Surađujte sa WienerUhr.at

Reformacija i protureformacija u Austriji

Erich Zöllner i Therese Schüssel

1. Upravna reforma Ferdinanda I.

Prema odredbama nasljednog ugovora iz Požuna (1491.) Češka i Ugarska, nakon bitke kod Mohača (1526.) trebale su pripasti Austriji. Iako je već od početka habsburška kandidatura za prijestolje imala bolje izglede u Češkoj nego u Ugarskoj, trebale su se i tu svladati mnoge poteškoće da bi konačno Ferdinand I. 23. listopada 1526. bio izabran za kralja. Uskoro se pokazalo da se odnos između zemaljskoga kneza i staleža trebao drukčije oblikovati, nego što je to bio slučaj kod Jagelovića, koji su se savijali pod snagom staleža.

U Ugarskoj je vođa plemićke većine bio erdeljski vojvoda, Ivan Zapoljski (Szapolyai), nakon što je okrutno i snažno ugušio na početku uspješan seljački ustanak. Tako ga je jedna vrlo jaka struja staleža iz Ugarske, Erdelja i Slavonije u studenome 1526. u Stolnom Biogradu okrunila za kralja. Ferdinand I. je pak u prosincu 1526. u Požunu dobio glasove jedne slabije struje.

Nakon ovoga dvostrukog izbora, a prema običaju tog doba, trebalo je odlučiti oružje. Jedno kratko primirje trebalo je objema stranama poslužiti kako bi okupile svoje snage. Ferdinand je ovo razdoblje iskoristio za uspostavljanje novoga upravnog poretka, koji mu se činio potreban s obzirom na proširenje habsburške države u Srednjoj Europi.

Dana 1. siječnja 1527. kralj Ferdinand je objavio »dvorski red«. Ovim je uređenjem organizirana centralna uprava, koja se u ponekim osnovama zadržala do godine 1848., i koja je jače povezala Austriju, Češku i Ugarsku. Od novih ureda najviši je rang imalo Tajno vijeće (Geheimrat), koje je trebalo voditi računa o vanjskoj i unutrašnjoj politici. Dvorsko vijeće (Hofrat), čija je djelatnost godine 1537. ograničena na nasljedne zemlje i njemačko Carstvo, imalo je pod svojom nadležnošću i sudstvo. Dvorska kancelarija (Hofkanzlei) bila je važna, ali podređena služba; trebala je provoditi naredbe upravnih tijela. Na početku je bila podijeljena na tri odjeljenja za Austriju, Češku i Ugarsku, ali je godine 1559. djelokrug njezine nadležnosti ograničen na nasljedne zemlje; Češka i Ugarska dobile su vlastite kancelarije. Dvorska komora bila je pak nadležna za financije, a bile su joj podređene zemaljske komore u Beču, Innsbrucku, Pragu i Požunu.

Osmanska minijatura koja prikazuje poraz Turaka pred Bečom

Osmanska minijatura koja prikazuje poraz Turaka pred Bečom

Njezin su rad često znatno ometali staleži, koji su imali pravo sudjelovanja u donošenju odluka; prilikom financiranja turskih ratova nije se mogla pokazati pouzdanom, budući da je opskrba četa novcem, municijom i živežnim namirnicama zahtijevala odmah raspoloživa sredstva. Tako je godine 1556. uvedeno Dvorsko ratno vijeće (Hofkriegsrat), kao središnji ured za potrebe vezane za obranu zemlje od Turaka.

2. Ugarsko pitanje i prvi turski ratovi

U Ugarskoj je Ferdinand, koji je mogao raspolagati jačim snagama, krenuo protiv Zapoljskog; ali ovaj se unatoč Ferdinandovoj krunidbi u Stolnom Biogradu (1527.) osjećao dovoljno jakim da se uz pomoć domaće grupe velikaša suprotstavi Ferdinandu. Tako se pojavilo »ugarsko pitanje«, zapravo problem, hoće li Habsburgovci moći sačuvati novodobiveno kraljevstvo, kojem su ugarski staleži pružali otpor, a koji nisu prezali ni od povezivanja s Turcima, »zakletim neprijateljima kršćanstva«, ako im se činilo da bi im to politički moglo pomoći.

Osim toga, postojao je i drugi problem, naime, Francuska, i sama na mnogim frontama ugrožena od habsburške sile, tražila je saveznike iza protivnikovih leđa i često ih nalazila u Turcima i u njihovim ugarskim trabantima. Privremeno su i druge europske države bile protiv Habsburgovaca, ali je ipak zajednička suradnja Turske i Francuske činila jednu od najvećih opasnosti za austrijsko-habsburške zemlje.
Osim toga, sve veće konfesionalne suprotnosti utjecale su na napetosti između zemaljskih kneževa i staleža, što je vladara ponovno sprečavalo, da upotrijebi svu svoju snagu protiv turskog neprijatelja.

