Razdoblje podjele između Habsburgovaca – Prvi zemaljski sabori
Erich Zöllner i Therese Schüssel
1. Podjela u Neubergu 1379. – Albrecht III. i Leopold III.
Rudolf IV. iznova je uredio redoslijed nasljedstva u smislu zajedničkoga vladanja sve braće uz zaštitu određenih povlastica najstarijega brata. Tim je želio spriječiti podjelu vlasti nakon što se striktno pridržavanje principa primogeniture pokazalo neprovedivim. Prema ovom su propisu nakon Rudolfove smrti ponajprije zajednički vladala njegova braća Albrecht III. (1365.-1395.) i Leopold III. (1365.-1386.). Nisu se ostvarila bavarska nastojanja, da Habsburgovcima ponovno oduzmu Tirol.
Budući da su Habsburgovci i tu imali potporu cara Karla IV., Wittelsbachovci su se mirom u Schärdingu (1369.) odrekli Tirola; osim velike novčane odštete, dobili su i neke gradove, među ostalima Schärding i Rattenberg.
Sljedećih su godina braća vodila dobru teritorijalnu politiku; vlast se proširila prema jugu, te je kupnjom ponekih područja zajedno s posjedima koje su Habsburgovci dobili od Albrechta Goričkog (unutrašnja Istra i posjedi u Slovenskoj marki) došla do Jadranskog mora. Habsburška se vlast proširila i prema zapadu. Kupnjom je »habsburška kuća« (domus Austriae) dobila i veliki dio Vorarlberga; grad Freiburg u Breisgau otkupninom se oslobodio vlasti svojega neomiljenoga grofa te se dobrovoljno podredio Habsburgovcima, kojima je, osim toga, Karlo IV. dao u leno i Breisgau. Dakle, sada je to područje između Vorlanda i južnih područja bilo gotovo cjelovito.
Fotografija je pod licencom Creative Commons.
Iako zajedničko vladanje braće nikako nije bilo neuspješno, ipak su se zbog različitosti njihovih temperamenata i suprotnih vanjskopolitičkih težnji iznova javljale poteškoće. Nenametljiv i razborit Albrecht napokon je popustio pritisku mlađeg, aktivnijeg Leopolda; sporazumom u Neubergu godine 1379. podijelili su vlast. Albrecht je dobio Austriju iznad i ispod rijeke Enns, uključujući grad Steyr i Salzkammergut, ali bez Bečkog Novog Mjesta i područja Pitten; ovo je područje habsburške vlasti bilo po opsegu manje, ali bogatije, jer su se tu nalazili veći gradovi kao i unosna nalazišta soli; Albrecht je mogao raspolagati i dunavskim carinama. Leopoldu je, osim velike novčane odštete, dodijeljen prostraniji preostali zemljišni posjed, dakle, Štajerska, Koruška, Tirol, Vorland i novostečevine na jugu, na Jadranskom moru. Poneke su odredbe sporazuma (nasljedstvo nakon izumiranja jedne linije, starateljstvo nad siročadi druge loze, zajednička obrana od neprijateljskih napada idr.) trebale štititi povezanost obaju vladarskih područja, ali je ipak uskoro zbog svađa unutar obiju linija
nastupilo razdoblje teških unutrašnjih nemira.
Podjela vlasti između braće išla je u korist njihovim tadašnjim vanjskopolitičkim željama. Albertinska je linija bila orijentirana više prema istoku te je podupirala politiku Luksemburgovaca, a Leopold je zastupao aktivnu jugozapadnu politiku pa je pokušao očuvati vlast Habsburgovaca u Švicarskoj.
