Surađujte sa WienerUhr.at

Razdoblje Tridesetogodišnjeg rata

Erich Zöllner i Therese Schüssel


1. Car Matijaš i događaji koji su prethodili Tridesetogodišnjem ratu

Nakon smrti Rudolfa II. Matijaš (1612.—1619.) je izabran za cara. No glavna osoba u »Tajnom vijeću« i stvarni kreator politike bio je Melchior Klesl, koji je sada prema protestantima zauzeo tolerantniji stav. S pravom se bojao da ne bukne vjerski rat koji je zbog vanjskopolitičkih saveza Unije i Lige mogao imati nepregledive posljedice.

U svim je zemljama unatoč Kleslovoj diplomatskoj sposobnosti, car imao sve više problema. U Erdelju je uz tursku pomoć na vlast došao sposoban i energičan Gabriel Bethlen, kojega je nakon nekog vremena priznao i Bečki dvor (1615.).

Nacionalne i socijalne suprotnosti u Češkoj bile su prilično velike, ali je presudnije značenje ipak imala vjerska napetost, koja nije uklonjena vladarskom povlasticom (Majestätsbrief), budući da se dokument interpretirao na različite načine. Kao što je već rečeno, njime je protestantima dopuštena gradnja crkava na kraljevskim dobrima, u koja su oni uračunavali i crkvena dobra, što su katolici poricali. Zbog toga su zatvorena gradilišta protestantskih crkva u Braunauu i Klostergrabu (obje na crkvenom posjedu).
Budući da su odbačene pritužbe protestanata zbog zaustavljanja gradnje crkava, 23. svibnja 1618. došlo je do Praške defenestracije (carski su savjetnici Jaroslav von Martinitz i Wilhelm von Slavata, kao i pisar Philipp Fabrizius, bačeni kroz prozor na Hradčanima). Kako bi mogao odgovoriti na očekivanu carsku reakciju, preuzeo je Matijaš Thurn, stvarni inicijator pokreta, zapovjedništvo nad brzo okupljenom vojnom silom. Za upravu u zemlji također je trebao biti nadležan jedan odbor, koji je tvorilo trideset ljudi. Oštro se krenulo protiv katolika, isusovci su protjerani iz zemlje.

Praška defenestracija

Praška defenestracija

Zaprepašten postupcima protestanata Matijaš je započeo, prema Kleslovu savjetu, pregovarati s ustanicima, budući da je htio isposlovati mir; ali ovi su se i dalje naoružavali. Ferdinand od Unutrašnje Austrije, kojeg su podupirali i katoličke izbjeglice iz Češke, želio je vojnim putem ponovno uspostaviti red. Klesl kao protivnik ovoga plana uhvaćen je i odveden u Tirol.

Poslije mu je dopušteno da krene u Italiju; godine 1627. vratio se u Beč, ali bez političkog utjecaja.

2. Tridesetogodišnji rat

a) Ustanak u Češkoj

Smrću cara Matijaša otvoreno je buknuo rat. Ferdinand od Unutrašnje Austrije, najnekompromisniji zastupnik protureformacije, bio je prema jednom protestantskom poslanstvu iz Donje Austrije čvrst, a ono je htjelo isposlovati ustupke glede vjerskih poslova kao i mir u Češkoj. Zbog toga razloga češke jedinice pod Thurnovim vodstvom nisu se više usudile poduzeti planirani napad na Beč; povukle su se u svoju zemlju. Ferdinand je, unatoč oklijevanju protestanata u Frankfurtu, izabran za cara (1619.-1637.). Češki je zemaljski sabor kratko prije toga za kralja odredio zemaljskoga kneza, pristašu kalvinizma, Fridrika Falačkog. Iznova je ustanička vojska, kojoj se priključio i Gabor Bethlen, erdeljski knez, provalila sve do ispred Beča, ali je ipak zbog napada katoličkoga protivnika iz Poljske s leđa bila prisiljena sklopiti primirje, što je rezultiralo češkim povlačenjem.
U međuvremenu je Liga, savez katoličkih carskih staleža, osnovala vojsku pod vodstvom Maksimilijana Bavarskog, a pod Tillyjevim vrhovnim zapovjedništvom. Ove su jedinice najprije osvojile Gornju Austriju, koja se više-manje priključila češkom ustanku (zemlja je prema jednom sporazumu dana u zalog Bavarskoj sve dok ne plati ratne troškove), a potom su provalile u Češku, gdje su izvojevale pobjedu na Bijeloj Gori kod Praga (1620.). Fridrik je Falački pobjegao a da nije niti pokušao obraniti grad te napustio Češku; često izrugivani
»kralj zime« otišao je u Nizozemsku.