Ferdinandovi su pokušaji da nakon svoje krunidbe pridobije Turke da priznaju njegova prava na Ugarsku propali. Godine 1528. slijedile su provale u Kranjsku; moćan sultan Sulejman je nakon velikih pustošenja godine 1529. poduzeo vojni pohod prema Beču. Ferdinandove jedinice nisu mogle spriječiti sultanov prodor; potkraj rujna Turci su došli do okolice Beča.

No Bečani su na vrijeme uspjeli za obranu grada pribaviti posadu od 18 000 ljudi (između njih također i češke i španjolske vojne jedinice) i teško topništvo. Obranu grada preuzeo je grof Niklas Salm. Predgrađa su se morala spaliti, kako bi se moglo pratiti približavanje neprijatelja. Uz veliki napor i u kratkome vremenu bečko je stanovništvo pojačalo utvrdne komplekse. Dana 26. rujna 1529. Turci su stigli pred Beč i okružili ga napravivši veliki tabor.

Na dio gradskih vrata gdje je bila koruška posada navaljivali su munjevitim napadima i jurišima, ali je obrana grada ipak bila čvrsta. Nakon posljednjega neuspjela napada 14. listopada, turska se vojska počela povlačiti zbog vremenskih nepogoda i zaraze u taboru. Neopisivo veselje i radost obuzelo je Bečane zbog oslobađanja grada. Nije bilo dovoljno ljudske snage da bi se krenulo u protunapad; zbog toga su Turci pri povratku mogli također strahovito opustošiti dijelove Donje Austrije.

U ljeto 1532. sultan je iznova pokušao poduzeti još jedan vojni pohod protiv Beča, ali je mala utvrda Kiseg, koju je energično branio hrvatski plemić Nikola Jurišić, pružila uspješan otpor, tako da su se Turci napokon morali povući preko štajerskog područja prema jugu. Tatarski su konjanici (»trkači i »palitelji«), lutajući po Donjoj Austriji pod vodstvom Kasim bega, na svojem povratku kroz doline Bečke šume zaustavljeni i potpuno potučeni. Sjećanje na te događaje živi i dalje i u austrijskim i u turskim narodnim pričama.

3. Prodor protestantizma u austrijske zemlje

Borba protiv islama, koju je Ferdinand bio prisiljen započeti iz sigurnosnih razloga, ostala je glavni problem njegove vanjske politike, kao i politike njegovih nasljednika. Za cilj svoje unutrašnje politike postavio je obranu i očuvanje stare vjeroispovijesti protiv dolazećih novih nauka. Konfesionalna borba sa svojim političkim posljedicama ostala je stvarna glavna tema unutrašnje austrijske povijesti sve do kraja Tridesetogodišnjeg rata.

Protestantski vjerski nauci jako su brzo u Austriji pridobili mnoge sljedbenike. Već su u prvim godinama vladavine Ferdinanda I. rasprostranjeni u svim slojevima stanovništva, najjače u plemićkim krugovima. Christoph Jörger, sin zemaljskog kapetana u Gornjoj Austriji, postao je godine 1522. protestant; njegov su primjer uskoro slijedile obitelji Starhemberg, Dietrichstein, Khevenhüller, Zinsendorf i dr. Obitelj Jörger naraštajima je bila pobornik luteranstva. Sinovi plemića i drugi studenti odlazili su na sjevernonjemačka sveučilišta, prije svega u Wittenberg, kako bi upoznali nov nauk. Beč je izgubio veliki dio svojih studenata.
U tiskarama austrijskih gradova tiskaju se protestantski spisi. U katedrali Sv. Stjepana po Lutherovu je nauku mogao propovijedati iz Salzburga protjerani Paul Speratus. U St. Pöltenu, Waidhofenu, Linzu, Welsu, Gmundenu, Klagenfurtu nailazimo već prije godine 1525. na brojne protestante.

Ferdinad I. zbog dvaju se razloga borio protiv ovog nauka. Već od mladosti uvjerljiv sljedbenik katoličke vjere smatrao je svojom dužnošću na svojem području obraniti jedinstvo vjere. Drugi se razlog nalazio u državnopolitičkome stavu, naime, religiozni razdor unutar staleža mogao bi biti opasan za austrijsko jedinstvo, za moć zemaljskih kneževa i za njegov obrambeni rat na istoku.