Za vrijeme rata između Venecije i njezina zakletog neprijatelja Genove Trst je iskoristio situaciju kako bi se oslobodio mletačke vlasti; godine 1382. pokorio se vojvodi Leopoldu. U Švapskoj je vojvoda pokušao ostvariti političko ujedinjenje pod habsburškim vodstvom, što mu, unatoč početnom uspjehu, nije pošlo za rukom, budući da je švapski savez gradova to spriječio. Također se zaoštrio i odnos prema Savezu švicarskih kantona. Na sukob ga je prisilio jedan upad kantona Luzerna i njegovih saveznika. No njegova je vojska kod Sempacha godine 1386. podlegla pokretljivijoj švicarskoj pješadiji, a vojvoda je izgubio život. Albrecht III., koji se želio osvetiti za poraz, poražen je kod Nafelsa (1388.). Značenje tih poraza bilo je veliko, jer su sada Habsburgovci bili prisiljeni prihvatiti promijenjenu situaciju te priznati stvarnu samostalnost švicarskih kantona. (Švicarska je ostala u sastavu Carstva još do godine 1648.) Kupnja Bludenza s Montafontalom (1394.) ojačala je, doduše, položaj Habsburgovaca u Vorarlbergu, ali nije mogla nadoknaditi gubitak u Švicarskoj.
Inače je vladavina Albrechta III. tekla prilično mirno. Svoju je rezidenciju Beč razvijao koliko je mogao. Nakon njegove provedene reforme sveučilišta – tada je visoka škola dobila i dugo očekivani teološki fakultet – započeo je i uspon bečke visoke škole. Albrecht III. zaslužan je i za izgradnju dvorca Laxenburg.
Već nakon Albrechtove smrti (1395.) nastupa određena napetost između obiju linija budući da je najstariji Leopoldov sin, Wilhelm, kao senior u odnosu na Albrechta IV., sina umrlog, zahtijevao prvenstvo. U sporazumu kod Hollenburga (1395.) oba su se kneza složila; Wilhelm je tada imao određeni utjecaj i u albertinskim dunavskim zemljama.
Budući da su od četiri sina Leopolda III. još dva bila maloljetna, zaključila su dva starija, Wilhelm i Leopold, u bečkom sporazumu godine 1396., da će podijeliti upravu svojih zemalja. Wilhelmu su pripale Štajerska, Koruška, Kranjska, posjedi na Jadranskom moru i u Furlaniji, Leopold je dobio Tirol i Vorland. Oba su preuzela i brigu o mlađoj braći: Wilhelm za Ernesta, Leopold za Fridrika.
2. Prvo sazivanje zemaljskih sabora
Iste godine kada je sklopljen bečki ugovor prvi put sazvan je austrijski zemaljski sabor. Trebalo se posavjetovati zbog prijeteće turske opasnosti. U početku se zasjedalo samo s posebnim povodima. Poslije se iz toga razvila trajna institucija u kojoj staleži također imaju pravo suodlučivanja. Oni su se redovito sastajali. Glavne zadaće zemaljskih sabora bile su odobravanje ubiranja poreza, odluke o većim vojnim izdatcima, pristanak na sporazume, koji su u interesu države, kao i sudjelovanje u očuvanju mira u kriznim razdobljima.
Staleško zastupstvo u austrijskim zemaljskim saborima, općenito uzevši, dijelilo se u grupu prelata, gospode, vitezova, i grupu zastupnika gradova i trgovišta. Prelatima su pripadali opati i prepošti onih samostana koji su bili pod vlastelinskom zaštitom (patronatstvom). Plemstvo – ne uzevši u obzir Tirol – dijelilo se na gospodu i vitezove. Ovaj je stalež zapravo na zemaljskim saborima činio onaj aktivan element. Iz njegovih se redova izabrao zemaljski kapetan, a u Donjoj Austriji zemaljski poglavar.
Zemaljsko–kneževski gradovi i trgovišta nisu bili u velikom broju zastupani na zemaljskim saborima, nedostajali su oni gradovi koji su ulazili u uži opseg kneževa komorskog dobra, kao i oni koji su pripadali plemićkim ili duhovnim vlastelinstvima. U Tirolu, a i kratkotrajno u Salzburgu, i seljaci su bili zastupani na zemaljskim saborima (govornik »dolina i sudova«). U drugim su zemljama plemstvo i prelati zastupali neslobodne, što baš nije bilo pogodno zbog različitih interesa.
No ne smije se vjerovati da je pravo sudjelovanja staleža u odlučivanju o zemaljskim poslovima započelo tek sazivom zemaljskog sabora, jer se već u 11. i 12. st. u različitim situacijama može primijetiti politička aktivnost staleža. Njihova je moć znatno ojačala redovitim zborovima i utvrđivanjem njihovih zadataka.
Četiri zemaljska staleža (»sva oblast«) smatrala su se zastupnicima zemaljskih interesa, kao i ovlaštenima da utječu na zemaljsku vladu, odnosno zemaljske kneževe. To im je posebno omogućilo i pravo odlučivanja o porezu.
3. Podjela iz 1411. i sukobi među braćom
Već su za vrijeme vladavine Albrechta IV. (1395.-1404.), koji je volio miran život i koji se nakon hodočašća u Svetu zemlju (1398.), najčešće povučen od svijeta, zadržavao u dvorcu Laxenburg ili kod kartuzijanaca u Mauerbachu, postojale nesuglasice unutar leopoldinske linije. Neprestani su pokušaji najstarijeg od četiriju braće, Wilhelma, da iznudi privilegirani položaj, nailazili na otpor njegova brata Leopolda (IV.). Različita vanjskopolitička shvaćanja, prije svega pitanje skrbništva nad istoimenim sinom Albrechta IV., uzrok su zavade među braćom.
Nakon smrti vojvode Wilhelma (1406.) Leopold je sa svojim bratom Ernestom nastavio sukob oko skrbništva nad Albrechtom V.; svaki se nadao da će time dobiti vlast nad Austrijom. Staleži su spriječili da ne bukne otvoreni rat među braćom, te su odredili rok skrbništva nad Albrechtom V. (do 1411.) i prisilili vojvode da prihvate njihov prijedlog. Tu je snaga staleža jasno došla do izražaja.
Podjela habsburških zemalja između braće leopoldinske linije uređena je ovako: Leopold je kao skrbnik Albrechta V. trebao upravljati Austrijom, a dobio je Korušku i Kranjsku, Ernest »Željezni« Štajersku, a Fridrik Tirol i Vorland. Nesuglasice su i dalje postojale, ali su izlazile iz okvira vladarske porodice; uključuju se plemstvo i građanstvo. »Gospoda« kao i gradski patriciji bili su na strani vojvode Ernesta, a vitezovi i zanatlije uz Leopolda.
»Tada je u Austriji nastao takav ustanak kakav se od pamtivijeka nije dogodio; sin je bio prisiljen opljačkati oca i obrnuto, susjed susjeda, prema tome je li dotični bio vazal baruna ili prelata ili viteza.« (Thomas Ebendorfer.) Te su suprotnosti najjače došle do izražaja u Beču, kada je gradonačelnik Konrad Vorlauf dao smaknuti pet zanatlija koji su u vijeću zauzeli stav protiv vojvode Ernesta. Na to je vojvoda Leopold došao u Beč, gdje je dao pogubiti Vorlaufa i dva vijećnika, Hansa Rockha i Konrada Ramperstoffera.
Postojala je opasnost da se građanski rat proširi i izvan granica, jer su i Leopold kao i Ernest, tražili pomoć susjednih država, te dovodili strane plaćenike koji su opustošili ovo područje. Kralj Žigmund (Sigismund) odredio je godine 1409. da će zajedničko skrbništvo obojice braće nad Albrechtom V. trajati do godine 1411. No ovi su bili složni da se ono produži.