Slom češke staleške moći ojačao je carsku apsolutnu vlast, pa su mu tako osigurane Vjenceslavove zemlje. Osim toga, austrijski je protestantizam bio osjetno potučen. Ustanicima se strogo presudilo, a njihove su vođe, u slučaju da nisu pobjegli, smaknute. Svi sudionici izgubili su svoje posjede. Mnogi su protestanti napustili zemlju. Car je Ferdinand bio mišljenja da je Češka ovim ustankom proigrala svoje privilegije. Vlastitom je rukom poderao vladarsku povlasticu (Majestettsbrief). U »obnovljenom zemaljskom redu« (1627.) Češka i njezine susjedne zemlje proglašene su nasljednim kraljevstvom habsburške kuće, prava su staleža osjetno smanjena, a zadaće su i utjecaj zemaljskog sabora ograničeni; osim toga, češka je Dvorska kancelarija premještena u Beč.

Brojna strana gospoda dobila su u Češkoj i Moravskoj velika dobra; novo se plemstvo izgrađuje iz katoličkih, romanskih i njemačkih obitelji, koje je, doduše, bilo potpora dinastiji, ali u češkom narodu nije baš pustilo korijenje.

b) Proširenje rata

Pobjeda u Češkoj ojačala je nade cara i njegovih saveznika, prije svega Španjolske i Bavarske, da će moći učvrstiti položaj katoličanstva. U austrijskim zemljama, naime, tamo gdje je to bilo potrebno trebalo je završiti s protureformacijom. U Gornjoj Austriji, gdje je protestantizam imao jak položaj, gdje su staleži bili u oporbi prema Ferdinandu II. te gdje je narod bio nezadovoljan zbog davanja zemlje u zalog Bavarskoj, izbio je ustanak seljaka (1624.), koji je oko Frankenburga poprimio velike razmjere.

Bavarski namjesnik Herberstorff, ne održavši dano im obećanje, kockao se sa životima uhvaćenih ljudi te ih je sedamnaest dao objesiti. Ovo »Frankenburško kockanje« i carski patent o reformaciji bili su neposredan povod za otvorcni ustanak protestantskih seljaka, koji su u Stjepanu Fadingeru našli sposobnog vođu.

Lokalnom seljačkom ustanku priključili su se i građani ponekih gradova; Linz se, unatoč dugoj opsadi, pri kojoj je i Fadinger izgubio život, nije mogao osvojiti. Bezizgledan seljački ustanak ugušen je pobjedama carskih i bavarskih jedinica kod Eferdinga i Gmundena; vrlo stroge kaznene mjere ugušile su i posljednji otpor. Provedba protureformacijskih mjera sada je prisilila i dosada pošteđeno protestantsko plemstvo na iseljenje.

Gornja je Austrija godine 1628. ponovno došla pod habsburšku vlast. U međuvremenu je rat na zapadu imao pobjednički karakter. Nakon osvajanja Falačke carske i Ligine čete provalile su u Sjevernu Njemačku, iza čega se, a na molbu protestanata, umiješao i danski kralj Kristijan IV. Njegovu je vojsku pobijedila Ligina pod Tillyjem, a carski vrhovni zapovjednik Wallenstein provalio je u dansko područje. Time se nije samo učvrstio položaj cara unutar Njemačke glede protestantskih kneževa, nego su i europske sile morale priznati prvenstvo
austrijsko-španjolske kuće Habsburg.

Ferdinad II. vjerovao je da će također u Carstvu Katoličkoj Crkvi moći nakon mira u Lübecku (1629.) osigurati vlast. Izdao je Restitucijski edikt (1629.), koji je zahtijevao pridržavanje odredaba augsburškoga vjerskog mira, dakle, da se katolicima vrate sva crkvena dobra koja su im protestanti oduzeli nakon godine 1555. Dakle, ovaj je čin carskog zakonodavstva trebao prisiliti carske staleže da ga provedu. Ovo je protestante potaklo na očajnički ustanak.

Također se i Wallenstein, veliki protivnik kneževske »slobode«, koji je želio ukloniti izborno pravo izbornih kneževa, kao i Njemačku pretvoriti u nasljedno Carstvo, kako bi ponovno potpuno uspostavio carsku vlast, bojao kao i španjolski političari posljedica ovih zahtjeva, na kojima je car ustrajao zbog grižnje savjesti. Vjerojatno bi Ferdinand uz Wallensteinovu pomoć mogao provesti ove zahtjeve glede sve slabijega protestantizma, ali je on svojega najboljeg vojskovođu na državnom saboru u Regensburgu (1630.) otpustio iz službe, budući da su to zahtijevali kneževi.
Iza ovog se zahtjeva izbornih kneževa nalazila Francuska s Richelieuom, koja se nadala da će Wallesteinovim otpuštanjem oslabiti veliku habsburšku moć. Ogorčen, do sada uživajući carsku naklonost, Wallenstein se povukao na svoja češka imanja.