Ferdinand je godine 1523. izdao zabranu tiskanja protestantskih knjiga, ali bezuspješno. Godine 1524. smaknut je bogati bečki građanin, sljedbenik nove vjere, Kaspar Tauber. Opća zabrana iz godine 1527. bila je ponovno usmjerena protiv luterana, ali je bilo riječi i o »neobičnim naucima« anabaptista, koji su u seljačkim krugovima naišli na mnogo veće odobravanje nego luterani.

Anabaptisti su se okretali i protiv svjetovnog i protiv crkvenog reda, otvoreno su zastupali načelo o zajedničkoj imovini, te su zbog svojeg radikalizma u vjerskim pitanjima od početka bili žestoko progonjeni. Balthasar Hubmaier iz Švapske proširio je anabaptizam u austrijskim dunavskim pokrajinama i u južnoj Moravskoj, gdje je Nikolsburg postao centar ove sekte.

Hubmaier je godine 1528. u Beču uhvaćen i spaljen. Također je i u Salzburgu i u Štajerskoj bilo mnogo pristaša anabaptista. Najznačajniji austrijski anabaptist bio je Jakob Huter iz Pustertala. I u njegovoj je domovini Tirolu bilo dosta pristaša ove sekte. S velikim brojem anabaptista otišao je u Moravsku, gdje je iznova organizirao njihove zajednice. Kada se godine 1535. vratio u Tirol, u Klausenu je uhvaćen, a u Innsbrucku spaljen. U Moravskoj su »Huterska braća« djelovala sve do početka Tridesetogodišnjeg rata, kada su zbog događaja
bili prisiljeni ponovno se iseliti.

No u austrijskim se zemljama Lutherov nauk sve više širio. To su potvrdile i vizitacije (obilazak i inspekcije crkvenih župa), koje je provodio Ferdinand I., a u kojima su sudjelovali i katolički laici; izvješaji govore i o zabrinjavajućoj situaciji u staroj Crkvi. Gornja Austrija, Koruška i Štajerska sa svojim su gotovo protestantskim plemstvom postali središta novoga vjerskog učenja, a također su u Donjoj Austriji dobivali sve više pristaša. Protestantizam u Austriji, unatoč svojem prolaznom uspjehu, nije mogao stvoriti zaokruženu i osiguranu cjelinu, zato jer je to sprječavala katolička vladarska kuća.

Protestantsko je plemstvo iskoristilo situaciju kako bi dobilo crkvena dobra, ali i mnogi su samostani i dalje djelovali. Ferdinand I. pokušavao je, koliko je bilo moguće, dovesti do konfesionalne nagodbe. No nakon što protestanti nisu poslali svoje predstavnike na crkveni sabor u Tridentu (1545.- 1563.), a čije su sazivanje neprestano zahtijevali, pokazalo se da su dogmatske razlike postale već nepremostive.Augsburški vjerski mir iz godine 1555. stvorio je temelje za rješavanje konfesionalnog sukoba, ali je doveo i do žalosnoga konačnog raskola na dvije kršćanske ispovijesti. Naravno da je i Ferdinand I. za svoju dinastičku vlast zahtijevao provođenje odluke utvrđene u Augsburgu, koja je u suprotnosti s pravom slobodnog odlučivanja, »cuius regio, eius religio« (čija vlast, njegova i vjera), odnosno vladar ima pravo odlučivati o vjeri svojih podanika. Uskoro su postavljene i prve bitnije osnove protureformacije u Austriji.

4. Podjela austrijskih nasljednih zemalja između sinova Ferdinanda I.

Karlo V. odstupio je s vlasti zato što nije bio spreman prihvatiti činjenicu vjerskog raskola. Bio je zadnji i vjerojatno najznačajniji predstavnik srednjovjekovnog univerzalizma na carskome prijestolju, koji je zamisli o Carstvu razvio sve do ideje o svjetskoj vlasti. Unatoč mnogim njegovim uspjesima, na kraju ipak nije ostvario svoje ciljeve zbog zajedničkoga djelovanja Francuske i njemačkih carskih staleža, zbog isprepletenosti političke borbe s vjerskim razilaženjima. Karlo je isto kao njegov mlađi brat Ferdinand pokazao bezuvjetnu vjernost i odanost Katoličkoj Crkvi, ali je isto tako iskreno nastojao riješiti vjerski sukob. No ipak nije doživio uspjeh. Izborom Ferdinanda I. upravljanje Carstvom prešlo je na austrijskonjemačku liniju Habsburgovaca. Ovaj je vladar u svojemu dugom, a unatoč mnogim preokretima, u osnovi uspješnom razdoblju vladavine uspio zadobiti povjerenje naroda, u čije je zemlje dolazio kao stranac. Proširenje područja vlasti u Češkoj i Ugarskoj, uvođenje dobre središnje uprave, vođenje obrambenog rata protiv Turaka glavna su obilježja njegove vladavine. Njegovi interesi za duhovne sadržaje bili su korisni za habsburške zbirke, dvorsku biblioteku i bečko sveučilište. I glazbeni je život u Beču za vrijeme njegove vladavine podupiran.

