašnji grad. Uslijedila je hitra i nemilosrdna potjera za vodećim pripadnicima revolucije, no većina je već bila pobjegla. Smaknuti su Messenhauser i Blum, kao i stanovit broj novinara.

Borba protiv revolucije time nije završena. U Ugarskoj je još uvijek dolazilo do teških gubitaka, u Kromerižu je još zasjedao austrijski Državni sabor, kao što je i njemačka Narodna skupština, uz austrijske predstavnike, i dalje vijećala u frankfurtskoj crkvi Sv. Pavla, dok je vodstvo prešlo na one konzervativne krugove, koji su odsada, više od jednog desetljeća, trebali određivati smjernice službene politike.

U toj se, još uvijek kritičnoj situaciji, opterećivanje jednoga drugog vladara teškim zadaćama, činilo najpametnijim riješenjem. Ferdinand I. tome nije bio dorastao. Naveli su ga na ostavku, da bi istoga dana, 2. prosinca 1848., njegov nećak Franjo Josip I. preuzeo vlast.

[vrati se gore]

 

Izvor: Zöllner,Erich/Schüssel, Therese: Povijest Austrije, Barbat, Zagreb 1997.

 

 

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *