Proces naseljavanja i stanovništvo u razdoblju Tridesetogodišnjeg rata i reformacije

Spremljeno pod Povijesni / istorijski odlomci | 0 komentara

Erich Zöllner i Therese Schüssel

U 16. st. iznova je došlo do povećanja broja stanovnika, a u ponekim područjima također i do vrlo živoga procesa naseljavanja. Do novih krčenja zemljišta dolazi više na skučenim područjima, kao u Bečkoj šumi, u Gföhlerwaldu u Waldviertlu, u Mühlviertlu.

Nadalje, u razdoblju protureformacije često su izgrađena nova naselja oko hodočasničkih crkava i kapela, kao npr. Maria-Taferl ili Maria Dreieichen. Da bi se ovaj sve veći broj stanovnika nekamo smjestio, uz već postojeća naselja sagrađena su »nova selišta« ili su barem pored starijih i većih seoskih imanja siromašnijega stanovništva sagrađene trošne kućice (Keuschen) s mnogo manjim zemljišnim posjedom. Povećanje broja
stanovnika na mnogim je područjima rezultirao daljnjim podjelama i umanjivanjima seljačkog posjeda (npr. u dolinama tirolskoga visokog gorja, na vinogradarskim područjima), a budući da ti mali zemljišni posjedi nisu donosili mnogo uroda, ovi su stanovnici postali sve siromašniji.

Austrijske trošne kućice (Keuschen) iz 17. stoljeća

Fotografija je pod licencom GNU-Lizenz für freie Dokumentation

Oblici obrade poljana na početku Novog vijeka ne pokazuju nikakve znatnije promjene glede starijih oblika, samo što su one sada većinom u pravilu smanjene. To vrijedi i za naselja. Napuštena je gradnja kuća za stanovanje od drveta, te u uporabu prelazi kamen; četverokut Gornje Austrije i zapadne Donje Austrije tada je zadobio impozantan izgled.

I u gradovima su sagrađene otmjenije građanske kuće. Mnoga od ovih mjesta zadobila su nov izgled kada je moderan pojas bastiona (= venecijanska utvrdna metoda) zamijenio srednjovjekovne utvrdne zidine. Na ovakve građevine nailazimo u Beču, Grazu, Klagenfurtu i Linzu kao i u mnogim malim pograničnim gradovima na jugoistoku. Za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata nadbiskup Paris Londron na ovaj je način utvrdama osigurao grad Salzburg.

Protureformacija i turski rat doveli su do velikoga smanjenja broja stanovnika. Doduše, turske invazije u 16. st. nisu mogle trajno uništiti veća naselja, ali su ipak Tatari mnoge muškarce zarobili i odveli ih iz zemlje. Mnoge su kuće na području Bečke šume i u istočnoj Štajerskoj do temelja spaljene. Hrvati su naselili opustošena mjesta u Gradišću i u Donjoj Austriji.

Pojedine hrvatske skupine došle su i do južne Moravske. Na Moravskom polju naselili su sela vlastelina Marchegg i Schloßhof, ali unatoč tomu hrvatski se jezik na ovom području kao i u donjoaustrijskim mjestima oko rijeke Leitha u 18. i 19. st. ugasio. U Gradišću, gdje su ugarske obitelji Nádasdy i Batthyány podupirale proces naseljavanja, Hrvati su se u pograničnome prostoru njemačkog i mađarskog govornog područja, na području oko Neusiedla, Eisenstadta, Oberpullendorfa i Güssinga, mogli održati sve do današnjih dana.

Doseljenici su dolazili prije svega iz Hrvatskoga primorja (»Wasserkroaten«), ali isto tako i iz područja oko Zagreba i iz Slavonije. Naravno da su bili prisutni i brojni njemački novi doseljenici iz austrijskih nasljednih zemalja i iz Carstva. Tako su godine 1628. i 1629. Tirolci iz dolina Lecha i Inna došli u Donju Austriju.

Vjerski sukobi imali su kudikamo jače posljedice glede strukture stanovništva u austrijskim zemljama nego turska opasnost. Od sljedbenika novih nauka prvi su se progonili anabaptisti, koji su zbog tog razloga već u 16. st. napustili svoju domovinu da bi pronašli utočište u Moravskoj i u sjevernozapadnoj Ugarskoj (današnja Slovačka); tamo su isto tako pružali otpor vojnim zahtjevima vlasti kao prije toga i vjerskim. Tako su daleka putovanja anabaptiste dovela i u južnu Rusiju, pa preko oceana u Sjedinjene Američke Države i u Kanadu, gdje još danas postoje zajednice »huterske braće«, u kojima je prisutno još vrlo živo sjećanje na staru domovinu.

Pristaše luteranstva u većoj se mjeri započinju iseljavati tek nakon godine 1600. Broj ovih vjerskih izbjeglica bio je velik. Doseljavaju se na njemačka protestantska područja, u carske gradove kao Regensburg, Nürnberg, Augsburg, ali također u Švicarsku, Švedsku i u švedske provincije na Baltičkom moru. Austrijski emigranti, koji su oko godine 1600. napustili svoju domovinu, u Schwarzwaldu su osnovali Freudenstadt.

Protureformacijske su mjere rezultirale znatnim promjenama u strukturi plemstva i gradanstva. Na mjesto iseljenih protestantskih plemića nerijetko dolaze pripadnici romanskih obitelji, kao Silva-Tarouca, Picccolomini i dr. Doseljenje romanskih obitelji s katoličkog juga primijetilo se i u strukturi građanstva u gradovima, prije svega u Tirolu i Unutrašnjoj Austriji. Plemstvo se proširilo ulaskom uglednih domaćih ljudi ovoga staleža, kojima je vladar podijelio plemićki naslov. Izglede za napredak i uspon građanima nudile su uprava i vojska.

Budući da Austrija nije baš bila pogođena ratnim događajima za vrijeme Tridsetogodišnjeg rata – najveći su gubici stanovništva bili za vrijeme seljačkog ustanka u Gornjoj Austriji i za švedske provale u sjeverni dio Donje Austrije – na ovom području, unatoč iseljavanju stanovništva iz vjerskih razloga nije došlo do golemih ljudskih gubitaka, kojih je bilo u drugim područjima njemačkoga govornog područja.

U razdoblju od početka 16. st. pa sve do sredine 17. st. austrijske su zemlje vrlo često bile pogođene zarazama; osim kuge, spominju se i druge epidemijske bolesti; tako je crveni vjetar na strašan način pogodio vojsku Ferdinanda I. ispred Budima. Kuga je u Podunavlju godine 1645. odnijela mnoge živote.

[vrati se gore]

Izvor: Zöllner,Erich/Schüssel, Therese: Povijest Austrije, Barbat, Zagreb 1997.

*NASLOVNA SLIKA CLANKA POD LICENCOM: GNU Lizenz für freie Dokumentation.
Autor: User:Popie