Njegov dvorski orguljaš bio je Paul Hofhaimer (1459.—1537.), rodom iz Radstadta u Salzburgu, virtuozni orguljaš, koji je uglavnom stvarao djela vjerske tematike. Da bi Dvorska kapela mogla nesmetano djelovati, Ferdinand I. uvijek joj je darovao znatnu novčanu potporu.

Već je godine 1554. Ferdinand započeo s podjelom austrijskih nasljednih zemalja između njegovih sinova. Najstariji sin, Maksimilijan (II.) dobio je austrijske dunavske pokrajine, uključujući cijeli Salzkammergut; osim toga, osigurano mu je nasljedstvo krune u Češkoj i Ugarskoj. Još je za života svojega oca godine 1562. i 1563. okrunjen u ovim zemljama; godine 1562. slijedio je njegov izbor za rimskoga kralja.

Drugi sin, Ferdinand, koji se tajno godine 1557. oženio lijepom i obrazovanom kćeri bogatog aristokrata iz Augsburga, Philippinom Welser, dobio je Tirol i Prednju Austriju. Djeca iz tog braka nisu se smatrala istog podrijetla.

Karlu, trećem Ferdinandovu sinu, pripala je Unutrašnja Austrija (Štajerska, Koruška i Kranjska) s austrijskim područjima na Jadranskom moru.

Dakle, nakon smrti Ferdinanda I. (1564.) postojale su tri linije austrijsko-njemačkih Habsburgovaca, koje su svojim zemljama upravljale iz Beča, Graza i Innsbrucka. Ovom su podjelom, u kojoj prepoznajemo shvaćanje tadašnjega vremena o zemljišnom posjedu kao dobru koje knezu slobodno stoji na raspolaganju, nastale važne posljedice.
Doduše, Maksimilijanu kao najstarijem sinu dodijeljene su određene povlastice, njemu je također pripala carska kruna, ali su se mlađa braća smatrala vladarima istog položaja kao i on, gradili su svoje rezidencije, te su isto kao i on vodili borbu sa staležima na području na kojemu su vladali; staleška je moć ovom podjelom postala znatno slabija. Protiv nje moglo se mnogo odlučnije djelovati na malom području, za razliku od slučaja kada su svi austrijski staleži u cjelini upućivali svoje zahtjeve vladaru. Moć Ferdinanda i Karla dobila je na jačini, što je pripremilo teren za kasniji kneževski apsolutizam. Podjelom, austrijsko je stanovništvo s vremenom izgubilo svijest o svojem zajedništvu, što je negativno djelovalo na cjelokupnu
državu, te podupiralo partikularizam zemalja.

5. Car Maksimilijan II. (1564.-1576.)

Njegova unutrašnja politika bila je u znaku vjerskog pitanja. Mnogi su ga smatrali potajnim protestantom, te su se upravo ti krugovi nadali da će nakon smrti njegova oca otvoreno prijeći na luteranstvo. To se nije dogodilo, jer je Maksimilijan Ferdinandu svečano obećao da će ostati vjeran katoličkoj ispovijesti. Vjerojatno je on to učinio iz političkih razloga, jer bi jedan protestantski car bio nemoguć već zbog španjolske linije; kako bi takav car uopće mogao vladati, bez pomoći katoličkih carskih staleža, koji su činili većinu?

Prve zahtjeve protestantskih staleža Maksimilijan je odbio, i kasnije im je manje dopuštao nego što su se oni nadali, ali je zato odustao od katoličkog protunapada. Doduše, osnivanje je samostanskog vijeća, koje je nadziralo i podupiralo samostanske institucije (1568.) služilo katoličkoj obnovi. S druge strane, naredio je austrijskim protestantima da izrade jedinstveni crkveni red. Godine 1571. »asikuracijom« im je dodijelio opsežna prava. Gospodi i vitezovima, kao i njihovim slugama i seljačkim podanicima dopušteno je da obavljaju protestantski obred u njihovim dvorcima, kućama i dobrima, osim u zemaljsko-kneževskim gradovima i
trgovištima. Na kraju je plemstvu omogućio čak javnu misu u Beču (1574.), na kojoj su se gurali i građani. Tada je i među gradskim stanovništvom prevladavao protestantizam.