Ponovno su se umiješali staleži: oteli su Albrechta, priznali ga za zemaljskoga kneza i pokorili mu se. Staleži, spasivši pravo mladog vojvode, također su bili odlučni obraniti ga protiv sviju. Ova je vijest vrlo zapanjila Leopolda (1411.). Nakon dužih pregovora u Beču je napokon postignut sporazum (1411. = »druga podjela«); Albrecht V. dobio je donjoaustrijske zemlje, Ernest unutrašnjoaustrijske zemlje, a Fridrik Tirol i Vorland. Time su stvorena tri vladarska područja: donjoaustrijske su zemlje obuhvaćale Donju i Gornju Austriju, unutrašnjoaustrijske Štajersku, Korušku, Kranjsku, a gornjoaustrijske Tirol i Vorland (od tada se naziva Prednjom Austrijom). Podjelama i svađama smanjen je autoritet zemaljskih kneževa, a moć habsburške
kuće oslabljena.
4. Vojvoda Fridrik IV. Tirolski (Friedel »Praznih džepova«) 1404.-1439.
Vojvoda Fridrik iz leopoldinske je linije od godine 1404. upravljao Tirolom i Prednjom Austrijom. Njegov je položaj uskoro postao težak. Sukobio se sa »Savezom iznad Jezera« (Bund ob dem See), kojemu je pripadala većina vorarlberških općina, nakon što je htio pomoći opatu iz St. Gallena, kojeg su njegovi seoski podanici jako tlačili. Pobjeda švapskih vitezova spasila je Fridrikov položaj.
Također je teška bila i njegova borba protiv tirolskog plemstva, koje se u različitim političkim situacijama nije zauzimalo za vojvodu. Na Koncilu u Konstanci (1414.-1418.) Fridrik je nepromišljeno i ne shvaćajući stvaran položaj pape Ivana XXIII., kojemu je prijetilo svrgnuće s položaja, jer nije izabran po zakonu, omogućio bijeg, zbog čega mu je car Žigmund (Sigismund) izrekao progonstvo iz Carstva. To su iskoristili Švicarci kako bi zauzeli habsburški teritorij. Tada su Habsburgovci izgubili svoj roditeljski zamak (1415.).
I tirolsko je plemstvo neočekivano napalo. Na povratku u Konstancu pokušao se vojvoda Fridrik izmiriti sa carom, ali sam Žigmund (Sigismund) nije pokazivao nikakav interes, nego ga je zarobio. Tek nakon riskantnog bijega u Tirol, Fridrik je uspio uz pomoć seljaka i gradova pobijediti plemstvo.
Napokon je godine 1418. došlo do pomirenja i do nagodbe s njegovim protivnicima. Ponovno je otkupio u zalog dana područja, te je ciljanom i štedljivom novčanom politikom pribavio potrebna sredstva kako bi opovrgnuo svoj podrugljivi nadimak »Friedel praznih džepova«. Isto je tako ciljano radio na priznavanju svojega vrhovništva nad zemljom. Svoju je rezidenciju premjestio iz Merana u Innsbruck, gdje si je dao sagraditi kuću sa »Zlatnim krovom«
Ostao je i dalje prijatelj seljacima i građanima; a ovi nisu nikad požalili zbog svoje vjernosti dane zemaljskome knezu, jer su si zapravo svojim stavom osigurali svoja politička prava. Tirolski seljaci imali su samoupravu u općinama i zastupstvo u zemaljskom saboru.
5. Razdoblje Albrechta V. (II.), 1411. (1404.)-1439.
Ono za čime se već dugo uzaludno težilo, naime, osiguranje zemaljskog mira u albertinskim zemljama, uspjelo je Albrechtu V. Kroničar Thomas Ebendorfer govori o njemu – bio je tako neumoran progonitelj zločinaca i bandita da se u Austriji moglo bez opasnosti po danu nositi zlato u rukama. I financijski je sustav doveden u red, a sudstvo je poboljšano. Dobar odnos prema caru Žigmundu (Sigismund), čijom se kćerkom Elizabetom Albrecht oženio, bio je uvjet dobre međusobne suradnje.