Car je zapravo Wallensteinovim otpuštanjem izgubio svoju najjaču potporu u onome trenutku kada je švedski kralj Gustav Adolf već bio na njemačkoj obali Baltičkog mora te je napao iz utvrđene baze Stralsunda, koju je Wallenstein uzaludno pokušavao opkoliti.

Francuska novčana pomoć i školovana vojska trebale su mu pomoći da uspostavi vlast nad Baltičkim morem i da ojača protestantizam u Njemačkoj. Tilly, koji je predvodio ujedinjene Liginu i carsku vojsku,godine 1631. osvojio je grad Magdeburg, koji je prilikom osvajanja izgorio u plamenu. Njemački su protestantski kneževi sada otvoreno stali na švedsku stranu. Već su u rujnu 1631. izvojevali pobjedu nad uvijek pobjedničkom Tillyjevom vojskom kod Breitenfelda u blizini Leipziga.

U ovakvoj se situaciji Ferdinand II. ponovno okrenuo Wallensteinu. Nije bilo lako ponovno pridobiti duboko povrijeđenog vojskovođu, koji se u međuvremenu povezao sa Šveđanima. Nakon dužih pregovora (Göllersdorf) Wallenstein je ponovno preuzeo zapovjedništvo; Ferdinand je pristao na uvjete, po kojima Wallenstein ima gotovo neograničene ovlasti.

Iz Wallensteinova »ugovora« s carem Ferdinandom 11., Göllersdorf, 13. travnja 1632. Theatrum Europaeum, 2. svezak, str. 519.:

1. Trebao bi on, hercog Friedlandski, biti i ostati generalissimus ne samo Rimskoga Carskog Veličanstva nego također i čitave Kuće Austrijske i Krune Španjolske.

2. Trebalo bi mu prihvaćeno zapovjedništvo biti povjereno in absolutissima forma.

3. Ako bi se Njegovo Carsko Veličanstvo trebalo osobno naći pri Armadi, mnogo (bi) manje zapovjedništvo nad njom (trebalo) imati…

6. Konfiskacije u Carstvu trebale bi mu biti dozvoljene in absolutissima forma.

7. Da bi on, hercog Friedlandski, trebao moći odlučivati kao o konfiskacijama tako i o pomilovanjima prema svojoj volji.

8. Stvarno pomilovanje, međutim, trebalo bi se tražiti samo i jedino od njega, hercoga Friedlanskog, i od njega podjeljivati. U tom bi slučaju car bio i isuviše blag i dozvolio bi da se dogodi da bi svakome moglo biti oprošteno na carskome dvoru…

Za kratko vrijeme Wallenstein je sakupio vrlo jaku vojsku. Uspjelo mu je prisiliti Gustava Adolfa da odustane od napada na austrijske zemlje. Bojište se premjestilo u Sasku, gdje je 16. studenoga 1632. došlo do bitke kod Lützena, u kojoj je poginuo Gustav Adolf, ali su Šveđani ipak pobijedili. Wallenstein se sa svojom vojskom povukao u Češku.

U sljedećem je razdoblju ratovanje i osobno ponašanje vojskovođe postalo sve nepredvidljivije. Iz njegova su vojnog tabora poticale veze s češkim emigrantima; jedan uhvaćeni posrednik, Sesima Rašin, smatrao je da je generalissimus težio za češkom krunom. Wallenstein je također sa švedskim neprijateljem vodio tajne pregovore koji nisu odgovarali naredbama iz Beča.

Ogorčenost na neprijateljske krugove na Bečkome dvoru, na Bavarsku i Španjolsku, kao i težnja za osvetom zbog stvarnih i tobožnjih uvreda bili su razlog što je Wallenstein želio sklopiti veleizdajnički sporazum s protivnicima. Time je krenuo jednim vrlo opasnim putem, sa kojeg, unatoč povremenu oklijevanju, koje je drugu pregovaračku stranu učinilo sumnjičavom, više nije bilo povratka.