Maksimilijanov neuvjerljivi religiozni stav daje naslutiti da je dopustio da njegove postupke određuju politička stajališta. Konfesionalne se suprotnosti njegovim posredništvom nisu ublažile.

I vanjskopolitički je položaj bio težak. Turci su prodrli od Osijeka preko Dunava sve do utvrde Sigeta, koju su nakon jednomjesečne opsade osvojili. Nikola Zrinski, hrvatski ban, pao je s velikim dijelom svojih četa; sultan Sulejman, koji je vodio turski vojni pohod, umro je kratko prije osvajanja te utvrde. Maksimilijan, koji je na bojnom polju ostao neaktivan, sklopio je s nasljednikom, Selimom II., godine 1568. mir u Drenopolju.

I Zapoljski je, potaknut ovim mirom, započeo pregovarati s Maksimilijanom, te je pri tom odustao od svojih ugarskih zahtjeva i zadovoljio se vlašću nad Erdeljem. Nakon njegove smrti naslijedio ga je kudikamo značajniji Stjepan Bathori.

6. Vjerski sukob u Tirolu i Unutrašnjoj Austriji

U vrijeme reformacije katoličanstvo je u Tirolu i Prednjoj Austriji imalo jači položaj nego bilo drugdje. Tu se Lutherov nauk slabije probio, više je protestanata bilo samo u gradovima i trgovištima kao i u rudarskim mjestima; seljaštvo je prihvatilo anabaptizam, a ne novi nauk, dok je plemstvo većinom ostalo katoličke vjere.

Nadvojvoda je Ferdinand od početka svoje vladavine pokazao da je odlučan u naumu, da u svojoj zemlji ponovno uspostavi vjersko jedinstvo, a to mu je pravo po augsburškome vjerskom miru i pripadalo. Budući da je većina stanovništva ostala vjerna staroj vjeri, to mu je uskoro i uspjelo. Oštro je krenuo protiv anabaptista. Stanovništvo evangeličke vjeroispovijesti prisilio je da se vrati katoličanstvu.

Crkvene prilike, koje su trebale reformu, znatno su poboljšane djelovanjem crkvenih redova, posebno isusovaca, kapucina i franjevaca. Vjerski život stanovništva potpomagan je intezivnim dušobrižništvom, nastavom i propovijedima. Na ovaj je način uskoro ponovno obnovljeno katoličanstvo u Tirolu.
Najoštrije oblike poprimio je vjerski sukob u unutrašnjoaustrijskim zemljama. Nadvojvoda je Karlo iz uvjerenja bio privržen katoličanstvu, ali se morao povući pred prodorom protestantskih staleža. Tako je godine 1572. došlo do »uspostave vjerskog mira«, kojim je gospodi i viteškome staležu, uključujući obitelj, služinčad i seljačke podanike, priznata sloboda vjeroispovijesti, uz pravo držanja pomoćnih propovjednika i škola. To je trebalo omogućiti sklapanje »općeg, kršćanskog i mirovnog sporazuma«. Gradovi i trgovišta isključeni su iz ovih ustupaka, ali je ipak i tu bilo protestantskih propovjednika i učitelja. Obje su vjere i dalje nastojale u svojim školama religiozno utjecati na mladež. Na katoličkoj su strani i dalje u Štajerskoj glavnu riječ vodili isusovci, koji su u godini »vjerskog mira« (pacifikacije) osnovali svoju gimnaziju u Grazu.

U Karlovim zemljama češće je dolazilo do sukoba s Turcima, što je iziskivalo nove poreze (»turska pomoć« Türkenhilfe/), a koje su staleži trebali odobriti. Oni su ih zemaljskom knezu odobrili samo pod preduvjetom da im izađe u susret glede vjerskog pitanja. Politička je nužnost prisilila Karla na to. Unatoč teškoj grižnji savjesti i stalno ističući svoju nepokolebljivu vjernost katoličkoj vjeri, iznova je godine 1576. potvrdio ranije im dane ustupke.
Ova i sva usmena obećanja unutrašnjoaustrijski su protestanti obuhvatili u jednoj »libeli«, te su u Brucku na Muri iznudili njezino odobrenje. To je bila jedna od najvažnijih isprava pristaša Lutherova nauka u Karlovim zemljama; nije se samo dopuštalo protestantsko služenje mise unutar staleža, nego je ta napisana, navodno (nekoć) usmena obećanja nadvojvode protivnička strana protumačila kao odobravanje slobode vjeroispovijesti i u zemaljsko-kneževskim gradovima i trgovištima, što su katolici poricali. Činjenica je da su brojni propovjednici u gradovima pod zaštitom protestantskoga plemstva uspješno privlačili ljude na Lutherov nauk, što je oko godine 1580. dovelo do najvećeg uspjeha protestantizma u Unutrašnjoj Austriji.