Na žalost, albertinske su zemlje zbog svoje povezanosti s Luksemburgovcima i zbog susjedstva s Češkom i Moravskom bile uvučene u husitski pokret.
Albrecht V. u husitskom je pokretu podupirao cara Žigmunda (Sigismund), koji mu je zbog toga godine 1423. dodijelio Moravsku kao češko leno, ali je bio prisiljen poduzeti mjere protiv maloga broja sljedbenika husitskog pokreta u vlastitim zemljama. Neko je vrijeme pratilac češkog reformatora, Jerolim Praški, propovijedao čak i u Beču. Husitski nacionalni fanatizam i barbarsko ratovanje nisu bili sposobni pridobiti veći dio austrijskoga stanovništva za husitski nauk.
Tada su Židovi optuženi zbog suradnje s husitima, premda su ovi progonili Židove. Došlo je do progona Židova, zbog čega je njih nekoliko stotina platilo životom. S druge su strane husitski upadi iza sebe ostavili velike žrtve u austrijskome stanovništvu, a posebno je teško pogođeno austrijsko područje sjeverno od Dunava. Retz su osvojili taborićani, pri čemu je više od 1 000 ljudi izgubilo život (1425.). Austrijanci su godine 1427. doživjeli težak poraz kod Zwettla, uz gotovo 9 000 žrtava. Taborićani su godine 1428. došli pred sam Beč. Tek su se godine 1431. uspješno obranili kod Kirchberga na rijeci Wild. Tada
se u rat pozivao veliki broj seoskoga stanovništva, budući da je viteška vojska bila preslaba. Podjela austrijskih dunavskih zemalja na »četvrtine« u vezi je s ovom mobilizacijom seoskoga stanovništva. Novačili su se i plaćenici.
Koliko su ove borbe teško opteretile zemlju i ometale započet mirovni razvoj, toliko je razdoblje bratskih ratova, građanskih i staleških sukoba prije vladavine Albrechta V. bilo nerazmjerno okrutnije. Još je za vrijeme života cara Žigmunda (Sigismunda) Albrechtu na temelju njegove ženidbe obećana cjelokupna imovina luksemburške kuće ako se ova u muškoj liniji ugasi. Ovo je nastupilo smrću Žigmunda (Sigismunda) godine 1437. U Ugarskoj je kao suprug Elizabete, koju je plemstvo smatralo vladaricom, ubrzo izabran za kralja. Rimsko-njemačku krunu je dobio godine 1438., a nakon ponekih poteškoća i češku. Zauzeo je takav vladarski položaj kao ni jedan Habsburgovac do tada.
Srednjoeuropski dunavski prostor pod njegovom je vlašću spojen u cjelinu, čije je prirodno središte bio Beč. Ovo ujedinjenje austrijskih, čeških i ugarskih zemalja pod jednim vladarem nije, doduše, trajalo dugo, ali je ostao cilj habsburške politike za kojim se neprestano težilo. Albrecht V. (II.) poginuo je već godine 1439. u jednomu neuspješnom vojnom pohodu protiv Turaka, koji su Ugarskoj prijetili s jugoistoka. Njegov je vladarski stav okarakterizirala riječ češkog kroničara, koji, zasigurno, nije bio sklon njemačkim Habsburgovcima: »Bio je blag i pravedan knez, iako je bio Nijemac.«
Tek je nakon smrti njezina muža Elizabeta rodila sina Ladislava (s nadimkom »Postumus«, Posmrtni, 1457.). Albrecht je još testamentom odredio skrbništvo za ovo još nerođeno dijete: Fridrik od Unutrašnje Austrije trebao se zajedno s kraljicom i još devet vijećnika skrbiti za dijete.
Izvor: Zöllner,Erich/Schüssel, Therese: Povijest Austrije, Barbat, Zagreb 1997.
*NASLOVNA SLIKA CLANKA POD LICENCOM: Creative Commons License.
Autor:Gryffindor