U Beču je došlo do osjetnog nezadovoljstva kada je Wallenstein u pobjedonosnom boju oslobodio zarobljenog grofa Matijaša Thurna, vođu češkog ustanka, a bavarskom je vojvodi uskratio svaku pomoć u borbi kod Regensburga. Još je više zabrinjavalo to što je on svojim časnicima u Plsenju 12. siječnja 1634. dao potpisati izjavu o odanosti, u kojoj su se oni obvezali da će ostati s njim kao vrhovnim zapovjednikom i da će izvršavati njegove zapovijedi. U nacrtu te izjave bila je i nadopuna »sve dok traje njegova carska služba«, koja je u završnom obliku ispuštena.

Sada su u Beču, na osnovi informacija o svim događajima, koje su donosili časnici vjerni caru, poduzete prikladne mjere. Velik je broj jedinica otkazao Wallensteinu povjerenje. Kada je izdana naredba o njegovu uhićenju, živog ili mrtvog, iz Plsenja je otišao u Eger kako bi pripremio ujedinjenje sa Šveđanima, odnosno da bi, u slučaju opasnosti, mogao njima pobjeći. (Eger je tada bio prikladniji od Plsenja.) U noći 25. veljače 1634. carski su časnici Butler, Gordon i Leslie ubili njega i njegova šurjaka Trčka, kao i njegove pristaše Kinskyog, Ilowa i Neumanna.

Ferdinandu II. se, zbog njegova postupka prema Wallensteinu, jako prigovaralo, jer se ovome na neki način sudilo u tajnome procesu. Naime, car je dao da tri tajna vijeća, koja nisu pripadala izrazitim neprijateljima vojskovode, napišu stručno mišljenje o Wallensteinovim postupcima; oni su ustvrdili njegovu krivicu.

Godina 1634. je godina velikih uspjeha carske vojske i njezinih saveznika. Španjolske, carske i bavarske jedinice izvojevale su važnu pobjedu nad Šveđanima kod Nordlingena. Saska je prešla na carsku stranu; sklopljen je mir u Pragu (1635.), kojem su se uskoro priključili svi važni carski staleži, budući da je Ferdinand u sjevernoj Njemačkoj odustao od provedbe Restitucijskog edikta. Na strani Šveđana bili su još samo oni protestanti u južnoj Njemačkoj kojima je prijetila propast. Rat bi se završio da se Francuska nije otvoreno umiješala.

Za vrijeme ovoga, posljednjeg ratnog razdoblja na carskoj su se strani, uz Španjolsku i Bavarsku, uskoro borile također Saska, a povremeno i Brandenburg, dok su na strani Francuske i Švedske bile Nizozemska i Savoja, manje njemačke kneževine (npr. Hessen) kao i velik broj južnonjemačkih protestanata pod Bernhardom Weimarskim. Gotovo se cijela Europa nalazila u plamenu, a čitavo područje Carstva bilo je poprište ratnih događaja.

Dana 15. veljače 1637. umro je car Ferdinand II., koji je za vrijeme svih ratnih obrata sačuvao čvrsti stav. Moderna ideja viših državih interesa (Staatsraison), koju je zastupao čak i jedan Richelieu bila mu je strana. Njegova je politika bila određena religioznim uvjerenjem.

Smatrao je da ima pravo uvoditi apsolutističke oblike vladanja kako bi slomio otpor konfesionalno neprijateljskih i politički nepouzdanih staleža.

Načela vladavine Ferdinanda III. (1637.-1657.) bila su jednaka kao i ona njegova oca, samo je njegova politika bila promišljenija. Tok rata ponovno je poprimio nepovoljne oblike. Već duže vrijeme ova strašna borba nema više obilježja vjerskog rata, nego je postala političko razračunavanje ne samo između carske i kneževske moći nego i između Švedske, Francuske i Habsburgovaca.

Dok su Francuzi osvojili Elzas i veliki dio Porajnja, Šveđani su prodrli prema jugoistoku. Pod vodstvom njihova sposobnog vojskovođe Torstensona zaposjeli su godine 1642. Šlesku i Moravsku, te su godine 1645. kod Jankaua u srednjoj Moravskoj izvojevali novu pobjedu.

Provalili su u Donju Austriju i osvojili mnoga mjesta, među ostalima, i dvostruki grad Krems-Stein. U travnju 1645. nalazili su se ispred dunavskih mostova u Beču, ali su morali odustati od napada na Beč, budući da je glavni dio vojske bio vezan uz opsjedu Brna, koja nije uspjela i u kojoj je Torstenson pretrpio teške gubitke.