7. Katolička reforma i protureformacija

Koncil u Tridentu (1545.-1563.) sa svojim je dogmatskim osnovama i odredbama o reformi crkvenog života i klera stvorio temelje za rješavanje nepovoljnih prilika i za obnovu katoličanstva. Zadaća je Crkve tu bila i dalje se razvijati, kao i misionarstvom ponovno pridobiti protestante na staru vjeru.

S državnopravnog stajališta katolički kneževi (isto kao i evangelički) po odredbama augsburškog vjerskog mira (1555.) imali su moć odrediti vjeru u svojim zemljama. Osim vjerskih razloga, tu je bila riječ i o tome da se slomi politička moć protestantizma.

Protureformacija nije bila samo vjersko-politička borba protiv određenih krugova, nego istodobno i obnova i ponovno uzdizanje katoličanstva iz njegovih vjerskih snaga, a osim toga oblikovala je jedno kulturno i privredno važno razdoblje.

Protiv protestanata oštrije se započelo postupati najprije u habsburškim nasljednim zemljama. U Češkoj i Ugarskoj iz političkih razloga je još bilo na snazi pravo vjerske slobode. Već je godine 1580. došlo do zabrane reformacije u gradovima i trgovištima u Unutrašnjoj Austriji (plemstvo si je i dalje zadržalo prije im dano pravo vjerske slobode). Kada je nakon toga devetnaest gradova podiglo ustanak, a zbog tobožnje povrede »Bručke libele«, nadvojvoda Karlo oštro se obračunao s njima. Mnogi su propovjednici protjerani.
Zemaljsko-kneževska vjerska komisija je umjesto ovih u mnogim mjestima postavila katoličke svećenike. Godine 1585. osnovano sveučilište u Grazu – kojim su upravljali isusovci – trebalo je odvratiti sinove plemića i dobrostojećega građanstva od polaženja protestantskih visokih škola u Njemačkoj, te služiti za obrazovanje domaćega katoličkoga klera. Ovaj su postupak zemaljskoga kneza ustrajno podupirali marljivi i energični biskupi iz Seckaua i Lavanta, Martin Brenner i Georg Stobaeus.

S Ferdinandom (II.) na vlasti se pojavio još jedan odlučniji pristaša protureformacije u Unutrašnjoj Austriji. Na svome području uspio je ukloniti protestantizam. Zatvorene su protestantske crkve i škole, evangeličke su knjige spaljene, a propovjednici protjerani; samo je plemstvo sve do godine 1628. imalo pravo vjerske slobode.

Jednako oštro kao u Štajerskoj postupalo se i u Koruškoj. Poslije godine 1580. započela je katolička ofenziva u Donjoj Austriji i u Beču. Nakon smrti Maksimilijana II. na prijestolje je došao njegov sin Rudolf II. (1576.-1612.). Od godine 1572. bio je već ugarski kralj, od godine 1575. češki i rimsko-njemački kralj. U Donjoj Austriji i u Beču protestanti su u »Horner Werk« stvorili crkvenu organizaciju, koja je trebala služiti ujedinjenju i učvršćenju protestantizma; ona je propala zbog nesloge među propovjednicima.

Ovo je dobro došlo protureformacijskim nastojanjima Rudolfa II. Već je godine 1578. zabranjen protestantizam u gradovima, trgovištima i u nizinama; već su godine 1587. državne »reformacijske komisije« na ovim područjima počele provoditi rekatolicizaciju. Nije se više smjela služiti evangelička misa u bečkom Landhaus, a propovjednici su morali napustiti grad.

Bilo je teško slomiti otpor staleža, ali tu je postojao mali broj utjecajnih katoličkih plemića koji su podupirali carska nastojanja. Ova bi državna protureformacija jedva ostvarila obnovu katoličanstva, da nije bila povezana s obnovom vjerskog života, koju su započele provoditi crkvene službe. Katolička je strana uBečaninu Melchioru Kleslu, pekarskom sinu, imala revnog i uspješnog dušobrižnika, sjajnog organizatora i neobično sposobnog političara. Kao prepošt crkve Sv. Stjepana i od godine 1588. administrator biskupije Bečko Novo Mjesto reformirao je crkveni život, intenzivirao župno dušobrižništvo te težio da se podigne duhovno stanje. Osim ove dalekosežne djelatnosti godine 1590. došla je i politička u funkciji reformacijskog komesara.
Pri tom je postupao razborito, dobrim propovijedima nastojao je ljude prije uvjeriti, a ne prisiliti ih. U mnogim je mjestima imao velike uspjehe, npr. u Brucku na rijeci Leitha, Badenu, Hainburgu, Retzu i također u Beču. Doduše, temelje su već prije svojim djelovanjem u Crkvi i u školama položili isusovci (od 1551. u Beču). Na snažniji otpor proces rekatolicizacije naišao je u Kremsu/Steinu i u Waidhofenu na rijeci Ybbs.

Kao bečki biskup započeo je s novom izgradnjom biskupskoga dvora, današnje nadbiskupske palače, a po nacrtima Giovannija Coppanija. Nakon godine 1590. njegova je politička djelatnost stavljena više u prvi plan, budući da ga je za to odredio Rudolf II. U Gornjoj Austriji proces je rekatolicizacije započeo kasnije. Tu je protestantizam imao svoj najjači položaj. Najprije je jedan jači obračun s protestantima spriječio ustanak seljaka (1594./97.), a onda i rat koji je izbio s Turcima. Kada je ustanak slomljen, car je također oštro krenuo i u ovom, vjerskom pogledu. Ovlastio je zemaljskog kapetana Löbla da započne s protureformacijom. Sukob sa staležima i stanovništvom bio je oštar, posebno u Linzu.

Godine 1601./02. digli su se protestantski rudari Salzkammerguta, ali su morali isto tako kao i staleži odustati od borbe. Činilo se da je i tu protureformacija uspjela, ali su se ipak do današnjeg dana u Salzkammergutu održali ostaci protestantizma.

8. »Razdor među braćom u Habsburgu«

Car Rudolf (1576.—1612.) pokazivao je dosta sklonosti prema znanosti i umjetnosti. Sa svojim smislom i razumijevanjem za znanost i umjetnost nadmašio je većinu svojih prethodnika, koji su pokazivali interes za umjetnost. Slobodni je dio svojega vremena najradije posvetio svojim bogatim zbirkama, koje su obuhvaćale umjetničke slike, bakroreze, rukopise, knjige i kovanice. Bio je mistik, koji je također volio alkemiju i astrologiju.

Kao prijatelj učenjaka na svoj je dvor u Pragu pozvao i astronome Tychoa de Brahea i Johannesa Keplera. Na početku svoje vladavine donosio je zdrave političke odluke, a s vremenom je njegova duševna bolest postala sve primjetljivija; potišenost i pasivno ponašanje izmjenjivali su se sa snažnim ispadima naglosti. Ispunjen dubokim nepovjerenjem prema čitavoj svojoj okolini, stalno je mijenjao svoje suradnike, bez razloga im uskraćivao svoju milost, te je napustio državne poslove. Zbog proturječnih nazora glede turskog pitanja snažno se sukobio sa svojom braćom, pa je došlo do »razdora u Habsburgu«.

Iz lokalnih graničnih sukoba u Ugarskoj nastao je »dugi« turski rat, čiji su ishodi na početku bili promjenljivi. Kada su nakon uspjeha carske vojske poduzete protureformacijske mjere, planula je buna protestantskoga stanovništva u Gornjoj Ugarskoj i Erdelju, pod vodstvom plemića, pristaše kalvinizma, Stjepana Bocskaya, koji je izabran za erdeljskoga kneza. Na taj su način Turci neočekivano dobili saveznika (Bocskay je bio odan čak sultanu!), pa se carska vojska morala povući.

Bečkim mirom (1606.) u Ugarskoj je osigurana vjerska sloboda, i tako je otklonjen rat; s Turcima je sklopljen mir na ušću rijeke Žitve u Dunav (Žitvatoročki mir), (između utvrda Gran i Komaroma), u kojem je Visoka Porta prvi put priznala Austriju i cara kao ravnopravnu silu, te po kojem se dosadašnji godišnji danak više neće plaćati, nego će se jednom jednokratnom isplatom smatrati riješenim. Obje su strane zadržale svoje dotadašnje vojne položaje, čime je došlo do provala u dosadašnje protivničko područje vlasti. Ovaj je mir za dugo razdoblje tvorio temelj političkih odnosa obiju država.