Godine 1646. švedska je vojska napala Bavarsku i Vorarlberg, te osvojila Bregenz. Ponovna provala u sudetske zemlje rezultirala je osvajanjem Egera, a godine 1648. uspješnim napadom na zamak i na prašku Malu Stranu.
Mnoge su bitke u posljednjem razdoblju ovoga promjenljivog rata opustošile zemlju, te dovele do općenite iscrpljenosti snaga.

3. Westfalski mir i Austrija

Već se od godine 1640. započelo s pripremom terena za sklapanje mira, ali se neprestano odugovlačilo s pregovorima. Konačno su se godine 1644. počeli voditi pregovori u Münsteru i Osnabrücku, koji su završili mirom 24. listopada 1648.

Francuska i Švedska svojim su zahtjevima izvršavale određeni pritisak, ali je ipak carskim izaslanicima uspjelo postići prilične uvjete. Teritorijalni su gubici bili u granicama normale. Francuskoj je car prepustio Sundgau, zemaljske grofovije Gornjeg i Donjeg Elzasa, predstojničku vlast nad više od deset carskih gradova Elzasa (bez Strasbourga!) kao i grad Breisach; u Philippsburgu je Francuska dobila pravo za osvajanje. Za to je car dobio novčanu odštetu. Obvezao se da neće dalje podupirati Španjolsku, koja se i dalje borila protiv Francuske. One njemačke države koje se nisu nalazile na carevoj strani, dobile su područja, i tako postale utjecajne. Rajnska Falačka ponovno je vraćena svojoj dinastiji.

Švicarska i Nizozemska istupile su iz carskog saveza. Preostali carski staleži (kneževi) zadobili su potpunu političku slobodu djelovanja; odredba da djelatnost njihovih saveza neće biti usmjerena protiv »cara i Carstva«, bila je neučinkovita. Zbog toga je položaj cara u Carstvu bio jako oslabljen. Carstvo je činilo samo jedan labav savez država (Staatenbund), povezan jedino izborom i osobom cara, državnim saborima i sudskim instancijama. Jedva da je više bilo moguće provesti reformu.

Krajnje zabrinjavajući bio je utjecaj iz inozemstva, pri čemu su se Švedska i Danska mogle osloniti na zastupnička mjesta i glasove u državnom saboru glede njihovih sjevernonjemačkih posjeda, dok se Francuska oslanjala na svoju stvarnu političku nadmoć.

Glede beznadne situacije u carskom savezu, car je smatrao da se njegov položaj može ojačati s pomoću velike snage nasljednih zemalja. Tu je Westfalski mir potvrdio odluke iz godine 1620. i 1627.: pobjedu apsolutizma i katoličanstva. Prelazak sa staleške u apsolutistički oblik države pokazao se već u tome što su sada zemaljsko-kneževske institucije s carskim činovničkim staležom (činovništvom) postale presudne u upravi i provedbi zemaljskokneževskih odluka. Zemaljski su sabori posjedovali još samo pravo odobravanja poreza.

Prava kneževske »slobode«, koliko god su slabila carsku moć, u Austriji, čiji je zemaljski knez bio car, utjecala su na jačanje habsburškog položaja. Ponovno je uspostavljeno jedinstvo vjeroispovijesti. Iznimke su postojale u dijelovima Šleske, za plemstvo u Donjoj Austriji i za Ugarsku. Stalna vojska (a ne carsko pozivanje u vojsku) bila je stalno pripravna na borbu i od sada je činila stvarnu carsku vojnu silu.

Dakle, dinastička moć Habsburgovaca za razliku od njihova položaja u Carstvu, bila je zbog različitih razloga mnogo jača. Započela se više cijeniti austrijska ideja o državi nego ideja o Carstvu. Tako je Westfalski mir donio preokret u austrijskoj povijesti.

[vrati se gore]

 

Izvor: Zöllner,Erich/Schüssel, Therese: Povijest Austrije, Barbat, Zagreb 1997.

 

 

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *


Fatal error: Uncaught wfWAFStorageFileException: Unable to save temporary file for atomic writing. in /home/wiener/public_html/wp-content/plugins/wordfence/vendor/wordfence/wf-waf/src/lib/storage/file.php:13 Stack trace: #0 /home/wiener/public_html/wp-content/plugins/wordfence/vendor/wordfence/wf-waf/src/lib/storage/file.php(491): wfWAFStorageFile::atomicFilePutContents('/home/wiener/pu...', '<?php exit('Acc...') #1 [internal function]: wfWAFStorageFile->saveConfig() #2 {main} thrown in /home/wiener/public_html/wp-content/plugins/wordfence/vendor/wordfence/wf-waf/src/lib/storage/file.php on line 13