Carev brat, Matijaš, dobio je sve potrebne ovlasti za pregovore s Ugarskom i Turcima za bečki mir, budući da su nadvojvode zajedno izrazili Rudolfu II. svoju zabrinutost glede njegovih političkih poteza (Linzer Tag, godine 1605.). Car je želio nastaviti ovaj bezizgledan rat, a također nakon godine 1606. nije htio potpisati spise o sklopljenom miru. Na kraju je ponašanje vladara dovelo do toga, da je godine 1607. Matijaš na Kleslov poticaj u tajnome sporazumu priznat za glavu habsburške kuće. Kada je Rudolf iznova zahtijevao obnovu turskog rata, Matijaš je za sebe pridobio austrijske i ugarske staleže te je s vojskom provalio u Češku. Došlo je do sklapanja ugovora u Liebenu (1608.), po kojem se Rudolf odrekao vladanja u Ugarskoj, Austriji (Donja i Gornja Austrija) i u Moravskoj.

No sada se Matijaš morao razračunati sa staležima i njihovim zahtjevima. Nakon dugih pregovora protestantska su gospoda i vitezi dobili potvrdu onih sloboda, koje im je zajamčio Maksimilijan; također su i u gradovima potvrđeni »stari običaji«. U međuvremenu je katoličanstvo provedbom protureformacije ipak prilično učvrstilo svoj položaj. Osim plemićkih krugova, tada je – ako ne uzmemo u obzir Gornju Austriju – još jedna manjina
prihvaćala protestantizam.

U Češkoj, koja je ostala vjerna Rudolfu II., utrakvisti i protestanti pod prijetnjom su vojne sile godine 1609. iznudili »Majestätsbrief« (vladarska povlastica). Njime su plemstvu i gradovima, među ostalim, zajamčeni vjerska sloboda i pravo gradnje crkava i škola. U jednome sporazumu između katolika i protestanata dopuštena im je i gradnja crkava na kraljevskim dobrima, u koja su protestanti dvosmisleno uključivali također i crkvena dobra.

Daljnja je careva politika bila u znaku njegove nesklonosti prema Matijašu. Nasljedstvo nije trebalo pripasti njemu, nego nadvojvodi Leopoldu, sinu Karla od Unutrašnje Austrije. Leopoldu nakon početnog uspjeha nije pošlo za rukom promijeniti Rudolfov težak položaj na Hradčanu. Tako je car bio izložen opasnosti, a i češki su se staleži okrenuli Matijašu, koji je okrunjen za češkoga kralja. Rudolf je zadržao praški dvor kao svoju rezidenciju. Njegovom smrću 20. siječnja 1612. završen je sukob između braće.

U isto je vrijeme na tragičan način završena vladavina salzburškog nadbiskupa Wolfa Dietricha von Raittenaua. Častoljubiv i sposoban knez vladao je energično i autoritativno, isključujući zemaljske staleže i omalovažavajući stare običaje. U svojim je protureformacijskim postupcima, nakon žestoka početka, bio umjeren, a svoje je protestantske podanike pokušao duhovnom podukom ponovno vratiti Katoličkoj Crkvi.
Širokogrudno je započeo s novom izgradnjom Salzburga. Zla kob bila je jedna svađa Wolfa Dietricha s bavarskim vojvodom Maksimilijanom zbog dvojbenih prava na solane. Jedan nepromišljeni napad nadbiskupa imao je kao posljedicu da je Maksimilijan s vojskom provalio u Salzburg.

Wolf Dietrich je pobjegao, ali je u bijegu uhvaćen i prisiljen da odstupi s položaja (1612.). Njegov je nasljednik bio Marcus Sitticus von Hohenems iz Vorarlberga, koji je nastavio djelo njegova prethodnika u Salzburgu.

[vrati se gore]

 

Izvor: Zöllner,Erich/Schüssel, Therese: Povijest Austrije, Barbat, Zagreb 1997.

 

 

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *


Fatal error: Uncaught wfWAFStorageFileException: Unable to save temporary file for atomic writing. in /home/wiener/public_html/wp-content/plugins/wordfence/vendor/wordfence/wf-waf/src/lib/storage/file.php:13 Stack trace: #0 /home/wiener/public_html/wp-content/plugins/wordfence/vendor/wordfence/wf-waf/src/lib/storage/file.php(491): wfWAFStorageFile::atomicFilePutContents('/home/wiener/pu...', '<?php exit('Acc...') #1 [internal function]: wfWAFStorageFile->saveConfig() #2 {main} thrown in /home/wiener/public_html/wp-content/plugins/wordfence/vendor/wordfence/wf-waf/src/lib/storage/file.php on line 13